Najljepši božićni poklon koji sam ikada dobio i, koji je ostavio najveći trag na mene, dobio sam prije više od dvadeset godina od obiteljskih prijatelja. Bila je to ona prekrasna Nike nogometna lopta s kojom se 90-ih godina igrala talijanska Seria A i španjolska La Liga. Šuki je, uzgred kazano, baš s takvom loptom utrpao te sezone toliko golova da ga je jedva dostigao i onaj pravi, nevjerojatni Ronaldo.
Lopta je bila besprijekorno bijela, kožna i, s dva velika Nike znaka sive boje. Po jedan znak sa svake strane.
Bila je toliko lijepa da sam odmah idući dan natjerao roditelje da mi kupe jednu bezveznu, ni približno toliko dobru, a s kojom ću zaista i igrati na igralištu iza škole.
Ovu ću, odlučio sam čvrsto, čuvati u regalu.
Moj stariji brat podržao je tu ideju te je čak rekao da jednog dana - kada nove generacije više ne budu ni znale što je nogomet, već će, kako je on to tada predvidio, igrati neke nove, moderne sportove poput bejzbola - moći ću nakratko izvaditi ovu loptu iz kontroliranih uvjeta regala i pokazati svome sinu s čime smo se mi nekoć igrali.(Predvidio je i da ću imati sina...)
Lopta je, ponavljam, bila toliko lijepa da ta bratova projekcija budućnosti nikome nije bila čudna. Nakon dugo vremena, sjećam se toga s posebnom dragosti, obitelj se u potpunosti usuglasila oko nečega.
Bilo je to pravo malo božićno čudo!
Oko godinu dana ta lopta je zbilja stajala na jednom posebnom, dobro čuvanom i uzdignutom mjestu u našem obiteljskom domu, a po školskom igralištu šutala se ona rezervna i bezvezna.
Ne sjećam se više dal se ta rezervna lopta istrošila na grubom betonu, ispuhala ili jednostavno izgubila, ali nakon jednog cjelodnevnog šutanja te lopte s Icom, vjerojatno najtalentiranijim kvartovskim nogometašam koji je u svojim Converse All Star tenisicama mogao činiti više s loptom nego što to današnji klinci mogu u originalnim messijevim kopačkama - ostali smo, eto, bez nje.
To je bio popriličan problem jer smo do tada zimske praznike kratili vježbanjem mojih udaraca glavom kojima se prije toga i nisam baš mogao pohvaliti. Imao sam sve ostalo što je bilo potrebno za jednog nogometaša, pa čak i vezu u Dinamu, ali udarac glavom - ni približno!
Ico bi stoga po cijele dane nabacivao na moju veliku glavu, a ja sam pokušavao ne zatvarati oči prilikom udarca i - kako me znalački savjetovao - udarati loptu tako da ona prvo udari u pod i onda dobije ubrzanje koje niti jedan golman iz naše škole neće moći obraniti.
Lupao sam tako satima glavom po lopti, ona prvo po podu, a onda pokraj gola, ali nakon nekog vremena - zahvaljujući Ici kojemu je svaki centaršut bez greške uspijevao (šteta što on nije bio taj koji je imao vezu u Dinamu) - i neobranjivo u golu...
Kada smo, međutim, ostali bez te šugave lopte, a imali smo još desetak dana da usavršim udarac prije kraja raspusta, preda mnom su bile samo dvije opcije. Prešutjeti Ici da kući u regalu još od prošlog Božića držim najljepšu loptu na svijetu, onu s kojom je Šuki te godine utrpao preko 20 komada u La ligi i koju čuvam kako bih je jednog dana pokazao svom sinu, ili da mu, eto, to priznam i brzo otrčim kući po nju.
Uz veliku nadu da nitko od ukućana koji su podržavali moju konzervatorsku ideju neće primijetiti da sam je uzeo, te veoma neugodan osjećaj u trbuhu da bi joj se nešto loše moglo dogoditi, odlučio sam ipak riskirati... Najgora odluka, shvatio sam vrlo brzo, koju sam u životu donio! (Čitaj dalje da vidiš što je bilo s loptom, ali nemoj da ti na kraju promakne i velika poanta ove male božićne priče iz centra grada).
Elem, brzo sam otrčao kući i, nakon što sam se uvjerio da nikoga od mojih nema, uzeo sam loptu iz regala te je oprezno spremio u plastičnu vrećicu kako joj se ništa ne bi dogodilo na putu do igrališta.
