Prve večeri veljače u dvorani Lisinski grupa Teška industrija velikim će koncertom obilježiti pedeset godina od osnivanja. Grupa je mijenjala postave i pjevače, a nekako su najveću slavu postigli sa Seidom Memićem Vajtom. Imali su i duže prekide rada, rijetko ćete ih danas čuti u Hrvatskoj na fenomenu zvanom formatirani radio, no ostavili su ozbiljan trag na glazbenoj sceni regije. Prvu postavu benda te 1973. godine činili su gitarist Vedad Hadžiabdić, pjevač Fadil Toskić, bubnjar Senad Begović, klavijaturist Gabor Lenđel i basist, mnogima poznat i kao likovni umjetnik, dizajner i scenograf, Ivica Propadalo (73). Zato smo se našli u njegovu zagrebačkom ateljeu, u kojem su, između ostalih slikarskih radova predstavljenih i nagrađenih na brojnim izložbama, nastale i skulpture nacionalne glazbene nagrade Porin, Dore, Večernjakove ruže, silne scenografije evenata i televizijskih emisija i brojna djela koja su ga proslavila u široj javnosti. Za Ekran Propadalo, inače djed troje unuka, Andre, Rite i Cvite, otvoreno govori o svom životu i radu, no, naravno, ovaj put s posebnim težištem na pola stoljeća benda osnovanog u jednom od tada najpopularnijih sarajevskih okupljališta, kavani Park, poznatijoj kao Parkuša.
"Lijepo je obilježavati ovakve obljetnice, ali te one isto natjeraju da se malo zamisliš. Pedeset godina je dugo razdoblje. Lijepo je proslaviti, ali se nekako čovjek zamisli. U tih smo pet desetljeća imali i neke prekide u radu, ali evo, u sadašnjoj postavi s Leom Mijatović trajemo već 17 godina. Zadnju potvrdu kvalitete svirke imali smo na nedavnom dočeku Nove godine u mom rodnom Livnu, bilo je izvrsno. Tijekom prošle godine imali smo dosta koncerata, posebno na raznim motorijadama, i takvi nam nastupi daju snagu i volju da nastavimo, pa možda dočekamo i šezdeset godina od osnivanja, kao što će uskoro Rolling Stonesi. Kao gosti na slavljeničkom koncertu u Lisinskom nastupit će Halid Bešlić, Matija Dedić, Kiki Rahimovski, Goran Karan, Ivan Dečak i Nikša Bratoš. Koordinator koncerta, kako ga ja zovem, bit će Enis Bešlagić. Publika će moći vidjeti i jedan uvodni film, ali to neka ostane iznenađenje. Dakle, ništa bombastično, ali htjeli smo na jedan drugačiji način proslaviti obljetnicu. Moram još dodati da će na pozornici Lisinskog nastupiti i moj prvi bend Ars nova iz Livna koji smo osnovali kao mladići, pet godina prije Teške industrije. Hvala Bogu svi su članovi još uvijek živi i zdravi. Bit će to zanimljivo jer ih većina više ne svira aktivno, a kao i davnih dana kad smo osnovani, pjevat ću ja." Ulaznica zasad još ima, a mogu se kupiti na ulaznice.hr ili na blagajnama KD Lisinski.
Odavno vam u publici nisu samo vršnjaci?
"O da. Pa i u bendu imamo četvero mladih članova, ali tu je uz mene, originalni član, gitarist, skladatelj i aranžer Vedad Hadžiabdić koji je bio u svim postavama benda od prvog dana do danas. A o publici možda najbolje govori naš nedavni dolazak u Livno i montiranje pozornice kad mi je prišao čovjek koji je išao u razred sa mnom i pitao kako sam. Kad sam odgovorio da još uvijek sviram, rekao je da sam se uvijek kroz život dobro zafrkavao sa svirkama, a trebalo bi nam polako put Gorice. Naravno, mislio je na tamošnje groblje i nabrojao mi nekoliko školskih kolega koji su već tamo. Nisam se u životu, kako on kaže, zafrkavao, ali mislim da ne treba stvari u životu shvaćati preozbiljno, treba ležernije živjeti. Površno je vrijeme, ljudi te nemaju vremena poslušati, pa moraš i ti biti duhovit i ležeran. Ja i danas volim društvo i druženja, jedan sam od onih koji obožava navečer izaći, nešto pojesti i popiti čašu vina u dobrom društvu, sa suprugom Draganom Todorović Propadalo ili s mojom djecom, Lanom i Markom, koja su već odrasli ljudi. Mislim da druženja čine čovjeka vitalnim. Mnogi me pitaju kako skačem na pozornici, a uskoro ću imati 74 godine. Jednostavno je, glazba me veseli i drži mladim."
