Nema vjernog gledatelja televizije koji se ne oduševi kad čuje da Robert Knjaz sprema nešto novo. Zaleđe, Svlačionica, Koledžicom po svijetu, za koju je bio i nagrađen Večernjakovim ekranom, samo su neki njegovi projekti koji vas zalijepe za televizor od početka do duhovite odjavne špice: “Pripremili Robert Knjaz i prijatelji”.
Inovator u svemu – od ideje, maštovitog scenarija, dodavanja efekata jedinstven je na hrvatskoj televizijskoj sceni. U povodu njegova novog projekta “Najveće svjetske fešte”, koji se počinje emitirati u nedjelju 9. prosinca govorio nam je o svojim putovanjima i snimanjima, stresu i organizaciji, studentskim danima, ali i kako bi popravio program javne televizije.
Nakon dvije sezone odlično prihvaćenih “Hrvatskih velikana” Knjaz je zaključio da je pravo vrijeme da odahne od ozbiljnih tema i da krene raditi nešto novo i drugačije – što i jest zadatak televizije: da iznenadi, da svojim gledateljima svako malo ponudi nešto novo, kako bi program bio što raznolikiji i zanimljiviji.
– Fešte nas prate od rođenja do smrti, to je nešto što svi volimo, gdje smo svi veseli, optimistični, sretni. Serijal “Najveće svjetske fešte” prilika je da upoznamo sve te zemlje, kulture i države na jedan drukčiji, zanimljiviji, opušteniji i, rekao bih, televizičniji način. Najveće svjetske fešte serijal je od osam epizoda u kojima prikazujemo devet velikih, spektakularnih, zabavnih i ludih svjetskih fešti – opisuje Knjaz svoj najnoviji projekt.
Ne može izdvojiti ni jedan festival jer je svaki na neki način bio spektakularan. – Utrka s bikovima u Pamploni bila je najopasniji festival jer tu je mnogima zaista “glava u torbi”. Traje devet dana, u grad veličine Splita dođe gotovo milijun ljudi, svi su u bijelom i crvenom, fešta se dvadeset i četiri sata dnevno i svaki se dan trči s bikovima. Dakle, vrlo, vrlo adrenalinska fešta, s tim da je utrka s bikovima samo dio fešte. Čak četiristo evenata događa se u Pamploni za vrijeme festivala San Fermin.
Tomatina, najveća svjetska borba rajčicama, bizarna je fešta gađanja rajčicama koju je stvarno vrijedilo vidjeti. Stara je više desetljeća, dolazi više od dvadeset tisuća ljudi sa svih strana svijeta s plaćenim kartama da bi se sat vremena bjesomučno gađalo rajčicama. Iako zvuči besmisleno, na kraju priče lokalna zajednica ima sjajnu zaradu kroz taj ludi “paradajz-turizam”.
Oktoberfest ne treba puno objašnjavati. To je san svakog odraslog Hrvata pa nije ni čudo da ga u dva tjedna održavanja posjeti sedam milijuna ljudi i da se popije sedam milijuna litara piva. Uz to smo tu posjetili i snimili jedini europski – cirkus buha!
Calcio Storico u Firenci, povijesni nogomet iz rimskog doba u kojem dvadeset sedam protiv dvadeset sedam igrača juriša, tuče se, bori kao u gladijatorsko doba. S obzirom na to da je nogomet danas najgledanija stvar na svijetu, jako je zanimljivo vidjeti kako je zapravo nogomet izgledao nekad.
Festival čokolade u Perugii za sve je sladokusce. Maraton lađa u Metkoviću, jedina hrvatska fešta u ovom serijalu, napeta je, emotivna, luda... Kotrljanje sa sirom u Gloucesteru na internetu ćete naći kao najblesaviju svjetsku feštu. Pet tisuća ljudi dođe gledati kako niz pogibeljno strmu padinu ljudi jure za sirom, lome ruke, noge, ključne kosti. No ništa im nije teško jer nagrada je – kolut sira!
Goroka Show iz džungle Papue Nove Gvineje najegzotičnija je fešta, to je susret sto i pedeset plemena iz džungle Papue Nove Gvineje, znači plemena koja su nekad bili kanibalska, čije nošnje potječu iz tog doba, koji de facto još uvijek jednom nogom žive u kamenom dobu, a jednom nogom u 2018. Uglavnom u svakoj sam fešti, u svakoj epizodi imao nekoliko puta ”vau” moment! Bilo zbog teme, bilo zbog ljudi koji me okružuju, bilo zbog napetosti i adrenalina koji nam se tamo događao – opisuje Knjaz ukratko sve festivale koje je pohodio sa suradnicima. Puno je izazova jer na feštama nekoliko tjedana prije vlada organizacijski kaos. Kako dolaze stotine tisuće ljudi sa svih strana svijeta, Knjaz i ekipa susretali su se s problemima poput nalaženja smještaja i lokacija snimanja te su se morali snalaziti na licu mjesta.