Ico je novu loptu samo kratko pogledao, oduševio se njome i, kako bi je iskušao, odmah 'drop-kick' udarcem uputio jedan dubinski centaršut prema meni. Putanja lopte je, ne moram vam ni govoriti, bila savršena. Deset puta bolja od putanje one lopte s kojom mi je do sada nabacivao. Bila je tako dobra da bi najveći nogometni antitalent bio u stanju pospremiti je u rašlje. Da je tamo umjesto mene stajalo neko davno posađeno drvo - da vam to još malo približim - taj odbijanac ne bi obranio ni veliki Lav Jašin. Ili, da primjer bude u skladu s aktualnim događanjima na Svjetskom prvenstvom, da je umjesto mene tamo bio i belgijski kloc Lukaku, lopta bi zasigurno završila u golu...
Ja, međutim, taj udarac nisam ni uputio!
Prateći putanju lopte uočio sam, naime, debelu crnu crtu koja se poput ekvatora protezala od jednog sivog Nike znaka, pa preko cijele, donedavno prekrasno bijele lopte, sve do drugog Nike znaka.
Skočio sam visoko i umjesto glavom, sav u nevjerici, loptu sam uhvatio u ruke.
'Koji ti je k.?', začuo sam Icin glas iz daleka, čudio se što nisam realizirao tako dobar centaršut, ali ono što sam ugledao na lopti oduzelo mi je sposobnost govora.
Gumeni džon njegovih Converse All Star tenisica koje sam maloprije pohvalio, ostavio je na lopti već prilikom tog prvog kontakta najružniju crnu crtu koju sam ikada vidio.
Izgledalo je poput odvratnog i, dubokog ožiljka na botticellijevskom licu neke blijedopute ljepotice.
Suze su mi se nakupile u očima!
"Kaj je bilo?", dopirao je ponovno Icin glas do mene, ovaj put se u njemu mogla osjetiti određena nervoza, ali ja i dalje nisam imao snage ni da ga pogledam.
Na obližnjoj česmi pokušao sam saprati taj trag s lopte, ali bez uspjeha. Šteta je bila nepopravljiva.
Najljepši božićni poklon koji sam ikada dobio, pomislio sam tada, jednim potezom je bio potpuno uništen...
Od tada je prošlo, evo, već više od dvadeset Božića. U međuvremenu dobio sam mnogo drugih božićnih darova, odustao sam od nogometne karijere, umjesto sina - kako smo predviđali - dobio sam kćer, a ni bejzbol, čini mi se, nije toliko zaživio kod nas koliko smo očekivali.
Ne mogu se točno sjetiti što je bilo s loptom nakon tog prvog i, bezbeli, jedinog puta kada je korištena onako kako je to njen kreator zamislio. Počela mi se toliko gaditi da je više nisam htio ni pogledati. Držanje u regalu ili čak igranje s njom, više nije dolazilo u obzir. Ta crna debela crta pretvorila ju je u jednu sasvim običnu, ni po čemu posebnu ili spomena vrijednu prljavu loptu... Moguće da još uvijek trune negdje na tavanu ili je već davno, prilikom nekog čiščenja, završila u kontejneru za smeće.
Nije me, uostalom, ni briga!
Ono, međutim, što tijekom svih ovih godina nipošto nisam zaboravio, te što je itekako posebno i spomena vrijedno, to je upravo taj zimski raspust koji sam proveo pospremajući Icine besprijekorne asistencije u nečuvanu mrežu na školskom igralištu.
Ne znam kada sam u životu bio sretniji nego tih bezbrižnih mladenačkih dana u kojima sam sasvim neočekivano dobio novog prijatelja, a s kojim sam se, nota bene, nakon tog nemilog događaja nastavio družiti.
To prijateljstvo - za razliku od lopte i svega ostalog materijalnog što čovjek tijekom godina stjeće ili, eto, dobiva na dar - ostalo mi je za cijeli život. A, ljepši poklon od toga, složiti ćete se, pa onda po mogućnosti i zapamtiti u ovo predbožićno vrijeme kada se po centru grada bezglavo juri tražeći neka glupost na koju će se potrošiti novac, jednostavno ne postoji. Besplatno je, a opet - najvrijednije na svijetu!
VIDEO Neki imaju kokoši, glumce, a drugi pak Ivana Pavla II.: Najviše tetovaža ima ipak Marko Livaja
