Uz to su drvo proveli većinu svojeg živo ta. Kći je uz njega odrasla, a majka se svake godine divila raskošnim cvjetovima koji su se otvarali još dok ostali biljni svijet “spava zimskim snom”.
Mnogi su se kolači pripremali i pekli u kući u čijem je dvorištu rasla magnolija. Mama Rosanda s guštom je upijala svaki savjet koji je dobivala od svoje majke Jele. Mirisi mađarica, pita od ruma, šapica i ostalih tradicijskih kolača toga kraja često su se širili njihovim susjedstvom u Vinkovcima. I sve što su radile bilježile su u staru bilježnicu s receptima u koju je baka Jela počela pisati još u vrijeme Austro-Ugarske.
Kći Jasmina i danas “odleprša” u djetinjstvo kad požutjelu obiteljsku kuharicu primi u ruke. Tamo su, reći će, njezine prve “žvrljotine” – srca i misli koje je tada prenijela na papir doprinijevši tako koloritu starih recepata svoje bake. Upravo oni bili su podloga za pothvat koji će kasnije postati životni projekt Jasmine Bagarić i Rosande Jelinić, a magnolija iz obiteljskog vrta – njihov zaštitni znak. Kolači kakve je radila baka Jele sada stoje u vitrini njihovih slastičarnica koje nose naziv Magnolia, a koje su u nekoliko godina osvojile stanovnike Zagreba i posjetitelje metropole.
Ponudu su s vremenom nadogradili i specijalizirali se za izradu torti za svečane prigode koje su i izgledom prava mala remek-djela. I cijela priča ne bi bila toliko neobična da su se Rosanda i Jasmina na taj korak odlučile kao profesionalne slastičarke. Prvu “slatku” radnju odlučile su otvoriti prije šest godina u malom prostoru od 35 kvadrata na zagrebačkoj Trešnjevci, i to kao dugogodišnja ekonomistica i pravnica. Jasmina se netom prije toga vratila u Hrvatsku nakon gotovo 20 godina provedenih u inozemstvu, a Rosanda je baš u to vrijeme otišla u mirovinu. U razmišljanju o pokretanju obiteljskog posla razgovor ih je doveo do kolača bake Jele.
– Odluka je “pala” u obiteljskoj kući u Crikvenici. Smatrala sam da bi slastičarnica u kojoj će se posluživati takve slastice mogla privući goste, a moja kći očito je u tome vidjela dobru ideju. Na tom smo tragu bile i godinu dana prije kad smo prijateljima za Božić ispekle kolače. Kad smo vidjeli koliko su ljudi sretni i koliko su dugo razgovarali o tom poklonu, znali smo da je to početak nečega što želimo raditi – govori Rosanda Jelinić, dodajući da su krenule u slastičarski svijet iako nisu imale profesionalnu podlogu. Krenule su u to, kažu majka i kćer, uz veliku volju i sa srcem, no da su u taj posao ušle “sa strane”, bilo je jasno već pri nabavi slastičarske opreme.
– Dok smo kupovale okrugle kalupe za torte, pitala sam prodavača gdje je dno.
Tada nisam znala da su profesionalni slastičari promijenili način pečenja pa je njegovo logično pitanje bilo – iz kojeg faha dolazite? A danas radimo s pećnicama na deset nivoa, jakim mikserima kakvi uglavnom ne postoje u kućnoj uporabi i sa sličnim uređajima. I nema toga što ne možemo napraviti – kaže Rosanda Jelinić, dok Jasmina dodaje da joj je dodatni poticaj bilo to što nije mogla naći kupovne kolače koji dobro izgledaju i dobrog su okusa.
– Uvijek je bilo ili jedno ili drugo, nikad u kolaču koji sam kupila nisam naišla na oboje – kaže Jasmina. Mama Rosanda kaže da im u početku nije bilo lako. Svatko tko ulazi u svoj posao, dodaje, mora biti spreman da će raditi od 15 do 16 sati dnevno, ali i da prve dvije godine neće ništa zaraditi. Počele su, kažu, s jednom slastičarnicom i dvoje zaposlenih, a danas svoje slatke radnje imaju na tri lokacije i za njih radi više od 20 radnika. I svatko ima svoje zaduženje pa njihove torte, prije nego što dođu u vitrinu, prođu nekoliko ruku – dok su jedni zaduženi za pečenje biskvita, drugi ukrašavaju kolače, dio ih je zadužen za pakiranje, dio za transport... I u obitelji Bagarić i Jelinić svatko ima svoj zadatak – Jasmina je direktorica i voditeljica marketinga, Rosanda je glavna za operativu i nadzor, njezin suprug Mile je logističar, a Jasminin suprug Dalibor vodi politiku i strategiju poduzeća.
