Prošle godine se obilježilo točno 30 godina otkako su braća Haris (56) i Denis (53) Ahmetašević održali prvi koncert u zagrebačkom klubu Kulušić pod imenom Soul Fingers, te tako počeli jednu zanimljivu glazbenu priču koja im je donijela nastupe na najpoznatijim svjetskim festivalima, ali i brojne svirke s poznatim glazbenicima. Soul Fingers će svoj veliki jubilej proslaviti na koncertu u zagrebačkoj Tvornici kulture 28. travnja.
Obilježili ste je lani, no ove ćete godine, točnije 28.travnja, službeno proslaviti 30. obljetnicu karijere koja je počela malom laži Tomi Ricovu. Kako je to izgledalo i kako ste uopće u desetak dana uspjeli pronaći bend i uvježbati repertoar za prvi koncert?
Haris: Sve je počelo od ideje Tome Ricova koji je bio DJ u klubu Kulušić. Predložio nam je da napravimo koncertnu večer posvećenu Blues Brothersima i odmah smo oduševljeno reagirali, i ne misleći što nas sve čeka u tih petnaest dana do nedjelje 17. veljače, do te večeri kad je sve počelo u Kulušiću. To je bila prilika koju smo jako ozbiljno shvatili i nismo je htjeli ispustiti iz ruku nakon što smo u Kulušiću odgledali hrpu koncerata, nastupe Filma, Ekatarine Velike, Električnog orgazma, Đavola, Predina i Lačnog Franca. Imali smo tada mali četveročlani bend u kojem sam ja svirao bubanj, a Denis je svirao gitaru, ali smo, svjesni da je to nedovoljno, u dogovorima s upravom Kulušića rekli da imamo kompletan show – i puhače i plesačice. Pokrenuli smo sve živo u gradu u tih 15 dana. Osmislili smo sumanuti casting koji je na kraju bio pogodak. Prijatelji su nas povezali s legendarnim trubačem dr Josipom Grahom, a na bini je s njim u brass sekciji bila i atraktivna saksofonistica Silvana. A kakav bi soul bend bio bez plesačica. Berka i Mirela, naše dvije prijateljice, žarile su te večeri na pozornici. Kad danas razmišljam o tome, pomislim u što se sve čovjek uvali od velike želje. Kao da su nas vodile neke nadnaravne sile.
Denis: Od dugih proba, renomea dvorane i manjka vremena nismo stigli misliti ni o čemu, pa su mi se tek u garderobi pred sam izlazak na pozornicu Kulušića odsjekle noge. Obuzela me velika trema kad je Hari rekao da moramo na binu, jer se klub napunio. Jedva sam ugurao kabel gitare u pojačalo. Ponio sam i plastični pištolj u hlačama, ako bude potrebna bolja reakcija publike. Brzo smo kliknuli s publikom i danas smo tu, slavimo 30 godina karijere.
Kako ste uopće zavoljeli soul glazbu, tko su vam bili uzori?
Denis: Zavoljeli smo ne samo soul glazbu nego svu potenciranu glazbu, glazbu koja angažira čula, tjera na gibanje i ples, izvlači najbolje iz čovjeka. Mi nismo ekipa komornog temperamenta. Uvijek me je oduševljavao James Brown svojim magičnim radom nogu i energičnim glasom.
Haris: Dragi su nam i Sam&Dave, Otis Redding, Aretha Franklin, Stevie Wonder i sva Motown ekipa, Blues Brothers..... Soul glazba je jedinstvena čarolija koja od izvođača traži da se utopi u ritmu i basu, a uz to da ne žuri i da riječi polako i emotivno otpušta dok su mu istodobno slogovi strastveni i okretni. Gotovo treba biti podvojena ličnost. I na kraju još treba svu tu unutarnju energiju uklopiti u plesni pokret. Poziv izvođača soul glazbe pokreće sve stanice u tijelu, to je zanimanje na kojem imaš što raditi gotovo cijeli život, možda i dva. Ne zove se bez razloga soul!
Nekoliko godina svirali ste u legendarnom BP klubu kod Boška Petrovića. Po čemu pamtite te nastupe?
