Objektivno govoreći, bez obzira na funkciju Dopisnika iz centra koju obnašam ovdje na stranicama legendarnog Večernjakova priloga Ekran, i stav da onaj tko vam kaže da ne bi volio živjeti u centru grada zasigurno laže, a koji učestalo zastupam, svaki put tijekom posljednjih nekoliko godina kada prođem Bogovićevom ulicom doživim takvu depresiju da poslije toga satima ne mogu sebi doći. A riječ je o navodno najreprezentativnijoj ulici u Zagrebu, žili kucavici grada, kako je mnogi nazivaju. Tako je derutna, otužna, jadna i išarana da joj malo toga može pomoći, a potres koji ju je zadesio nije pri tome nikakva isprika ili, štojaznam, opravdanje za stanje u kojemu se nalazi.
Velik broj poslovnih prostora zjapi prazan, oni koji još uvijek rade, te nam u izlogu nešto od svoje ponude i pokušavaju prezentirati, bolje bi bilo da to ne čine. Možda bismo u njih zabunom i ušli da prije toga, eto, nismo vidjeli tu njihovu bižuteriju, neke lijeve satove, krpe i besmislice koje više ni turisti ne kupuju... Kafići koji prevladavaju ulicom raširili su svoje ogromne suncobrane koji ljeti štite od sunca i rashlađuju prskanjem vode, a zimi griju uz pomoć ugrađenih plinskih grijača. Na taj način je njihovom gostu uvijek ugodno dok ispija svoju kavicu, vremenske prilike ne utječu na njega, ali s obzirom na to da se ti suncobrani, koji se protežu sve od križanja s Gajevom pa do Cvjetnog trga, nikada ne sklapaju, ulica je - na štetu svih ostalih - pretvorena u nekakav mračni tunel. Na kraju tog tunela, međutim, neće vas dočekati svjetlo, kako je to uobičajeno, već jedno glomazno, od neke gadne kombinacije drveta i plastike napravljeno dječje igralište koje, koliko god tu bilo korisno, i djeca ga zaista vole, pa i moja curica, toliko je ružno da ga je nekada zbilja teško razlikovati od nakupine kontejnera za smeće koji su već trebali biti maknuti iz centra, ali, eto, iz nekog nepoznatog razloga još nisu.
Bogovićevoj treba novac, dobar urbanist, pejzažni arhitekt koji nije završio fakultet preko veze, do zuba naoružan noćni čuvar, po mogućnosti i malo zajeban, dizajner izloga, stručnjak za eksterijere kafića i restorana te još nešto što ne mogu precizno definirati, ali najbliže sam tome da taj nedostajući faktor nazovem: kultura hodanja, sjedenja, vožnje bicikla, življenja, obitavanja, postojanja i rada. Nešto, dakle, naizgled apstraktno, ali u biti veoma konkretno i, bez namjere da zvučim previše dramatično, poprilično hitno!
Tek tada bi Mirko Bogović, hrvatski pjesnik i političar, mogao biti zadovoljan ulicom nazvanoj po njemu...
Ništa bolja situacija, koliko god mi to bilo teško priznati kao zaljubljeniku u ovaj magični prostor unutar Lenuzzijeve potkove, nije nažalost ni u drugima ulicama po centru grada.
Elem, da sad ne započinjem onu standardnu žalopojku o tome da su centralne toponime u gradu zaposjele banke, kladionice i pekare umjesto galerija, knjižnica i drugih kulturnih objekata. Nema, naime, ništa iritantnije od te priče kako je tu nekada bila, recimo, knjižara na dvije etaže, mjesto okupljanja mladih intelektualaca ili neko drugo malograđansko žalovanje za tim kulturnim okupljalištima njihove mladosti kojih više nema, a koje se, nota bene, nije previše posjećivalo ni dok su bila tu. Ili, također učestala žalopojka kojoj ne namjeravam posvećivati vrijeme, za Kulušićem i Lapidarijem...
