Da posao pjevača nije nimalo lak, ali da je još teže biti u žiriju talent showa i slušati talentirane i manje talentirane kandidate, priznao nam je u intervjuu glazbenik Tony Cetinski.
Vlasnik jednog od najljepših glasova u Hrvatskoj priznaje da se vjerojatno ne bi prijavio u sličan show jer, kako ističe, za to treba imati hrabrosti. Možda ga, otkriva, u budućnosti još koji put vidimo na eurovizijskoj pozornici, ali trenutačno je posvećen drugim obvezama. Priprema veliki koncert na tvrđavi Sv. Mihovila u Šibeniku 25. kolovoza, kao i iznenađenja koja će, vjeruje, oduševiti njegove obožavatelje, ali i one koji inače ne slušaju njegovu glazbu.
U prvoj fazi natjecanja u showu “Zvijezde” poslušali ste uistinu mnogo kandidata. Koliko je to iscrpljujuće? Mislite li da se isplatilo odraditi toliki posao?
Prvo, nije jednostavno kandidatima. Drugo, i sami vidite da to nisu uvijek osobe koje odlično pjevaju. Ima svega i nije nimalo lako, ali je lijepo kada se pojavi netko tko očito dobro pjeva i prenosi emociju. Jer dobro pjevanje nije nužno gimnasticiranje vokala i raspon glasa od tri, četiri oktave. Sve je to dobrodošlo, ali nije uvjet da bi se netko bavio pjevanjem. Važno je prenijeti energiju, odnosno pjesmu na slušatelja, a u ovom slučaju na nas u žiriju. To je krucijalno. Kad se dogodi da netko vrhunski prenese emociju, sve što ste dotad čuli i što vas je možda deprimiralo, s tim sjajnim nastupom pada u vodu. To vam je kao da ste hodajući Saharom na obzoru ugledali bunar vode. Mi u žiriju jedva dočekamo nekoga tko stvarno to ima u sebi.
To se i vidi na vama...
Na žalost, ništa ne mogu skriti, sve mi se vidi na licu. Ponekad mi je žao što se i nasmijem kad mi je nešto stvarno smiješno, ali jednostavno se ne mogu obuzdati. A jednako volim sve - i one koji znaju pjevati i one koji ne znaju a misle da znaju, kao i one najgore koji su samouvjereni i misle da su super. Njima je možda najteže objasniti da to što su otpjevali nije dobro jer morate paziti da se ne uvrijede. Znam da ljudi komentiraju kako su naše reakcije ponekad na granici izrugivanja, ali nije tako. Gorana Lisicu Foxa, primjerice, jako dobro poznajem. On nije čovjek kakvim se možda čini na osnovi njegovih izjava u showu. To je samo njegov stil, ali bez zle namjere.
Kako zapravo naći pravu mjeru u komentarima žirija, posebno kada je riječ o kandidatima koji ne zablistaju?
Teško je, jako je teško... Možda najbolje od svih nas to zna napraviti Remi, a i Massimo zna dobro objasniti. Nije nimalo jednostavno jer treba dati i materijala za show kako bi on imao smisla. Kad nekom tko se želi baviti pjevanjam, a baš i nije za to, moraš priopćiti loše vijesti – moraš to znati jasno obrazložiti. Ne poznajem osobu koja bi nakon deset očajnih kandidata mogla sakriti razočaranje a da se barem malo ne umori od svega.
Žiri je vrlo raznolik, ima i mladih i iskusnih. Kako se slažete?
Svatko tjera po svome, ali smo ipak uigrani. No na trenutke se događa, a to ćete tek vidjeti u emisijama koje slijede, potpuni nerazmjer u shvaćanju onoga što smo čuli. Ne želim da ispadne kako se s nekim svađam, svi smo različiti. Primjerice, Massimo voli pomalo mistificirati ne samo sebe nego i ovaj posao, dok ja ne volim mistificirati ni sebe ni pjevanje. Ne možeš reći da je ovaj naš posao baš tako težak, da su to muke Isusove. Pa šta bi onda trebao reći čovjek koji se ustaje u četiri ujutro da bi u šest išao raditi u rudnik?!
Ipak, kao član žirija pokušavate tim klincima objasniti da za karijeru nije dovoljno proslaviti se u talent showu, da se usto još mnogo toga mora dogoditi.
Povući ću paralelu s autoškolom. Na poligonu ste i učite voziti. Nakon toga polažete ispit i dobijete vozačku dozvolu, no samo rijetki postanu vozači Formule 1. Tako i samo rijetki pjevači postanu vrhunski. Mnogo se mora raditi na sebi. Treba biti i na pravome mjestu u pravo vrijeme, treba se dogoditi i dobra pjesma, a treba se i znati okružiti dobrom ekipom.
Da je postojao ovakav show kada ste vi počinjali pjevati, mislite li da bi vam sudjelovanje u njemu pomoglo u karijeri? Biste li se uopće prijavili?
Možda je nezahvalno reći, s obzirom na to da i sam radim u takvom showu, ali vjerojatno se ne bih prijavio. Jer treba se usuditi. To je nešto poput tonske probe uoči nastupa s Joséom Carrerasom. Ili kao da pucate penal Buffonu, sa strane vas gleda Maradona, a vi nikada niste igrali u vrhunskoj ligi. Nije jednostavno stati pred žiri, pred profesionalce koji se bave tim poslom i prosuđuju te. Činjenica je i da smo malo nepravedni prema tim kandidatima, ne mislim na žiri nego na publiku, jer ne mogu odmah imati karijeru nakon pobjede u showu. Meni je trebalo 15 godina da skupim količinu pjesama potrebnu za turneju. Pa koliko bismo imali zvijezda da je to baš tako jednostavno.
