Američki gitarist Nils Lofgren na samom kraju 2022. imao je težak zadatak. Naime, kao dio E Street Banda Brucea Springsteena nalazi se na početku priprema za Springsteenovu svjetsku turneju iduće godine, a istovremeno je i dio postave Crazy Horse Neila Younga, koji iduće godine također ide na turneju. Ne bilo kakvu, jer je Neil Young unazad dvije godine, usred lockdowna, prvi put u karijeri objavio četiri studijska albuma zaredom u pratnji Crazy Horsea (“Colorado”, “Barn”, “Toast” i aktualni “World Record”), grupe koju je krajem šezdesetih osmislio kao američki odgovor na električnu “buku” Rolling Stonesa.
Nils Lofgren svirao je na tri - jer “Toast” je snimljen 2001., ali je tek nedavno objavljen - no poznatiju je karijeru i započeo kao dio Youngova pratećeg benda, kojemu se prvi put pridružio 1970. na albumu “After the Gold Rush”, da bi tek 1984. ušao u E Street Band kao zamjena za odbjeglog gitarista Little Stevena. No, skraćena povijest pamćenja u današnjem društvu ujedno je i površna, pa su mnogi zaboravili tu važnu Lofgrenovu epizodu.
Lofgrenu nije bilo lako odlučiti se, izbor je na koncu ipak pao na “drugu ljubav” i Springsteenovu povratničku turneju, ali ne treba sumnjati da će i Neil Young bez njega odraditi još jednu dostojanstvenu turneju, tim više što mu je autorski izlaz zadnjih godina neobično gust i sadržajan. Naime, u samo par godina Young je, opet, objavio čitav niz novih studijskih albuma i nekoliko važnih povijesnih izdanja koja kritičare i poklonike podsjećaju na put jednog od najznačajnijih kantautora u povijesti rock glazbe.
Pored sjajnog koncerta “Carnegie Hall 1970” i “Tonight’s the Night Live” 1973., te neobjavljenih studijskih albuma “Homegrown” iz 1974. i “Hitchhiker” iz 1976., Young je zadnjih godina povodom pedesete godišnjice izvornih izdanja objavio proširene verzije legendarnog solo albuma “After the Gold Rush” iz 1970. i prijelomnog albuma “Déjà Vu” s Crosby, Stills, Nash & Young iz iste godine, te prvi put dva povijesna koncertna albuma i filma između čijih je snimanja proteklo dvadesetak godina.
Radilo se o naslovima “Way Down in the Rust Bucket” i “Young Shakespeare”, izvorno snimljenim 1990. i 1971. “Young Shakespeare” donio je Youngov akustični nastup u teatru Shakespeare u američkom Stratfordu snimljen početkom 1971, na solističkoj turneji nakon spomenutog prijelomnog albuma “After The Gold Rush” koji ga je, skupa s uspjehom albuma “Deja Vu” i “Harvesta”, katapultirao među najpoznatije rock zvijezde.
Kanađanin na stalnom radu u Americi, možda je upravo zbog tog odmaka uspio zahvatiti duboki bunar te cijele “proklete američke priče” sugestivnije od nekih Amerikanaca. Među svim tim prošlim trijumfima nalazi se i njegov najpoznatiji album “Harvest” (Warner/Dancing Bear) iz 1972. godine, koji se prije dva tjedna povodom okrugle obljetnice 50 godina izvornog objavljivanja pojavio kao box set reizdanje s dodatnim materijalima, među kojima su i dva DVD diska sa snimkama tadašnjeg neobjavljenog Youngova dokumentarnog filma “Harvest Years” i nastupa “BBC In Concert” održanog početkom 1972.
Ostao je to, od tada pa do sada, jedan od najuspješnijih albuma Neila Younga, ujedno i najprodavaniji album u SAD-u 1972., koji je pastoralnu akustiku s početka sedamdesetih ustanovio kao probojnu autorsku umjetničku formu jakog komercijalnog domašaja, skupa s radovima čitave generacije novih senzibilnih kantautorica poput Joni Mitchell, ili Jamesa Taylora, Simona & Garfunkela i mnogih drugih koji su “buku” šezdesetih zamijenili detaljnim poetskim opservacijama i filigranskom akustičnom svirkom nekih od najznačajnijih albuma s početka sedamdesetih.
Uostalom, pod naletom nove kantautorske scene čak su se i Led Zeppelin 1970. na trećem albumu odlučili nakratko isključiti pojačala i za akustičan pristup, snimivši svoj netipičan album s izvorištima u folk i country glazbi. “Harvest” i danas ostaje primjer te iracionalne Youngove nezadržive romantike, pjesmopisačke snage i lirske probojnosti, a pjesme poput “Heart of Gold” odavno su postali klasici koje masovna publika poznaje puno bolje od nekih zahtjevnijih Youngovih zgoditaka poput “The Needle and the Damage Done”, “A Man Needs a Maid” ili “Old Man”.