Haris: Imali smo nezaboravne nedjeljne koncerte pet godina u BP klubu. Taj je klub bio pravo čudo. Na bini nam se jedne nedjelje pridružio Georgie Fame, autor čuvene teme "Balada za Bonnie&Clydea" iz istoimenog filma. Zasvirao je s nama i klavirist Macoto Ozone, glazbenik poznatog jazz vibrafonista Gerry Burtona. Jedne večeri u publici je sjedio i naš idol iz 80-ih David Byrne, frontmen Talking Headsa, i gledao nas svojim mirnim i dubokim pogledom. Drago nam je bilo često u publici vidjeti i prekrasnu Enu Begović te mnoge eminentne kazališne umjetnike. Zanimljivo je da su nam tada dolazili u BP i zajedno s nama u ritmu se ljuljali i mnogi studenti, a i mnogi strani diplomati, svi su redovito dolazili na naše soul domjenke nedjeljom.
Denis: Za nastupe u BP klubu kažem u šali da su bili naš diplomski i postdiplomski iz vještine nastupanja i zabave, to su bile važne formativne godine za nas kao scenske umjetnike. Obuzme nas neopisivo zadovoljstvo i ponos kad se sjetimo kako smo kao mladi bend dobili priliku da nastupima na maloj bini BP kluba zavrijedimo veliku fotografiju Soul Fingersa na zidu tog kultnog kluba uz velika jazz-imena koja su na toj istoj maloj bini unijela u zagrebački noćni život nezaobilazan duh i moć kakvu je imao klub Boška Petrovića tih 90-ih godina. Drago mi je da je duh tih vremena ostao zabilježen na našem albumu "Live in BP club". Provodeći kod Boška mnoge dane i noći puno smo naučili o životu, o glazbi i o poslu.
Dosad ste održali više od 2000 koncerata, a nastupali ste i sa zvijezdama kao što su BB King, The Blues Brothers Band, Eddie Floyd, David Bowie, Georgie Fame, Makoto Ozone, Miriam Makeba, Sia, George Clinton & Parliament Funkadelic. Kakav su dojam ostavili na vas ti poznati glazbenici, sigurno je bilo puno anegdota?
Haris: Velika i afirmirana imena nemaju problema s odavanjem priznanja mladom, entuzijastičnom i talentiranom umjetniku. Ono što je nama anegdota njima je svakodnevica.
Koje biste još koncerte izdvojili?
Haris: Svakako bi trebalo izdvojiti koncert u povodu proslave sedmog rođendana benda za koji smo legendarnu dvoranu Tucman u Zagrebu, koja je danas gimnastička dvorana, otvorili na samo jednu večer. Prvih 10 godina karijere ostavili smo iza sebe režiranom koncertnom zabavom u divljini bez struje i vode, radili su samo agregati. Bilo je to u uvali Mir u Telašćici, gdje smo ugostili sve svoje goste na jedrilicama i brodovima, a bend je došao na bini postavljenoj na 50-metarskom brodu vodonoscu koji svaki dan vozi vodu na otoke. Zanimljiva je bila i ljetna turneja brodom pod nazivom "No Fingers Like Soul Fingers" i koncerti koje smo održali na rivama sedam jadranskih gradova na jugu i otocima.
Denis: Najzanimljiviji su mi oni koncerti kao u Bibinjama u "Tri sirene", gdje nismo mogli vjerovati da se u vrtu iza neke kuće nalazi pozornica koju su sagradili tako da je mlado drvo masline točno na sredini pozornice pa smo ga morali zaobilaziti u koncertnom žaru. Genijalno! Pa onda, koncert u poslijeratno doba, kad smo imali nastup u klub u Imotskom, a gazda dolazi da nas pozdravi i odloži pištolj na šanku, a osoblje ga spremi ispod šanka. Ili kad je menadžerica iz Splita s kojom smo često radili završila u bolnici, ali nije dovršila dogovore s klubom u Dubrovniku, pa nam nije javila, a mi smo već dolje doputovali. Jasno, nigdje nije bilo plakata i hodali smo po Dubrovniku i pitali ljude znaju li gdje te večeri sviraju Soul Fingersi. Na kraju smo odspavali u Dubrovniku i ujutro s kolegama iz benda otišli u lunapark.