Hobi vam je postao zanimanje?
"Sreća, da. Završio sam elektrotehniku, radio u Končaru i Ini, ali mi je hobi, dakle slikarstvo i općenito likovna umjetnost, postao zanimanje. Ljepota života jednog umjetnika je da se do zadnjeg dana igraš, bez obzira na to je li riječ o slikarstvu, dizajniranju ili rekonstrukciji interijera starih kamenih kuća, izradi statua Porina, Dore, Večernjakove ruže i drugih ili pak glazbi, ja to radim s nekakvom infantilnošću i igrom i zato u ovim godinama mogu disati punim plućima."
Kažu neki, treba u sebi čuvati onog dječaka iz djetinjstva?
"Točno. Što više ga zadržiš, duže ćeš živjeti i raditi. Ja neću svaki dan trčati deset kilometara, šetati volim, ali važna je aktivnost mozga. Moja tetka Ruža znala je reći - dico, čuvajte pamet i noge. I živjela je skoro sto godina. Ja ujutro radim vježbe koje na Facebooku promovira neki Japanac, a volim i hodati."
Kakvog se djetinjstva sjećate?
"Evo, sad kad sam bio u Livnu, sjetio sam se nekih stvari koje su me u djetinjstvu veselile. Sjećam se kad bih kao dječak dobio sanjke, pa nekakve skije, pa romobil ili bicikl. Kasnije mi je baka Kata, prodavši njivu, kupila prvu električnu gitaru. Sa suprugom sam se provezao ispred mjesta na kojem je bila moja rodna kuća i prošetao svojom ulicom djetinjstva. A spomenuti moj dječački bend Ars nova bio je jedan od prvih pop rock bendova u BiH. Sjećam se kupovine novih instrumenata i to su slike koje me vežu za djetinjstvo."
Kako su roditelji gledali na vašu ljubav za glazbu?
"Moj otac je svirao u limenoj glazbi, a mama je, za vrijeme i okruženje u kojem smo živjeli, imala prilično progresivne stavove. Lijepo sam pisao i dobro slikao pa sam se htio upisao u gimnaziju. Međutim, otac je rekao da će me upisati u tehničku školu u Splitu. Ja bih najvjerojatnije nakon te tehničke srednje škole ostao u Livnu raditi jer se kao elektrotehničar bilo jednostavno zaposliti, no mama je inzistirala da idem studirati. Danas mislim da bi možda bilo pametnije da sam, umjesto na elektrotehniku, išao na neku umjetničku akademiju, ali ne mislim da sam na studiju izgubio vrijeme, puno mi tamo stečeno znanje pomaže u recimo preuređenjima interijera kojima se, između ostaloga, danas bavim. Nakon diplome vratio sam se u Livno, no mama je opet inzistirala da odem u Zagreb gdje sam ipak dosanjao i živio svoje snove."
No, neko ste vrijeme ipak radili u struci?
"Da, u rudniku u Livnu, silazio sam svako jutro u jamu. Radio sam, kao što sam spomenuo, u Končaru i desetak godina u Ini. Bio sam i šef projektnog elektrobiroa. Sudjelovao sam u projektu DINA na Krku i na projektima marina po našoj obali."
Malo ljudi zna da ste prvo svirali u grupi Cod?