Neil Young jedan je od najvećih kantautora u povijesti rocka koji i danas svake godine objavljuje nove albume. Iako Kanađanin, već na početku karijere s takvom je umješnošću posvojio i koristio američke glazbene idiome da se njegova odiseja širinom i dometima može uspoređivati samo s onom Boba Dylana i Brucea Springsteena, a u nekim je segmentima i bolji od njih.
Upravo Young posjeduje arhivu neobjavljenih radova usporedivu s onom Boba Dylana, pa su arhivska izdanja njegov tour de force, pri čemu se prvi multimedijski box set “Archives Vol. 1” iz 2009. nameće kao do danas nedostignuto remek-djelo suvremenog pristupa arhivskoj građi i sabranim djelima na interaktivnom Blu-ray formatu. Neil Young je i poklonik dobrog zvuka, a ne pogubne mp3 rezolucije, pa su se neki njegovi stari albumi na CD formatu objavljeni tek kad je otkrio kako remasterirati stara izdanja da zvuče barem približno kao nekada na vinilima.
Youngova tri vinilna box seta starih albuma primjer su humanog masteringa s kvalitetom kakvu nije dosegnuo nitko od njegovih spomenutih konkurenata, a korištenje izvornih vrpci i potpuno analogna obrada postala je konstanta tog procesa, u kojemu su ključni Bernie Grundman i Chris Bellman, cijenjeni tonski inženjeri koji se bave svim Youngovim arhivskim izdanjima na vinilima.
Kao “kum” grungea, praotac ležernih folk-rock stilizacija ili sumanuti stilistički buldožer u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, Neil Youngova karijera bila je puna radikalnih kreativnih i žanrovskih amplituda. Staro ili novo, konzervativno ili suvremeno, kod njega je uvijek imalo drugačiju rezonancu, a baš je s “klasičnim” rukopisom znao isporučiti svoja najaktualnija izdanja. Lijepa je istina da je Young uvijek bio spreman prihvatiti nove izazove i priznati nove heroje samoobnavljajuće rock tradicije. Young je osvježavao i propitkivao vlastitu autorsku poziciju mnogo puta, a spomenutu poziciju kuma grungea do sredine devedesetih opravdao je izvanserijskom glazbom nimalo inferiornom najboljim ranijim radovima.
”Living With War” u dvijetisućitima svjedočio je žestokom, nefriziranom prkosu tadašnjoj američkoj administraciji. Slično kao što je a koncertnim “Weldom” 1992. napravio spektakularan soundtrack Pustinjskoj oluji, “Living With War” predstavljao je odgovor ne samo na američko permanentno izvozno ratno stanje, nego i izravan napad na politiku Georgea W. Busha. Pridruženi dokumentarni film uz album “Barn” pred godinu dana režirala je Youngova nova supruga, glumica Daryl Hannah. Možda je upravo ona bila uzrok nove Youngove autorske mladosti zadnjih godina, mada, za velikana koji je s “Rust Never Sleeps” 1979. odao počast Johnnyju Rottenu i Sex Pistolsima, a 1994. sa “Sleeps With Angeles” Kurtu Cobainu, da bi 1995. snimio album “Mirror Ball” s Pearl Jam koji su ga pratili u studiju i išao s njima na turneju, očito je da se radi o čovjeku koji se već ranije nije susreo s mogućnostima pomlađivanja i pronalaženja novih razloga za pjesmu.
Upravo ta veza s nastavljačima priče bila je ključna u Youngovoj karijeri koji je nove snage volio poput Jimija Hendrixa po kojem je modelirao svoje impozantne gitarističke distorzije. Duhovno srodstvo Younga i grunge generacije s početka devedesetih imalo je još dublju pozadinu. Te 1995. Pearl Jam su u uzajamnoj ljubavnoj misiji bili prateći sastav na Youngovom albumu “Mirror Ball” i zatim održali povijesnu mini-turneju od samo pet-šest zajedničkih koncerata u istoj funkciji Youngova pratećeg sastava, što sam na sreću imao prilike vidjeti u Salzburgu 1995. Na glavnom gradskom trgu, preko puta Mozartova spomenika koji je sve šutke pratio i odobravao. Bila je to najbolja metafora odiseje Neila Younga koji je kao malo tko uspio spojiti naizgled nespojivo na vječno promjenjivom nebu popularne glazbe i ostati jedan od glavnih igrača sve do danas.
VIDEO Fotografije naših glumaca kako kleče postale su hit na Internetu, a zna se i zašto su na koljenima