Kao jedini sudionici iz Hrvatske sudjelovali su u humanitarnoj globalnoj internetskoj akciji Net around The Planet iz Pavarotti centra, koju je vodio i producirao Brian Eno. Kako je došlo do te suradnje?
Denis: Na koncertu u Lazaretima u Dubrovniku vidjela nas je ekipa iz međunarodne fondacije War child, koja surađuje s Pavarotti centrom. Poslije su nas kontaktirali, a naše materijale dobio je i Brian Eno te nas uvrstio u koncertnu listu humanitarne globalne internetske akcije Net around the Planet, koja se prenosila iz Pavarotti centra. Bilo nam je drago kad nam je Brian Eno nakon nastupa trčao u susret da nam čestita. To je ipak priznanje čovjeka od svjetskog formata, koji je producirao albume U2 i Coldplay.
Haris: Jednu jako simpatičnu mladu djevojku u društvu s Brianom predstavili su nam kao "sjajnu glazbenicu iz Australije". Tijekom cijelog našeg nastupa plesala je u prvom redu.... I ona je bila dio cijele te koncertne mašinerije, a danas je cijeli svijet zna po imenu Sia.
S obzirom na to da ste svake godine puno nastupali, kako ste doživjeli protekle dvije godine kada se nije nastupalo? Jeste li razmišljali možda o nekom drugom zanimanju?
Denis: To su bile teške dvije godine za "pjevače soula", a svi dobro znaju da legenda kaže da pjevač soula možda mijenja dlaku i ćud, ali posao nikad! Još smo uvijek na nogama, a to je važno. To je zapravo bio golem udar na sve nas "duhovnjake", al ne i one iz javnog kulturnog sektora. Ostali smo zatvoreni i bez ikakve veze s poslom, publikom i svijetom. Izvođačka umjetnost i kultura bez publike pretrpjele su golemu štetu zbog industrije straha.
Haris: Brat i ja, kao i mnogi scenski umjetnici, u dosadašnjoj smo karijeri "optrčali" zemaljsku kuglu 2-3 puta plešući na mnogim pozornicama, a sve s jednostavnom misijom – donijeti "dobre vijesti" i izmamiti osmijeh! Korona je to sve ugasila. Može korona nekom značiti i kruna, može biti i kraljica, ali ako kraljevstvo nema dvorskih luda ili lude stavite u kavez da više ne služe i ne trebaju nikome, to nije dobro ni za mentalno zdravlje kraljice, ni lude, a ni društva.
U prosincu 2021. pokrenuli ste serijal Visit Fingerville u Tvornici kulture. Nekoliko riječi o tom serijalu, kako je nastao i koliko će još biti takvih večeri?
Denis: Kao ljubitelji noćnog života od ranih osamdesetih godina izlazili smo i poznajemo grad u dušu, još od vremena fenomenalnog novog vala. Ponosni smo na to što smo prvi put u suradnji s Tvornicom kulture postavili sasvim novi format nastupa u kojem se isprepliću internacionalni show i večera u nekoliko sljedova u renomiranom koncertnom prostoru. Mislimo da je to nasušna potreba svake metropole. Shvatili smo da imamo program baš za to i nazvali ga Fingerville. Fingerville je naše malo čudo koje nam je spasilo duh, jer smo već bili umorni od sjedenja i čekanja koncerata, pa smo osmislili i proizveli mjesto koje je zabavom raskošno i živopisno poput duha zabave u Las Vegasu, Moulin Rougeu, na Broadwayu.