Osim “fešti”, radi i 10 epizoda talk-showa s nogometašima za Planet sport i Ligu prvaka. – Trenutačno pucam po šavovima, ali barem radim dvije stvari koje mi pune baterije, a to su nogomet i najveće svjetske fešte. Pa je l’ može bolje?! – pita se Robert.
Jedan poznati televizijski urednik Knjaza je, odgledavši emisiju “Hrvatski velikani”, prozvao “Meštrovićem televizije”. Iako je tijekom karijere čuo komplimenata koliko ih drugi ne čuju za vrijeme trajanja radnog vijeka, još uvijek skromno reagira na njih.
– Ajme, dužan sam čovjeku cugu, opasnu cugu, ako to niste izmislili, ako taj čovjek zaista postoji. To je veliki kompliment zato što je Meštrović bio stvarno veliki svjetski umjetnik, ja mu nisam ni do koljena iako sam zahvalan na komplimentu!
Ali sad ste mi dali razmišljati... Meštroviću su dolazili i klanjali se kraljevi, meni se ne klanjaju kraljevi. Iako nisam neka visina, ipak sam malo viši od njega pa, ajde, to mi je malo drago. Njega su zamalo ubili, mene još nisu, čak ni pokušali, nadam se da i neće. Njegova djela ostat će stoljećima poslije njega. Čisto sumnjam da će moja televizijska djela, premda se sad već toga jako puno nakupilo, ostati poslije mene jer ta djela imaju puno kraći rok trajanja. To je, između ostalog, i razlog zašto moram svakih nekoliko godina nešto izmišljati, jer nije dovoljno da napraviš jedan hit kao u glazbi pa da četrdeset godina poslije to netko pušta na drugom kraju svijeta. Nadam se da se sada neću nepovratno uobraziti... I oćelavjeti kao Meštar – smije se.
Hvali svoje suradnike bez kojih ništa ne bi moglo biti izvedeno: – Čak ni Messi ne može zabiti gol ako mu netko ne doda loptu. Kao i u svakom poslu, uvijek postoji neka lokomotiva od koje treba krenuti, neka inicijativa, pa je tako i u mom slučaju. Ideja kreće od mene, kad se odlučim koji ću i kakav koncept raditi iduće sezone, onda okupim ekipu koja to može kvalitetno producirati i pokušam ih usmjeriti u svom smjeru, da svi zajedno upregnemo kreativnost koja vodi k istom cilju. Kroz godine sam shvatio da ima talentiranih ljudi koji nemaju radne navike, zatim onih koji imaju radne navike, ali nemaju talent i onaj X faktor koji je neophodan u kreativnom poslu. Treći su oni koji imaju jedno i drugo i takve pokušavam dobiti za svoju ekipu. Ekipu sam skupljao godinama, nekad nas je 25, nekad 15, ovisi o veličini i zahtjevnosti projekta. No nemam stalno zaposlene, već se okupljamo po projektu, baza ekipe je stalna, ali svake se godine dio ekipe mijenja, neki odlaze, a dolaze novi, uglavnom jedna šarolika, vrijedna i talentirana “obitelj” – zadovoljan je svojom ekipom Knjaz.
Svaki dan čitamo o novim odlascima s HTV-a, a Robert je to napravio još 2002. jer mu se, kaže, bilo teško nositi s organizacijskim nelogičnostima. Njegova sadašnja suradnja s HTV-om nije konstanta, sudjeluje kao i ostale vanjske produkcije na natječaju. – Ako prođem, radim, ako ne prođem – ajme, majko. Između natječaja ponekad zna biti i višemjesečna suša, jednom gotovo godinu dana, pa zato i radim dosta reklamnih filmova da ne kopam po kontejnerima. Dakle, nemam sigurnost ni garanciju da ću za HTV raditi dogodine, nego, ako imam kvalitetan projekt, onda me HTV uzme – objašnjava.
S RTL-om se razišao jer je bivše vodstvo tražilo da smanji informacije u serijalima te da radi puno banalnije sadržaje. – Srećom na HTV-u imaju puno bolji ukus – zaključuje, ali se i još osvrće na javnu televiziju. – Koliko se sjećam ekipe još iz 2002., tamo je bilo stvarno vrhunskih ljudi koji su bili pravi Messi i Ronaldo u televizijskom smislu, ali jednostavno nisu mogli raditi punim kapacitetom jer nisu imali posloženu situaciju. Puno je lakše kad je ekipa manja. HTV može biti bolji jer ima kvalitetu i ljudski kapacitet, to sigurno. Najveći je problem što je to zapravo državna firma u kojoj se sve mijenja prema smjenama vlasti i onda nema kontinuitet, ali sad je već neko vrijeme ista ekipa i nadam se da će se to vidjeti i na programu – smatra Robert.
