Dragi prijatelji iz Charlieja, nalazim se u Rimu i pišem vam iz svjetski poznate ulice Via Veneto. Nazvana je po bitci iz Prvog svjetskog rata, nekoj u kojoj su Talijani valjda ishodili pobjedu, ali slavu je stekla - sigurno se sjećate - Fellinijevim genijalnim filmom: “La Dolce Vita”.
Tijekom tih 50-ih i 60-ih godina proteklog stoljeća ulica Via Veneto postala je središte “slatkog života” sa svim ovim svojim kafićima, restoranima i luksuznim hotelima koji su privlačili kako talijanske zvijezde poput Marcella Mastroiannija, Ane Magnani i maloprije spomenutog Fellinija koji je tu uzbudljivu uličnu atmosferu maestralno prenio na filmsko platno i učinio je besmrtnom - tako i svjetskih među kojima zbog ograničenosti prostora na ovoj razglednici izdvajam samo Audrey Hepburn, Gary Cooper, Orson Wellesa, Tennessee Williamsa i Coco Chanel...
Svi oni, ali još i mnogi drugi, najčešće su sjedili u najboljem i najskupljem kafiću u toj ulici, Caféu de Paris, na kućnom broju 90. Točno nasuprot Westin Excelsior hotela, a u čijem kafiću sam posudio kemijsku olovku da vam napišem ovu razglednicu te odakle upravo sada gledam na otužan prizor tog propalog i, već neko vrijeme zatvorenog kultnog okupljališta društvene kreme tog doba. Na vratima i prozorima su sada instalirane metalne rešetke i neka drvena konstrukcija, unutra je mrkli mrak koji onemogućuje da se i malo vidi kako je kafić nekoć bio uređen, a jedino što nekako odaje tu slavnu prošlost nekoliko je izblijedjelih fotografija u izlogu s njihovim slavnim posjetiteljima. (Na jednoj od njih Sly Stallone nosi neku smeđu jaknu koja mu, ne moram ni spominjati, fantastično stoji).
U studenom 2008. godine, naime, talijanska antikorupcijska policija zatvorila je Caféu de Paris jer su se kobajagi iznenadili kada su ustanovili da ga vodi mafijaška obitelj Alvara ‘Ndrangheta iz Calabrije te da ga - pazi kakav šok - koristi kao paravan za pranje novca. Upravljanje kafićem 2011. godine preuzima stoga njihova agencija za upravljanje oduzetom imovinom, nešto poput našeg DUUDI-ja, te kafić doživljava istu sudbinu kakvu bi doživio i pod upravom neke naše (ili baš te!), državne agencije i - dok si rekao nesposobne lijenčine - propada neslavno!
”Ljudima želimo ponuditi ne samo nešto što je dobro, poput starog Caféa de Paris...”, rekao je prilikom tog novog otvorenja Luigi Ciotti, njihov Paladina, ili kako se već zove ovotjedni ministar pod čijom su ingerencijom državni prostori, te dodao,”već i nešto što je pošteno!”
O interesu ljudi za tim “poštenim’, te uspješnosti državnog aparata da postignu da to bude i, kako su sami naveli: “nešto dobro”, najbolje svjedoče ove ranije spomenute zahrđale rešetke na ulaznim vratima.
Ulica je time svakako izgubila na svom sjaju i popularnosti, te iako je i dalje jedna od skupljih, pa evo, ako se mene pita, i boljih - u njoj su i dalje izvrsni restorani poput Harry’s bara, ali i vječno krcati Hard Rock Caffe, mnogi hoteli od pet zvjezdica i američka ambasada - svakako nije više centar tog “slatkog života” koji se tih dvadesetak godina tamo svaki dan živio.
I, još važnije: svake noći!
A i vremena su se, jebatga, promijenila, pa je i nemoguće ponovno imati nešto baš takvo, a rimski kvart koji je sada najsličniji tome i, koji u Rimu slovi kao najbolji za zabavu te u koji zalazi najveći broj slavnih osoba, nalazi se preko rijeke Tiber. Tako se, evo, kvart i zove: Trastevere. Neću vam, međutim, dragi prijatelji iz Charlieja više s tim dosađivati. Osim što mi ponestaje mjesta na ovoj razglednici, vi ste zadnji kojima bih trebao objašnjavati kako su nekada bila bolja vremena za ugostitelje. Sjećam se dana kada se ispred Charlieja, našeg domaćeg Caféa de Paris, nije moglo pronaći slobodno mjesto, a ljudi su sa šalicama kave u rukama stajali od ulaza u hotel Dubrovnik pa sve do onih prevarantskih taksista kod Arheološkog muzeja.
