Usprkos tome što biciklisti sami sebe smatraju urbanijim, kulturnijim, ekološki osvještenijim, više kul i pametnijim od svih ostalih sudionika u prometu, ali i društvu općenito, istina je - sigurno ste to i sami primijetili - često upravo suprotna. Čast iznimkama o kojima neće biti riječi u ovom tekstu.
Osim što voze k'o manijaci po pješačkim zonama, pri tome dovodeći u opasnost sve pješake, nisu ni upoznati s nekim elementarnim prometnim propisima. Učestalo voze u zabranjenom smjeru, malo su na pločniku, malo na cesti, a malo i vama po cipeli... O ozljedama kojima mogu podleći naši stariji sugrađani i djeca prilikom naleta na njih sto lika teške konjine koja bezglavo juri po pločniku ne bi li, štajaznam, što prije dostavila neku pizzu ili pržene lignje, nema potrebe ni da trošim previše riječi. Pretječu, nadalje, s desne strane, ne silaze s bicikla na pješačkom prijelazu i, zapravo su po svemu čista suprotnost od onoga kako sami sebe vide. Oni su, odgovorno to tvrdim, pa čak i pod kaznenom odgovornosti, najnekulturniji sudionici u prometu, ali i društvu općenito.
O tome, evo, svjedoči i jedan davni događaj iz centra grada, kojega sam se nedavno ponovno sjetio, a u kojem je glavnu ulogu imao naš proslavljeni glumac i redatelj Dejan Aćimović. Ova uloga mu, sasvim sigurno, ni po čemu nije bila draga jer je zahvaljujući krajnjem bezobrazluku dvoje biciklista, a s kakvima se svatko od nas svakodnevno susreće, skoro postao žrtva.
Elem, dan je bio iznimno lijep, jedan od onih sunčanih prije zahlađenja koje je uslijedili krajem proteklog tjedna pa je glavni lik ove naše priče, ranije spomenuti glumac čije bi sve filmove bilo veoma teško nabrojati, odlučio malo prošetati sa svojim djetetom i, u jednom od onih kafića u Petrinjskoj ulici, onom na križanju sa Đorđićevom, popiti kavicu te prelistati malo novine. Tih dana novine još uvijek nisu toliko pisale o raznim krizama: od one u Ukrajine, preko pandemijskih, pa sve do ovih energetskih, pa je Aćimović mislio da će taj njegov popodnevni izlazak iz obližnjeg stana proći bez nekih većih uzbuđivanja. Međutim, taman kada krene da srkne prvi gutljaj kave, shvatit će, hm, da se prevario...
Dvoje od onih ranije spomenutih kulera na dva kotača, ogromnom brzinom projurilo je, naime, na samo jedan milimetar od njegova djeteta, a koje se u tom trenutku veselo igralo u svojim dječjim kolicima. Kolica su se od strujanja zraka uzrokovanog brzinom tih bezobzirnih pedalista zanjihala, Aćimoviću je, učinilo mi se, srce stalo na trenutak, a oni su bez da se obaziru na to što su napravili odjurili dalje kao da je sve u najboljem redu. Sav u šoku i nevjerici, jedan od naših najboljih glumaca i veliki prijatelj Erica Cantone, skočio je sa svog mjesta i zagalamio za njima da, citiram, nisu normalni, te da kako mogu tako juriti.
"Skoro ste mi udarili dijete!", zagalamio je za njima. U ovom trenutku priče veoma je važno napomenuti da unatoč tome što bi u takvom trenutku visoke napetosti to bilo sasvim razumljivo, pa čak i očekivano, taj dobitnik Zlatne arene u Puli nije koristio niti jednu prostu riječ ili uvredu.
To dvoje biciklista, od kojih je jedno bilo žensko, a drugo, valjda, muško, nisam sasvim siguran, na sigurnoj udaljenosti od nekih pedesetak metara ipak se zaustavilo, okrenuli su se i, vidjevši da neki ćelavi mrmot u Interovoj trenerci za njima galami iz kafića, ne znajući da je to zapravo jedan od naših vodećih djelatnika u kulturi, a što, nota bene, mnogo govori o njihovoj kulturi - odgovaraju mu da je, eto, seljačina.