– Da se ljudi malo zabave, da im televizija ponudi nešto neočekivano. Svijet ide naprijed, ljudi vise na internetu pa bih svaku novu emisiju proizvodio tako da se u skraćenoj formi može paralelno emitirati na YouTubeu. Pažnja gledatelja danas je puno kraća, naglašava, nedostaje još dinamičnosti. Emisije od 50 i više minuta danas je zaista teško pratiti – objašnjava.
Sjetio se i stare Zuhrine ideje “Hrvatska traži humor” kojoj je koncept putovati po hrvatskim mjestima, tražiti duhovite ljude i dati im šansu da nešto rade na televiziji. – Manje kupovati program i formate vani, više šanse dati ljudima na HTV-u i u Hrvatskoj – zaključuje. Smatra da ne postoji tema o kojoj se ne može napraviti emisija uz iznimku bolesti, sprovoda i sličnih stvari.
– Mislim da je ljudima televizija prozor u svijet, daje ti uvid u sve ono što ne možeš sam vidjeti iz financijskih ili vremenskih ograničenja. S druge strane, televizija treba biti relaksirajuća, antidepresiv, nešto što će ti ubrizgati malo optimizma za utjehu od stresne svakodnevice. Taj dio mi se sviđa i pokušavam se toga držati u svojim projektima.
Potvrđuje činjenicu s kojom se susreću svi perfekcionisti – stres na poslu postoji od same ideje do realizacije. Ideja je na početku samo jedna rečenica u glavi za koju treba preuzeti odgovornost i pretvoriti je u emisiju. Rizik je velik, nema kristalnu kuglu i ne zna hoće li to na kraju, kad prođe sav put, godinu dana i tisuće radnih sati njega i njegovih 20-30 suradnika, imati ikakvog smisla kada postane emisija. I onda najveći stres – kako će to prihvatiti gledatelji. – Zapravo je cijela moja karijera kombinacija strepnje i gušta – smije se.
Imao je želju snimiti i igrani film, ali si nije mogao dopustiti, uz obitelj, da godinu dana ništa ne radi i da se posveti samo pisanju scenarija i pretprodukciji filma, a televizija je sveobuhvatna, uzme ti dan i noć, objašnjava. – I, ako hoćeš, u uvjetima u kojima mi radimo, da bi se kvalitetno napravio TV projekt, moraš dati 120% od sebe. A u takvoj situaciji ne možeš se posvetiti filmu koji isto tako traži od čovjeka 120 ili 150%. Znači, moraš birati ili-ili. Dakle, nisam odustao, želja i dalje postoji, ali sad sam malo realniji i puštam da i to dođe na red. Kao i Akademija (prvi put nije prošao, a završio ju je kasnije, op. a.), nije mi bilo suđeno odmah, već u zrelijim godinama. Tako će biti i s filmom, kad-tad će doći – uvjeren je.
O hrvatskoj filmskoj produkciji misli sve najbolje. – Godinama je bila fama da je srpski film duhovitiji, direktniji i životniji od hrvatskog. Mislim da se to zadnjih desetak godina promijenilo i popravilo. Dakle, da je danas je hrvatski film itekako životan, ima sjajnih filmova, a mislim da će biti još i bolje – smatra Knjaz.
Od nagrada ističe nominaciju za prestižnu Rose d’Ore kad je ušao u finale za najbolju europsku zabavnu emisiju. – Kad dođeš u Luzern, u njihovo kazalište, sjedneš u smokingu među sve te internacionalne televizije, kad si nominiran među prvih osam zabavnih emisija Europe, iza tebe dvjesto i nešto televizija uključujući i BBC, Sony, PRO7, SAT1... baš je to nekako bilo lijepo. I kad vidiš sliku bake Slavice na velikom ekranu, srce ti je puno kao torba Sport Billyja. To mi je nekako bila najdraža nominacija za nagradu jer smo tu pokazali da se i hrvatski proizvod može rame uz rame natjecati s vanjskim bogatijim i moćnijim produkcijama. Toga mi fali u Hrvatskoj, na našim televizijama, da malo manje kupujemo tuđe stvari, a malo više vjerujemo našim domaćim autorima, recimo brojnim mojim kolegama koji čekaju šansu. Još mi je jedna nazovinagrada draga – kada je Discovery Channel uzeo četiri moje emisije i formata u svoj katalog 2015. To je bio sjajan osjećaj. Međutim, od tih nekakvih priznanja ipak te višu dirnu u srce one koje dobiješ svakodnevno kada ti netko na ulici stisne ruku ili ti kaže “odrastao sam uz tvoje emisije” ili “pomogao si mi u bolesti jer sam se smijala uz tvoje emisije”. To su one male, ali zapravo najveće nagrade koje čovjek može dobiti – zaključuje Robert Knjaz.
Pogledajte i gdje su danas i što rade bivše prve dame TV-a.
odlican je bio do sada,gledam veceras obavezno