A, među njima je, nota bene, bilo i većih faca nego u ovoj Via Veneto iz koje vam, evo, šaljem srdačan pozdrav sa svog godišnjeg odmora... Bilo je i mnogo onih, kazano ovako u post scriptumu, koji su nosili bolje jakne i od one smeđe Stalloneove.
Sjećam se još uvijek vividno Branka Lustiga, našeg dvostrukog oskarovca, kako je u jednom elegantnom bež baloneru stajao za šankom, ispijao kapućino dok mu je pas Koki spavao kraj nogu i, okupljenima objašnjavao kako je u svojim zavadama s Russellom Croweom i Ridleyjem Scottom on bio taj koji je u pravu. Šteta samo što nitko nije fotografirao taj momenat kako bi ostao za sva vremena, poput onog Slyovog u rimskom Charlieju, ali mislim da je naš proslavljeni umjetnik Davor Štambuk nacrtao neku karikaturu inspiriranu tim događajem u kojoj su te slavne holivudske face ispale naivni poput francuskih sobarica pokraj našeg Branka koji im, eto, pred nosom odnosi Oscare. Štambuk je, naime, volio crtati upravo takve karikature, sa sobaricama, a jedino što je volio više od toga bilo je provoditi vrijeme u Charlieju. Znao je tamo, držeći čašu crnog vina u ruci, satima pripovijedati svoje priče iz Francuske gdje su ga odlikovali Vitezom za umjetnost i literaturu. “Ja sam prvi seksualni emigrant iz Jugoslavije”, šalio se s činjenicom da je šezdesetih godina proteklog stoljeća zbog jedne zanosne diplomatkinje napustio Jugoslaviju i novi dom pronašao u Francuskoj.
”Istina je da je Ćiro otišao prije mene”, podsjetio bi u prisustvu Trenera svih trenera, “ali on je otišao za loptom, a mene su” - nasmijavao je društvo u svome stilu - “neke druge dvije okrugle stvari više zanimale.”
Smijao se tim njegovim pošalicama i sam Ćiro, koji također u Charlieju učestalo obitava te koji je svakako jedan od onih koji nose bolje jakne od one smeđe s izblijedjele fotografije iz Rima…
Nema tog političara, da spomenem i njih, koji nije ispred Charlieja pokušavao sklopiti neki dogovor, steći simpatije obične raje ili, što ja znam, ogrebati se za besplatno piće kod Mirka i Zdenke Braun. Od Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, pa sve do, evo, ovog posljednjeg, svi su u jednom trenutku svoje karijere tu hodočastili, a Stipe Mesić je otišao čak i korak dalje pa je cijelu svoju kampanju vodio upravo iz tih nekoliko kvadratnih metara u Gajevoj ulici, na kućnom broju 4.
Ne znam baš koliko u svijetu postoji ugostiteljskih objekata koji se mogu pohvaliti sa sličnom pričom ili, evo, barem klijentelom. Eventualno je toga bilo u Parizu Izgubljene generacije prije nekih stotinu godina, a čak i ovaj Café de Paris u Rimu koji me nadahnuo da napišem ovu podulju razglednicu s godišnjeg odmora, bez obzira na svoju veliku slavu, nije baš ta kategorija.
Sudbina bi im, međutim, iako iz sasvim drugačijih razloga, mogla biti slična. Ukoliko se, naime, ne poduzme nešto što bi taj najstariji kafić u gradu Zagrebu zaštitilo kao, recimo, neki spomenik kulture, a što je status koji sasvim sigurno zaslužuje, naredne generacije bi mogle, baš poput mene u Rimu, kroz metalne rešetke gledati dio povijesti svoga grada.
VIDEO Prije dvije godine napustio nas je Rajko Dujmić: Njegove pjesme hitovi su za sva vremena!
