Dubrovkinja Ines Tričković (34) jedna je od rijetkih hrvatskih glazbenica koja je napravila veliku karijeru izvan granica domovine i premda je prije dvije godine osvojila Porina u kategoriji najbolje jazz-skladbe, u Hrvatskoj se o njoj malo zna. Na drugoj strani kugle zemaljske, u Kini, Ines je pak ostvarila zavidnu karijeru koju će okruniti u travnju koncertom u prestižnoj dvorani Carnegie Hall u New Yorku.
Opsesivna glad za jazzom
Istoj onoj u kojoj je nastupao njezin ujak Oliver Dragojević. Od kojeg, rado će napomenuti, nije tražila pomoć u karijeri.
– Znate, on je meni prije svega ujak i ja ga gledam kroz tu prizmu, a ne kroz prizmu pjevača i zvijezde. Sve što sam napravila, napravila sam sama, uz moralnu podršku mojih prijatelja i obitelji. Ono što sam naučila od njega je da sve mogu postići sama, trudom, znanjem i uz malo sreće, kao što je i on sve sam postigao – kaže nam Ines s kojom smo porazgovarali o tome kako se uopće zaljubila u glazbu, a otkrila nam je i sve o svojoj kineskoj avanturi.
– Sjećam se kao danas trenutka kada sam prvi put čula jazz. Bilo mi je oko šest godina i na jednoj reklami na televiziji bila je žena odjevena u crveno koja se vozila u skupom autu. U pozadini reklame svirala je “Summertime”, i to u verziji Elle Fitzgerald. Tek sam godinama kasnije doznala da je to bila Ella i da je to jazz. Drugi susret s jazzom bio je kada sam imala 16 godina, kada sam od jednog dubrovačkog gospara koji svira u orkestru u Dubrovniku i koji je znao da volim pjevati, dobila kazetu Ella Sings “Jobim”.
Nakon toga moja glad za jazzom postala je opsesija – prisjeća se Ines, koja je tada postala pasionirana ljubiteljica jazza i odlučila da će joj ona biti životni poziv. Do 16. godine aktivno se, naime, bavila tenisom, a bila je i prvakinja u kategoriji do 13 godina.
– Profesionalno pjevati i nastupati počela sam u Dubrovniku kada mi je bilo 18 godina kao pjevačica u grupi gospara Antuna Simatovića, dubrovačke glazbene legende i vođe legendarnih Dubrovačkih poklisara. Karijera mi je u Dubrovniku 2008. dosegla neki vrhunac za tamošnje pojmove i jednostavno sam poželjela ići dalje, probati napraviti više i bolje. Tako sam se preselila u Zagreb – kaže Ines koja je prvu zimu nastupala na ulici.
Ljudi su je, kaže, znali dugo slušati. Neki su joj ostavljali bogate napojnice, neki bi čak istresli cijeli novčanik u šešir. U Zagrebu je razvila i žonglersko-klaunske vještine te nastupala u predstavi “Slavuj” Triko-cirkus teatra te u dječjim bolnicama.
– To je iskustvo dubinski promijenilo moju percepciju života i stav prema pjevanju i izvođenju te radu – kaže Ines, koja je na poziv prijatelja Vedrana Perojevića otišla u Kinu i održala nekoliko koncerata u njegovu baru u Macau. Imala je sreću da su u publici bili organizatori jazz-festivala koji su je odmah pozvali na svoje festivale. Tako je krenula njezina kineska avantura. Kineze je očarala izvedbama Runjićevih pjesama u jazz-aranžmanu pa na njezinim nastupima nije bila rijetkost da tisuće Kineza pjevuše Runjićeve pjesme. Uspjeh ove turneje doveo je i do albuma “Runjić In Blue”, koji joj je donio Porina za skladbu “Lamento”. Turneja joj je i privatno draga jer je tako upoznala i svog supruga filmskog redatelja i fotografa Weng Fong Ao Ieonga.
Projekt o Nikoli Tesli
Zahvaljujući nastupima u Kini i zajedničkim prijateljima, do nje je došao poznati američki jazz-pijanist Aaron Goldberg s kojim je pak nastupila u New Yorku, a raduje se opet posjetu Velikoj Jabuci i nastupu u Carnegie Hallu, u kojem će izvesti jazz-standarde, ali i svoje pjesme s aktualnog albuma. U budućnosti planira cijeli niz projekata. Jedan od njih je i album inspiriran životom te radom Nikole Tesle, a nada se i nastupima u Hrvatskoj...
Prvo, nije Dubrovkinja, nego Dubrovcanka. Ne mozemo koristiti lokalne dijalekte u ozbiljnom dnevnom listu. Jer ce onda Puljani biti Pulezani, Zagrepcani Zagrepcanci, Rijecani Fiumani itd. I zaista je reprezentativna cinjenica da je netko ostvario karijeru u glazbenom divu Kini. Tako da se o doticnoj ne samo u domovini nego i u cijelom svijetu osim Hong-Konga malo zna. Bas kao i o "poznatom" Goldbergu. A u Carnegie Fallu, bas kao i u svakoj drugoj dvorani na svijetu moze nastupiti tko god hoce, ako ima novca da iznajmi dvoranu. I Dalibor Brun i Ljupka Dimitrovska, cak i Kojicka....Nije mi namjera podcjenjivati, ali sam protiv pretjerivanja. Ako vec nemamo (sto i nemamo) niti jednog iole istaknutijeg predstavnika u svjetskoj zabavnoj muzici, zasto ih uporno pokusavamo umjetno stvoriti?