"O da. I pratili smo Zdravka Čolića na velikoj turneji 'Gori vatra' na koju je krenuo nakon nastupa s istoimenom pjesmom na Euroviziji. Ja sam do tada imao neku imitaciju bas gitare Rickenbacker i moj mi je prijatelj rekao da na njoj ne mogu svirati s Čolom. Otišao sam u Livno, moji su smogli neki novac, odletio sam u London i kupio prvu ozbiljnu bas gitaru, Fender Precision. Zanimljivo je da sam je prodao, ali i nakon dosta godina ponovo otkupio i imam ju i danas. Treba biti iskren i reći da smo mi kao studenti iz Sarajeva u London išli prilično često. Naravno, roditelji su tražili da, mislim li se baviti glazbom, budem dobar student. Znaju ljudi govoriti da je u socijalizmu bilo ovako i onako, ja za njim ne žalim, ali se išlo u London avionom na tri ili četiri dana. Danas je to prosječnom studentu puno teže."
Ali mu je sve dostupnije?
"Je. Moram reći da je u tom našem tadašnjem bavljenju glazbom, naporima da nabavimo dobar instrument i odlascima u London bilo nekakve romantike. Danas se ona nekako izgubila. Nastupilo je nekakvo površno vrijeme. Ljudi ne čekaju kao nekada s uzbuđenjem objavljivanje neke nove ploče Animalsa ili Rolling Stonesa. Sada je sve dostupno. Nisam nostalgičan, ali generalno gledajući imate situaciju da recimo poznajem čovjeka koji je danas djed, nekada je slušao Floyde, a njegova unuka sluša cajke. Nemam ništa protiv takve glazbe, ne slušam je, ali poštujem svačiji glazbeni ukus, posebno glazbenike koji od takve glazbe žive. No, taj odmak ili pad od Floyda do cajki je ogroman."
Je li on slučajan?
"Ništa nije slučajno. Ja sam, recimo, sa suprugom otišao pogledati zadnji koncert Aleksandre Prijović u zagrebačkoj Areni da vidim što je to. Na jedan sam način bio oduševljen glazbenicima koji su svirali, produkcijom i zvukom. Drago mi je da sam to vidio."
Kaže Bruno Langer, nude se formati koji zaglupljuju?
"Nema ništa gore od radio formata koji vrti jedne te iste pjesme bez prestanka. Žalosno mi je da se na radiju naslušam Teške industrije tek kad odem sa suprugom u Čačak. Ne znam kad sam čuo svoj bend na nekoj od hrvatskih radio postaja. Čudna su vremena, nema više iznenađenja."
Nema ni Parkuše?
"Ha, da, nema ni tog legendarnog lokala. To je zbog svoje važnosti za umjetnički život Sarajeva, pa i bivše države, trebalo pretvoriti u neki muzej. Nije bilo mobitela i vi ste ondje mogli naći onoga koga trebate. Tamo su se obavljali transferi muzičara iz benda u bend."
Je li se Teška industrija na vrhuncu rada "tukla" s nekim na tržištu?
"Mi smo imali tu sreću da je osnovan Dom mladih u Skenderiji, tu je probe i vikendom koncerte imalo po pet ili šest bendova, družili smo se i nije bilo neke žestoke konkurencije. Pa u to su vrijeme Indeksi bili najveći, pa Dugme, Teška industrija, a kasnije su se pojavili Crvena jabuka, Valentino, grupa Merlin i drugi. Kad smo prije nekoliko godina radili povratnički album "Bili smo raja", s obradama hitova u novim aranžmanima, kontaktirao sam od Loše do Dine Merlina, od Bregovića do Fadila Redžića, i svi su izašli u susret i omogućili nam da ga snimimo izvodeći njihove nekada iznimno popularne autorske pjesme."
Jeste li kao Bijelo dugme imali i političku dimenziju?
