Na Markovu trgu u Zagrebu održan je danas prosvjed roditelja djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, u organizaciji Udruge Sjena. Roditelji su od resornog ministarstva i Vlade ovim prosvjedom tražili poboljšanje skrbi i veća prava te su još jednom zatražili donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o osobnoj asistenciji te žurno osiguranje pomoći i podrške roditeljima djece s teškoćama u razvoju.
U jednom trenutku jedan prosvjednik koji je u invalidskim kolicima pokušao je probiti ogradu koja je bila postavljena na Markovom trgu, no u tome ga je spriječila policija. Uz ogradu je bila i glumica Marijana Mikulić koja je također počela pomicati ogradu i podržala je prosvjednika u invalidskim kolicima i vikala je. Marijanin najmlađi sin ima poteškoća u razvoju i često na društvenim mrežama i u javnosti ističe koliko je rana intervencija kod takve djece važna, a koliko je sustav trom i opterećen i na žalost sva djeca ne dobiju potrebnu pomoć na vrijeme. Nakon prosvjeda je poručila:
- Ograda koja dijeli osobe s invaliditetom i njihovu pratnju od vladajućih. Stjerani kao u tor, prigodno, jer se vladajući otprilike tako prema njima i odnose. Dobro pretjerujem, možda se prema stoki odnose s nešto više empatije. Manje-više su došli samo oni kojih se direktno tiče, rekla bih prema broju okupljenih. Nijedne javne osobe da podrži prosvjed, nema Plenkija, nema ministara, možda su imali stanku za gledanje neke tekme pa nisu stigli. Kažu portali incident – prosvjednici pokušali srušiti ogradu, glumica vikala tresem ogradu jer nemam kada ići u teretanu. Nadam se da su razumjeli ironiju te izjave. Jer ja imam fizički zdravo, motorički spretno dijete, koje ima „samo“ nespecificirani poremećaj u razvoju govora i razumijevanja. I stignem jako puno toga, pa i ići u j** teretanu. Mi osobno smo sretni da
-Jaki doživljava sebe i svijet oko sebe, ne na razini svojih vršnjaka, ali..
-da je sa svoje četiri godine počeo ponešto verbalizirati
-da nalazimo načine komuniciranja pa su tantrumi sve rjeđi i blaži
-da je Jaki na tom stupnju da može biti u odgojno obrazovnoj ustanovi, 4 sata, ali sretni smo
-sretni da ga možemo odvesti svaki dan nakon vrtića na terapije, nekad i dvije, i pola tih terapija sami platiti cca 500 eura mjesečno
A što je s onima koji nisu sretni kao mi? Što s onima koji su jedva pokretni, ili su pokretni ali mentalno apsolutno ovisni o drugima? Što je roditeljima i skrbnicima tih osoba? Što je sa osnovnim pravima na dostojanstven život, na rad, skrb?! Mnogi su na rubu egzistencije!! Iskreno svima želim da nikada na svojoj koži ne osjete ono što osjećaju i kako se osjećaju u ovoj državi osobe s invaliditetom, djeca poteškoćama, i roditelji i skrbnici ovih osoba i djece!! Dvije poruke imam za vladajuće, posebno za one koji za ovaj resor donose odluke, zakone
1.NABIJEM VAS i vaše dosadašnje odluke
2.Nećete nas više tako lako ušutkati jer ovo tek hvatamo zalet!! DOSTA JE BILO!!
I Marijana traži svojih pet minuta.