– Suprug je inače igrao profesionalno košarku i zbog njegova posla najveći smo dio života proveli vani. Dok je on igrao, ja sam se školovala, naučila pet jezika, ušla u posao s modom... Prije nego što sam otišla u inozemstvo, odlučila sam pauzirati na Pravnom fakultetu, no kad se trebala roditi moja prva kći Klara, odlučila sam ga završiti jer sam željela dati primjer svojoj djeci da ne trebaju nikad odustati – govori Jasmina Bagarić. Sada Klara ima 16 godina i već pomaže u slastičarnicama, a upravo ona pronalazi recepte za iznimno tražene cupcakese. Mlađa kći Mila (12) također pokazuje interes za slastičarstvo, a petogodišnji Petar najviše uživa u probavanju novih slastica. Da bi se određeni kolač uopće počeo prodavati, potrebni su mjeseci i mjese ci rada na njemu. Jer ono što će ponuditi gostima, kažu majka i kćer, ne smije imati nijednu manu.
– Recimo, da biste usavršili nugat tortu, treba vam šest mjeseci. Bilo je i kolača koje nismo uspjeli plasirati. Znalo se dogoditi da mi se neki recept svidi, no njegova je izrada preskupa i neisplativa. U svakom slučaju,
dok se svi ne usuglasimo da torta može ići u prodaju, ona ne “izlazi” – kaže Jasmina. Najprodavanija ima je torta meringa, a prodaju ih i po 30 dnevno. A da bi ih uspjeli toliko ispeći, u njihovu pogonu počinje se raditi ponekad i u pet sati ujutro. Znalo se dogoditi da ljudi dođu navečer u slastičarnicu i nemaju više što izabrati. Nastojimo da takvih situacija ima čim manje pa tijekom radnog vremena obiđemo slastičarnice da vidimo kako prodaja ide – kaže mama Rosanda. Obiđu tako ovu na Trešnjevci, drugu koju su otvorili – na Radničkoj cesti i treću, u Gundulićevoj.
– Kad smo otvorili prve dvije, rekla sam suprugu da bi sad bilo vrijeme da se još jedna otvori u središtu Zagreba. Jednom smo prolazili Gundulićevom i zamijetila sam prazan prostor u blizini Ilice. Pokazala sam ga Daliboru i rekla – evo nam treće slastičarnice. Tako je i bilo – kaže Jasmina.
Kolači i torte u slastičarnice stižu iz pogona u Sveticama, a ponudu generalno mijenjaju dva puta godišnje, iako svake sezone ubace onu slasticu koja odgovara dobu godine. Zimi su to teške torte, npr. Esterhazy ili doboš torte, te one kojima su glavni sastojci orasi. U proljeće je već laganiji “postav”, tu počinjemo s pečenjem raznih cheesecakea, ledenog vjetra, torti od jagoda, a ljeti su u ponudi voćni tartovi, slastice od malina, šumskog voća – govori Rosanda. Poznate su postale i po slasticama u raznim oblicima koje rade za određene prigode pa su tako nedavno napravile i tortu s figuricama likova iz Harryja Pottera, Snjeguljice, Orašara, Mickyja Mousea, Ninja kornjača...
Za završne finese zadužena je gospođa Ljiljana, koja je završila i Likovnu akademiju.
– Da bi napravila najvišu tortu koja je izašla iz naše slastičarnice, onu od sedam katova, samo dekoraciju – jestivu čipku i perle – radila je deset dana – kaže Jasmina. Tu su tortu morali dostaviti na vjenčanje čak u Varaždin.
– Kako se ne bi prevrnula, automobil je vozio deset kilometara na sat. Doslovce. Trebalo nam je nekoliko sati da stignemo, ali na kraju smo uspješno došli do cilja. Moralo ju je nositi nekoliko jakih muškaraca – dodaje Jasmina. Poznate su i po tzv. slatkim stolovima, odnosno “švedskim stolovima” prepunima skladno složenih slastica.
Bilo da je riječ o jednom ili više spojenih stolova, poanta je da tako raskošno uređeni dominiraju prostorijom te nude gostima mogućnost da kruže oko njih i degustiraju slastice. Takav stol korijene vuče sa Sicilije, gdje se uobičajeno posluživao tijekom vjenčanja u sklopu tzv. venecijanskog sata. Najveći koji smo dosad radili bio je za petsto ljudi. Bilo je to na prijmu u povodu dodjele nagrada Zlatna kuna HGK – kaže Jasmina. Odgovorili su i na trend zdrave prehrane te smanjivanja šećera – 50 posto torti koje imaju u ponudi rade isključivo s prirodnim zaslađivačima poput meda. Tako je vrlo brzo hit postao medovik, ruska carska torta iz 1720., nastao u doba Katarine Velike, koja se radi s medenim korama, i to je sav zaslađivač koji ide u tu slasticu. Tijekom godina ne mogu ni nabrojiti broj klijenata s kojima su radili, a s gotovo svakim su se sprijateljili. Dogodi se da se upoznamo na vjenčanju pa nas ponovno angažiraju kad se rode djeca za krstitke, pa za njihove rođendane... Tako pratimo njihovo “odrastanje”, odnosno najljepša događanja u njihovu životu. Oni koji su jednom došli k nama uglavnom se vraćaju – kažu dodajući da vole čuti pohvale, ali i kritike. Bilo je tako i negativnih iskustava s pojedinim klijentima.