Gledatelji su poprilično okrutni prema kandidatima, što se vidi, primjerice, u komentarima na društvenim mrežama. To zapravo vrijedi za svaki show.
Naša je sredina jako nezahvalna. Svi smo jako pametni i svi smo jako dobri pjevači. Ako vidimo nekoga da je nešto pogriješio, ili se nedajbože osramotio, odmah je na stupu srama. U cijeloj regiji, ne samo u Hrvatskoj, ljudi imaju kompleks manje vrijednosti, vole ponižavati druge i uživati kada “susjedu ugine krava”. Ima jedna dobra, istinita anegdota. Kad je Toni Kukoč bio na vrhuncu slave u NBA ligi, šetao se splitskom rivom. Dvojica starijih ljudi pila su kavu i komentirala: “A vidi ovog malog. Ne zna ni zakucavati, a igra u NBA-u”. Oni se nisu maknuli dalje od rive, ali jezik im je uvijek aktivan. Sve što je strano, uvijek je bolje, a sve što je naše... e prema tome smo uvijek previše kritični.
Prate li vaša djeca show? Što biste im rekli da se oni odluče prijaviti i pitaju vas za savjet?
Nitko nije vlasnik nikoga. U odabiru njihove karijere sudjelovat ću koliko su i moji roditelji nekad pokušavali sudjelovati u mom odabiru. Jer ako je nekome nešto poziv i sudbina, ne možeš ga ni zabranama ni odgovaranjem spriječiti u naumu da ostvari svoje želje. Možeš samo pomoći da to prođe što bezbolnije.
Spomenuli ste da vas se jako dojmio show “Život na vagi”? Što je razlog tome?
Zgodan je termin kad si kod kuće i imaš vremena za TV pa sam često pratio emisiju. Bilo je interesantno jer sve su to bili ljudi iz naroda koji su odlučili nešto postići, pokrenuti se, a nije jednostavno pokrenuti se kad imate toliko kilograma. To što su oni napravili zaista je podvig. Napravili su veliku stvar za sebe, a najbolje od svega je što vidim oko sebe da su uspjeli pokrenuti brojne ljude da učine nešto slično. I mene su pokrenuli jer sam bio u nekoj sigurnoj zoni. Zbog operacije nisam neko vrijeme trenirao. Kad sam vidio njih, pomislio sam: ako oni mogu, onda se i ja mogu opet pokrenuti.
Uoči odlaska u Kijev uputili ste kritike na račun našeg eurovizijskog predstavnika Jacquesa Houdeka, odnosno rekli ste da je ideju za duet sa samim sobom “pokupio” od vas. No nakon njegova prolaska u finale, kolegijalno ste mu čestitali.
Naravno, sve je preuveličano. Možda se dao i malo isprovocirati. Ok, ima taj trik s vokalom koji meni na mojim koncertima funkcionira već deset godina. No nisam ja to izmislio, što sam novinaru i rekao. Naravno da sam mu čestitao jer sam imao potrebu ispraviti to što je moja izjava prenesena pomalo senzacionalistički. Stvarno se potrudio svoj nastup odraditi najbolje što je mogao. Možda sam nekome iz njegove ekipe i bio inspiracija za osmišljavanje nastupa, meni to ne smeta. Dapače, nije bilo ni prvi ni zadnji put. No postoji jedna druga stvar koja mi mnogo više smeta, a to je način na koji se kod nas posljednjih godina dolazi do statusa predstavnika na Eurosongu. Tu uistinu ima diskutabilnih trenutaka. Izbor bi trebao biti transparentniji jer ovako ispada da ako je netko dobar s ljudima na HRT-u, samo treba tamo nekome reći da bi išao na Eurosong i oni ga pošalju. To je možda i veći problem.
Vidite li vi sebe ponovno na eurovizijskoj pozornici?
Na žalost ne, iako me privlači kad gledam Eurosong posljednjih nekoliko godina jer je produkcijski otišao daleko naprijed. To je sajam posljednjeg krika tehnologije u rasvjeti, zvuku, režiji... Mami me ta sjajna produkcija, ali i raznolikost pjesama. Nema više tipičnih eurovizijskih skladbi, upečatljivih balada poput “Hold Me Now” Johnnyja Logana ili vesele pjesmice poput “Rock Me Baby” grupe Riva ili Tajčina “Hajde da ludujemo”. Danas tu ima stvarno svega i svačega. Jako mi se svidjela ovogodišnja pobjednička pjesma, iako čujem da mnogi ne dijele to mišljenje. Treba prestati robovati klišejima da pjesma mora imati eurovizijski štih – ne treba. Pobjednička je pjesma pokazala da jednostavnost pobjeđuje, da je manje više.
Za kolovoz najavljujete jako zanimljiv koncert na šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovila. Što pripremate i što vam znači taj nastup?
Bit će to program mog Acoustic/Electric Toura. Jako je lijep prostor, to je drugo najbolje mjesto za takve koncerte nakon Arene u Puli. Može se dobiti dobar zvuk i dobar štimung, a da to ima neku razinu. Jako me veseli ambijent tvrđave i jedva čekam taj koncert. Priznajem, već imam pozitivnu tremu uoči tog nastupa, iako su do njega još tri mjeseca.
Malo ga je ljubomora uvatila...