"Sam naziv benda bio je po tekstu legendarnog Duška Trifunovića koji je imao ozbiljan utjecaj na tu tzv. sarajevsku školu. Njegov je tekst: 'Moj brat svaki dan ustaje u pet do pet/ i odlazi na posao/ usput puši/ usput kašlje/ usput diše čisti zrak// Moj brat svaki dan napravi lokomotivu/ on je ta teška industrija/ on je taj fundament/ a usput diše čisti zrak// Idite svi/ na put na more/ idite svi u avanturu/ moj brat radi danas/ gradi za vas/ novu seriju/ novu turu/ on je teška industrija/ on je taj fundament –/ a usput diše čisti zrak.' Dugme je ipak bio veći pokret. Kad sam jedanput sreo Bregovića, priznao mi je da se u Sarajevu jedino bojao Teške industrije kao adekvatne konkurencije svom bendu. No, rekao je i da mu je laknulo kad smo mi počeli snimati pjesme od po deset minuta. On je, naime, usprkos utjecaju Floyda i Doorsa, odlučio da pjesma ne smije trajati više od tri minute. I imao je pravo."
Dolazi do promjena članova, band kreće u potragu za novim pjevačem i stiže Seid Memić Vajta s kojim kreće razdoblje najveće popularnosti, bio je to pravi bljesak na glazbenoj sceni. Objavili su jedan od najvećih hitova u povijesti grupe, obradu pjesmu "Haj kolika je Jahorina planina" s elementima u to vrijeme popularnih narodnih napjeva. Pjesmu im je naručila televizija za neki film o Jahorini. Međutim, dolazi do svađa u bandu, Gabor Lenđel i Vajta nisu mogli zajedno. Lenđel je inzistirao na tzv. simfonijskim aranžmanima, a Vajta se želio komercijalnijim izrazom približiti širokoj publici. Grupa je u tom najpoznatijem sastavu nastupila na Splitskom festivalu 1975., s velikim hitom "Život je maskenbal", a godinu dana poslije Vajta odlazi i zamjenjuje ga Goran Kovačević s kojim je band objavio još dva albuma, a onda je Teška i službeno prestala postojati. Istina, s Vajtom je još kasnije, točnije 2007. godine, snimljen i objavljen povratnički album "Kantina", koji nije tako loše prošao na tržištu. Iako su prvo odlučili ugasiti band, Ivica i Vedo počeli su razmjenjivati mailove s idejama o obnovi grupe sa ženskim vokalom. Dva je singla otpjevala Marta Kuliš, a onda stiže spomenuta pjevačica Lea Mijatović."
Pjesma benda nikada nije djelo samo jednog člana?
"U vrijeme početaka Teške industrije, Gabor Lenđel bi kao skladatelj donio pjesmu i onda bi se to prosviravalo. U Teškoj industriji i prije pedeset godina i danas gitara je ipak glavni instrument, pa je strašno važna Vedadova uloga. On je dao pečat bendu i zaslužuje puno više javnog priznanja. Recimo, pjesma 'Majske kiše' koju smo snimili s pokojnim Kemalom Montenom je antologija. Vedad je radio i sve aranžmane na spomenutom albumu 'Bili smo raja' u produkciji Igora Ivanovića, koji je izvrsno prodan i definitivno vratio Tešku industriju na scenu."
Prihvaćeni ste u cijeloj regiji?
"Samo ako si regionalno prihvaćen možeš biti veliki izvođač. Hrvatska je jako mala i da bi uspio i mogao živjeti moraš biti regionalno prihvaćen. Mi smo i prije i sada svirali u svakom kutku regije."
Koliko vas je namučio sam instrument?
"Ja nisam svirao nekih dvadeset i pet godina i kad mi je Vedad rekao da oživljavamo Tešku industriju, rekao sam mu da više ne znam svirati. No, uz njegovu pomoć sam prosvirao. Nisam nikakav vrhunski basist, svaka nota je na mjestu, ali virtuoz nisam. Vježbam, naravno, ali zbog drugih aktivnosti, slikarstva, uređenja interijera i ostalog od čega živim, sigurno ne uhvatim bas u ruke svaki dan. Meni je svirka hobi koji me veseli."
Uvijek ste, usprkos uspjesima i tragu u svemu čime se bavite, nekako na zemlji?