"Kaj hoćeš, seljačino jedna?!", uzvraća mu taj muškarčić sa sicom među nogama i onim žutim trakicama na nogavicama koje služe tome da mu se ne uprljaju hlačice. Aćimović im je ponovio da su mu skoro pokupili dijete sa svojom neopreznom vožnjom, a oni su njemu ponovili da je seljačina, i dalje ne shvaćajući o kome je riječ. Mislili su valjda da je riječ o nekom kafanskom čovjeku ili kladioničaru, a što također mnogo govori o njihovoj kulturi.
"Ma pusti primitivca!", kaže djevojka ne bi li umirila svoga znojavog okretača pedala, a on to rado prihvati jer se cijelo vrijeme pribojavao da se ta udaljenost među njima ne smanji, te našem proslavljenom glumcu, ali i inače jednoj velikoj gradskoj faci, nabrzaka nešto odbrusi i, prebaci u veću brzinu.
Za njima je ostao samo oblak prašine, te začuđeni Aćimović koji je nedavno za novine izjavio da je naše društvo toliko primitivno da više ni ne može nazadovati, a ovaj nemili događaj iz užeg gradskog središta samo je potvrdio tu njegovu poražavajuću tezu. Iz kafića je u tom trenutku izašao neki njegov frend, jedan zagrebački odvjetnik koji ga je pokušao malo primiriti. Aćimović ga je pitao je li vidio što se upravo dogodilo, te što bi on učinio u istoj toj situaciji i na njegovom mjestu, a ovaj mu je potvrdio da bi, bez ikakve sumnje, postupio isto kao i on. "Ne može se tu ništa učiniti!", rekao je, potapšao ga po ramenu te provjerio je li s njegovim klincem sve u redu, a koji je bio samo malo uznemiren zbog cijele te graje koja se iznenada stvorila oko njega.
Promatrajući sve ovo sa strane, iz obližnje voćarne u kojoj sam kupovao šljive, svakako sam bio na Aćimovićevoj strani. Ovakvo ponašanje tih kvazi osviještenih sudionika u prometu, a s kojim sam se i sam često susretao, posljednji put na pješačkom prijelazu u Ilici kada me jedan takav skoro pregazio vozeći u zabranjenom smjeru, smatram bezbeli nevjerojatnim i nečuvenim bezobrazlukom.
Aćimovićev prijatelj odvjetnik je, moram to nažalost konstatirati, u pravu kada kaže da se tu ništa ne može učiniti. Sve dok se taj bezobrazluk ne počne strože kažnjavati - ili barem onako kako je to zakonom već predviđeno samo se ne primjenjuje dovoljno revno - ovakve situacije kao što je to bila ova s našim proslavljenim glumcem u glavnoj ulozi, neće biti ni malo neuobičajena pojava u užem gradskom središtu. Pitanje je samo dana, složiti će se svatko tko je barem jedanput prošetao centrom grada, kada će se dogoditi nešto još i gore… U cijeloj toj situaciji obradovala me, međutim, jedna činjenica, a koja u ovakvim ekscesnim slučajevima najbolje dođe do izražaja.
Pravda je, naime, barem djelomično zadovoljena time što je ovo dvoje biciklista, a koji su nazvali primitivcem jednog od naših najpoznatijih glumaca čiji je doprinos kulturi nemjerljiv, s tim svojim iskazanim neznanjem i strahovitom ignorancijom, možda još i više nego divljačkom vožnjom i prostačkim rječnikom, pokazalo da su, zapravo, oni te seljačine i primitivci kojima učestalo nazivaju sve one koji im prigovore na njihov način vožnje. Od te kazne, čini mi se, nikada neće moći pobjeći bez obzira koliko brzo okretali te svoje pedale!
Aćimović se nakon toga vratio svom lijepom životu i čitanju novina, dijete je zaspalo u kolicima, a ja sam, evo, odlučio sve to zabilježiti kako zainteresirana, ali ipak po pitanju biciklista često zavedena javnost ne bi ostala uskraćena za upoznavanje s ovom njihovom velikom sramotom.
VIDEO
Možda je još koji put valjalo spomenuti da se radi o proslavljenom glumcu i redatelju. Za svaki slučaj, ako netko nije pročitao prvih 18 puta.