Haris: To je mjesto gdje na pozornici možemo istovariti pune vreće naših umjetničkih poslastica. Tu su, uz egzotične ritmove filmskih tema u izvedbi Harijeva benda Harry Fingerville Orchestra, i lirski klasični zvuci harfe i klavirska virtuoznost našeg Frana i zamamne plesne koreografije naših soul sestrica Miss Che SaraSara i Miss Elle te svakako i energični nastup Soul Fingersa, a sve to uz gastronomske užitke u tri slijeda jela iz kuhinje Fingerville. Drago nam je što su reakcije publike više nego dobre. Upravo pripremamo rođendansko izdanje Fingervillea 28. travnja u Tvornici kulture. Godinama smo uspješno gostovali na pozornicama izvan zemlje i došlo je vrijeme da nam u naš Fingerville dođu strani gosti koji se šeću i razgledavaju naš grad kao i svi ljudi koji vole dobru zabavu sa stilom, zabavu za sva osjetila.
Tek 2013. izdali ste svoju prvu autorsku pjesmu. Zašto niste imali više svojih pjesama?
Denis: Kompleksna tema! Pjesama ima, pjesme su investicija, ali problematična je diskografska klima, nepartnerski odnos institucija prema slobodnom poduzetništvu u kulturi, monetizacija je krajnje upitna, profesionalizam kompromitiran, da ne duljim, nema vremena.....
Dogovarate li se bratski oko repertoara i svega ostalog u bendu? Je li bilo nekad i svađa, tko je popustljiviji?
Haris: Naši dogovori nekome možda izgledaju kao napeta situacija, a zapravo komuniciramo na vrlo egzotičan način u skladu s temperamentom dvaju izvođača, a opet i dvojice braće – dovoljno smo glasni, pritom dovoljno mašemo rukama, uz dovoljnu dozu pravde, a opet obojica volimo biti u pravu i svakako smo popustljivi.
Na svakom koncertu trčite i skačete poput pravih sportaša. Kako održavate kondiciju?
Denis: Koncert po koncert i eto ti kondicije!
Haris: Sport i glazba idu ruku pod ruku! Dok trčim, uvijek mi "svira" neka glazba u glavi, a u zadnje vrijeme sam otkrio da volim trčati s loptom i tehnicirati na nozi, a u glavi Copacabana!
Čime se inače bavite u slobodno vrijeme?
Denis: Volim se prošetati gradom, uživam s prijateljima na kavi, donedavno sam igrao veteransku nogometnu ligu, volim i tenis, a bavim se pomalo i videorežijom, to me opušta.
Haris: Šećem se Maksimirom, pratim treninge i utakmice svog sina Artura te sviram bubanj i klavir.
Jesu li vaši sinovi naslijedili ljubav prema soulu? Hoćemo li za koju godinu vidjeti neke nove Soul Fingerse?
Denis: Vjerojatno im je puna kapa soula, pa mislim da taj dio neće naslijediti. Oni su ipak s digitalnog planeta i uvijek će imati više sljedbenika od nas. Svaki je na svoju stranu. Uživam u njihovu društvu. Raul je flegmatičan, jako je duhovit, voli nogomet, iako je prepun ritma, čuva ga samo za sebe. Rafael je 100 postotni umjetnik. Od malih nogu slika, pjeva, pleše – i suvremeni ples i balet.
Haris: Ja sam "mladi" roditelj – Arturu je tek 9 godina, pa se još uvijek želi sa mnom družiti. Dok je tako, uživam u tome. Nekad zajedno sviramo bubnjeve. Jako je talentiran za glazbu, ali više ga zasad zanima nogomet.
Koji su vam daljnji planovi u karijeri? Razmišljate li uopće o mirovini ili ćete nastupati još 30 godina?
Haris: Pa tek je prošlo trideset godina. Uvijek kad me nađe nova ideja, pomislim – tek smo na početku! Ne razmišljamo o mirovini.
Denis: Ima u povijesti umjetnosti toliko slučajeva kad umjetnik ode i ostanu nedovršene katedrale, simfonije, priče, slike, pa mislim da bi svi umjetnici svijeta redom na referendumu zaokružili da treba maknuti riječ mirovina iz rječnika. Umiroviti, znači li to staviti u mirovanje? Kao da te čeka neko novo agregatno stanje, kao da te žele odložiti ili nasloniti na zid. A u Sloveniji pak imaju još nezgodniju riječ za to – upokojenec!
VIDEO: Maja Šuput javila se nakon 'incidenta s haljinom'