"Ne znam, tako sam odgojen. Nikome nisam zavidan, rijetko se s nekim posvađam. Imam puno nagrada za stvari koje sam dizajnirao ili naslikao i to mi je donijelo veću 'slavu' od glazbe. Ali nikada neću zaboraviti koncert u Zaječaru pred petnaest tisuća ljudi, pa Novu godinu na Stradunu, pa silne motorijade. Meni je to sve potpuno normalno, kao kad sam radio u uredu, s time što me glazba i veseli."
Znate za ovaj mentalitet i da mnogi misle kako je dizajnirati kipić Porina ili Dore i drugih, lako?
"O, često čujem komentare kako je lako meni jer tamo nešto malo dizajniram. Kad sam dobio zadatak napraviti kipić nacionalne glazbene nagrade Porin, znao sam da je to opera Vatroslava Lisinskog. Ali sam došao svom prijatelju povjesničaru umjetnosti Vladi Bužančiću, koji mi je dao da pročitam o povijesti Hrvata, o kulturi Vikinga, da su svi ti pleteri izmišljeni u nekim nordijskim zemljama, a ne ovdje. Proučio sam da je Porin bio vojskovođa koji je poveo Hrvate protiv Franaka i tako dalje. Kad to sve pročitaš i znaš da mora biti glamurozno i da će dobitnici to stavljati na istaknuta mjesta u svojim kućama, shvatiš da to nije tako lako. Te nagrade moraju imati i mali element kiča. Slično je bilo i kad sam radio kipić i vizual Dore. Je to po Dori Krupićevoj, ali mora se vidjeti da je to iz Hrvatske, pa tu ima paške čipke ili Sinjske gospe. Dobio sam priliku, ali mogao sam i razočarati."
Uselili ste se dobitnicima u kuće?
"Je, a ima tu i nekih duhovitosti. Kad sam s Arsenom radio natkrivenu pozornicu u Opatiji, shvatio sam da je koristio nekoliko Porina da mu drže vrata. Pravio sam se da to ne vidim, a on mi je rekao: 'Nemoj se ljutiti, tu sam stavio ove Porine, vrata mi se zatvaraju, a imam ih toliko pa sam ih podmetnuo.' Vidio sam da mnogi glazbenici ističu te kipiće u svojim životnim prostorima i jako mi je to drago, pa ne možeš nešto raditi ne razmišljajući hoće li se to ljudima svidjeti. Kad sam dobio jednu negativnu kritiku za slikarsko djelo, bio sam strašno tužan, a spomenuti me Bužančić upozorio da moram to prihvatiti kao i pohvale ili pak uvijek mogu raditi za svoje najbliže koji će uvijek hvaliti i ne izlagati djela javnosti."
Kako je na umjetnika u vama utjecalo očinstvo, imate kćer i sina?
"Imaš brigu, moraš raditi i brinuti u njima i ja sam sebe i svoje afinitete u to vrijeme malo potisnuo. Ali, kako su odrastali, tako sam se vraćao sebi. Kako su postajali svoji ljudi, bio sam opet puno aktivniji u glazbi i slikarstvu. Imao sam taj život obitelji s djecom, a danas živim s svojom Draganom punim plućima, radimo zajedno, nastupio je ponovno sebičniji dio mog života."
Kao mladiću bila vam je želja doći u Zagreb. Danas uglavnom živite u Istri, ali kakav vam je danas Zagreb?
"Mislim da je Zagreb imao nekada otvaranja po pet ili šest izložbi istu večer. Sada toga više nema. Nakon potresa malo je neuređeniji, puno je problema. Obožavam Zagreb, ali bliski su mi i Livno, Čačak, Istra i Beograd. Jako sam zadovoljan sa svime što sam radio davno, pa i ovih dana. Postoje ipak stvari koje ne prolaze, a to je činjenica da sam rano ostao bez svog mlađeg brata, bez oca i majke, ali to je nešto što je potresno i opteretilo me zadnjih dvadesetak godina. Ali, generalno jako sam zadovoljan, uživam sa suprugom, djecom i troje unuka, prijateljima, pa i s bendom. Rock'n'roll i dalje živi".