– Najmanje se žale na okuse torte. Uglavnom su to kritike, primjerice, da figurica anđela na torti nije imala lijepu frizuru, ne sviđa im se font slova i sl. Jedna je gospođa čak prigovorila da donji lijevi kut okrugle torte ima premalo lješnjaka – kaže Jasmina, dok mama Rosanda dodaje da problematične osobe uglavnom uoče čim naruče slasticu pa se unaprijed pripreme na moguće situacije. Zna mama u svakoj situaciji, reći će Jasmina, kako se postaviti. U poslu je, naglašava kći, Rosanda “prava šefica”, a sve ostalo vrijeme – najtoplija majka i baka. Raditi zajedno tako nikad nije bio problem. Jer i kad su došli teški trenuci, kažu, oni su uvijek bili lijepi. – Naši Slavonci rekli bi “kako ćeš znati da si živio ako nisi teško živio?” – govori Rosanda dodajući da ih je život naučio da postanu čelične. Logičan je stoga bio i nadimak koje su dobile – čelične magnolije. A kako se postaje čeličan, pitamo poduzetne majku i kćer...
– Tada, kad nas život natjera da takvi postanemo. Samo je smrt konačna i ona nema alternativu, sve drugo ima barem nekoliko alternativa. Snaga je u nama, u svakom čovjeku. Svaki je čovjek David ako to odluči biti. Snažniji od Golijata. Kamen u ruci čovjeka koji odluči pobijediti pobijedit će vojsku sa svim njezinim naoružanjem. A kad-tad u životu, i u nekoj fazi života, trebat će nam taj kamen. Morat ćemo biti David. I tada se ne treba sakriti iza stijene, šćućuriti se i čekati da sve to prođe. Jer možda neće proći – govore. Uvijek su bili jako povezana obitelj, kaže mama Rosanda, a situacije u kojima su se tijekom života našli samo su ih još više zbližile. Bilo je teških godina prije otvaranja slastičarnice, kad smo vodili i druge obiteljske poslove. Najgore je bilo u vrijeme recesije, od 2007. do 2008., kada smo se suočili s tržištem koje ništa ne treba, a bilo je tu i loših ulaganja, neočekivanih situacija. U to je vrijeme sve bilo upitno – kaže Rosanda, koja i sada redovito, jednako kao i kći Jasmina, zna zasukati rukave u izradi kolača. Posao ne možete raditi, a da vam nije stalo do svakog segmenta.
Ako odlučite uspjeti, uspjet ćete. Kao i kad je riječ o opernoj pjevačici ili sportašu, talent čini pet posto uspjeha, onih 95 posto je rad – kaže Rosanda i dodaje da je u posao bez zadrške ušla i zahvaljujući odlučnosti Jasmine, koja je od najranijih dana znala što hoće. Instinkti su, kaže mama Rosanda, kod njezine kćeri uvijek bili nepogrešivi. Čak i onda kad je 1998. upoznala ljubav svog života i napustila fakultet. Moj suprug, Jasminin otac, kratko je vrijeme spominjao svoje ambicije, da je očekivao da će ona završiti visoke škole, upoznati kakvog diplomata...
Rezolutna kakva je bila, Jasmina je vrlo brzo oca uvjerila da škola nije upitna, a svojeg diplomata ona je već našla – govori Rosanda dodavši da se njihovim povratkom u domovinu otvorilo sasvim novo poglavlje života. Pitanje je tada bilo – i što dalje? Novac se brzo troši. Djeca koštaju, život košta. A još nije ni prvo poluvrijeme. I tada postajemo čelične. Stvaramo odluku. Ona je polovica uspjeha. Odluku da ćemo uspjeti. Ponovno, ako treba. Je li teško? – Jest. A je li lijepo? Itekako – zaključuje Rosanda.
Ovaj članak djeluje kao reklama, ne vidim tu iskrenosti nikakve. Je li sramota reći ušli smo u biznis, bez priča o požutjelim babinim zapisima i mirisima jabuka sa seoskih ormara? Ostavite te priče onima koji zaista počinju od nule.