Jasno mi je da puno čimbenika utječe na to hoće li nešto i koliko dugo biti otvoreno, otkako smo se početkom devedesetih odlučili za kapitalizam, makar i ovaj divlji, to su najviše neke tržišne zakonitosti koje valja poštivati, ali zašto su pješačke ploče, na primjer, na toliko mjesta u centru grada popucale do te mjere da je pravo čudo kako nitko još uvijek nije slomio nogu - e, to mi nije jasno i za tu bih žalopojku svakako volio da postane standardna.
Zidovi su išarani grafitima koji to zapravo nisu jer nemaju nikakve estetike, provokacije niti izazova. Obične su švrljotine koje su nagrdile grad i čim neka zgrada uspješno okonča skup i mukotrpan proces obnove fasade, nađe se neko glupo ime ili debilni nadimak koji će uništiti sav trud suvlasnika. Prosjaci, koji su za jednu dobru dozu agresivniji nego što bi to trebali biti, često ih se ne može otjerati bez prijetnje upotrebe fizičke sile, ali i oni koji bi trebali biti ulični zabavljači - poput onog starog s frulicom, sviračice saksofona koju ni njen pas više ne može slušati ili onog dosadnjakovića s nekim rogom što na tramvajskoj stanici na trgu gnjavi ljude - boravak u centru grada čine još neugodnijim iskustvom nego što to jeste samo uslijed ovih na prvi pogled vidljivih nedostataka.
To su, evo, te stvari na kojima bi u centru grada trebalo raditi kako nam jedna obična šetnja kroz pješačku zonu ne bi izazivala depresiju.
U Varšavskoj ulici, nadalje, automobili su parkirani ispred nekadašnjeg kina Europa, Horvatinčićev parking im, čini se, nije dovoljan, a kafić nazvan po našem najvećem genijalcu, njegov najveći izum zlorabi kako bi preglasno puštao muziku do sitnih noćnih sati zbog čega su policajci iz prve policijske postaje jedni od njihovih najučestalijih posjetitelja. Vječna skela s pripadajućom reklamom na uglu Preradovićeve, po život opasna Preobraženska ulica u kojoj svako malo nešto padne s krova zgrade te Cvjetni trg na kojemu se više ni golubovi ne okupljaju koliko je postao besmislen i dehumaniziran, to je nažalost postala realnost centra grada.
Tkalča se srozala davno, na vrhu Petrinjske traje kontinuirana borba između vlasnika restorana i susjeda koja za rezultat ima to da se svakih tjedan dana tamo mijenja ugostiteljska ponuda, Ilica poslije Britanca podsjeća na ratom zahvaćena područja u Ukrajini, a onaj dio do Britanca postaje sve prazniji i nije daleko od toga da ga zadesi sudbina Maksimirske ulice u kojoj, osim kafića, više skoro ničega da ni nema. Sve propalo! Opatovina izgleda kao Bronx, Europski trg još uvijek nema nikakvu drugu funkciju nego da se tamo okupljaju Woltovi dostavljači hrane prije nego što otpedaliraju prema nekom gladnom klijentu, a ovaj recentni neuspješni eksperiment sa Starom Vlaškom da ni ne spominjem...
Sve u svemu, teški okus siromaštva, postsocijalističke, tranzicijske estetike koji nažalost ostavlja jako malu nadu da bi se jednog dana sve to moglo civilizirati. Zašto onda i dalje isključivo u centru obitavam te njegovim ulicama svakodnevno prolazim, pa i na početku spomenutom Bogovićevom, ali i svim ovim ostalim gore kritiziranima, zbilja vam ne bih znao reći. Može biti da sam se poput mnogih mojih sugrađana koji isto čine na sve to navikao, a to je, bez ikakve sumnje, nešto najgore što se jednom gradu može dogoditi. Nužno su stoga potrebni povremeni kritički nastrojeni osvrti poput ovoga jer, dok god ne postanemo svjesni stanja u kojemu nam je grad, pa i mi koji učestalo zastupamo stav da onaj tko vam kaže da ne bi volio živjeti u centru grada zasigurno laže, ne možemo niti očekivati da će doći do nekog napretka.
VIDEO
