Sve donedavno Edu Maajku sresti u Zagrebu bilo je kao naići na Starčevića u novčaniku. To se promijenilo, prije dvije godine vratio se s obitelji iz Tel Aviva, probudio novi optimizam i kreativnu energiju, pretočio to u album “Put u plus” i ima najbolji materijal do sada. Vratio se organskoj svirci, napravio stilski zaokret, a krase ga i slatke suradnje poput one s Yayom na pjesmi “Bolje je bolje”, Dinom Šaranom u apokaliptičnom “Otrovu” i Sašom Antićem u “Novom danu”. S obzirom na to da je izdan prvog dana Svjetskog nogometnog prvenstva, valja čekati na pravu reakciju i puls publike kad sportska euforija prođe, a do tada Edo najavljuje gaženje koncertima tamo od rujna, čija će kulminacija biti Dom sportova 9. studenoga.
Od šest autorskih albuma ovo je najjači produkt koji dolazi od vas. Što je izvor te nove energetske injekcije?
Zreliji sam. Neke mantre koje ponavljam cijeli život i pokušavam živjeti konačno i živim više nego što ih ponavljam. Ne postoji lekcija koju ćeš u životu naučiti i to je to. Moja je supruga alternativna psihoterapeutkinja i u većini slučajeva ljudi od nje traže recept kako napraviti to i to da bi živjeli sretno i zdravo. To ne funkcionira tako. To je taj stih “minus je put u plus”. Kad padaš, da bi se sjetio tog izvornog sebe, da bi se vratio u plus. Godinama sam razmišljao o tome kako padam i dižem se i opet padam i pitao se “i što sad”. I skontao sam da život gledam odozgo, a ne sa strane. Jer je život gledan sa strane spirala. Ti se nikada poslije nekog sranja ne vratiš na isti kurs niti si ista osoba. Isto tako, kada padneš deseti put, ne padneš na isti način kao što si pao šesti put. I to je za mene rast, to je život.
Sudeći po albumu, u dobroj ste fazi?
Jesam, iako non stop sam ja u nekom konfliktu. Ali u tom je i ljepota. Život bi bio dosadan da je potpuno onakav kakvim ga želimo i zamišljamo. Komfor vas baca u lijenost, nekreativnost i postaješ začahurena osoba.
Vratimo se albumu. Imate dobar bend, instrumenti su zamijenili muzičke podloge provjerenih hip-hop producenata, otišli ste u smjeru zvuka uživo, spojili hip-hop, rock, funk, etno...
Dobio sam zvuk živog benda koji kao da svira tu u boravku pokraj tebe. I to sam htio. Nismo radili na klik, nemamo zadani BPM i to se osjeti. Ne zamara slušača i totalno je plesno. Bend mi je vrh, uspio sam privući najbolju ekipu. Kad sam se vratio u Zagreb, počeo sam razgovarati s Marijem Rašićem koji mi je po senzibilitetu uvijek bio blizak jer može svirati i rock i sevdah i jazz i blues... i razumije to o čemu govorim. Kad sam mu rekao ideju za “Dolazim i odlazim”, više ništa nisam morao objašnjavati. On je na probu doveo bubnjara Mirsada Dalipija, za sint sam ulovio Tonija Starešinića, a uletio je i Yogi Lonich – genij koji što god odsvira zvuči bolje od onoga što sam zamislio. Kad sam vidio što imam od oružja, odlučio sam album zakopati u taj “old-school fazon” s dosta funka i bluesa i ispalo je sjajno.
Nazivom albuma naglašavate da je svaki teški, negativni trenutak tu da bi nas vratio u pozitivno stanje duha, svaki minus put je u plus. A na njemu u pjesmama otvarate i mnoge teme. Recimo, stihovi “znam ja dobro šta je bolje, al’ nemam volje i čekam iz sobe i pitam se di je’, priziva onu staru priču Hrvata kojima kao da nedostaje inicijative za promjenu?
To je čak tipična svjetska priča, samo što je kod nas strašno upečatljiva i na ljudima očita. To je posebice vidljivo kad se odseliš iz Hrvatske i vratiš se nakon nekog vremena na isti posao i ljudi te, kao mene, počnu podsjećati: “Hej, pa ovo je Hrvatska, ovo je Balkan. Ne ide to tako, nećeš moći”. Kad to čujem, s tom osobom ne želim raditi neovisno je li u pitanju čovjek koji prodaje ulaznice ili radi glazbu. Alergičan sam na to. Recimo, Izraelci funkcioniraju tako da se na sve žale, izlaze i mijenjaju. U udarnim terminima postoje TV emisije u kojima primjerice ljudi idu u firme koje se recimo bave cateringom, promatraju što se u njima događa s hranom i, ako naiđu na neku nepravilnost, to se automatski rješava i zatvara. Kod nas slične emisije na tu foru završe bez ikakve posljedice. Možda tek uz eventualnu prijetnju uredniku i novinaru. To je velika razlika među društvima.
Vratili ste se iz Izraela prije dvije godine što je dovoljno da dobijete uvid u društvenu situaciju. Što treba hitno mijenjati?
Ima puno problema i jako su zapleteni. Ne znam od čega bih počeo. U Hrvatskoj je vrlo teško biti političar koji mijenja stvari, a svi žele biti političari. Političar koji mijenja stvari treba imati ljude koji su spremni na te promjene, a to je ovdje u ovom trenutku skoro pa nemoguće naći. Nema nijednog političkog lidera koji oko sebe ima ljude kod kojih osjetiš energiju da se nitko od njih ne zajebava s onim što želi napraviti. Nema te ozbiljnosti. Ozbiljni su samo u facama. Ne postoji garancija nečega što neka osoba važna za neko područje kaže. Bilo da je riječ o ekonomiji, turizmu ili mirovinskom fondu.
Je li vas zaprepastila mirovinska reforma?
Pa je, zeznuta je. Ne znam hoću li u Hrvatskoj dočekati mirovinu. I inače što se tiče mojeg boravka bilo gdje više ne mogu ništa sa sigurnošću reći. To mi je jedna od životnih škola. Da mi je netko kao klincu u BiH rekao da ću živjeti u Zagrebu, ja bih mu vratio da je lažov. Shvatio sam da je nemoguće kontrolirati život u tolikoj mjeri. Većina naših problema i dolazi od pokušaja kontroliranja života.
Kakav vam je Zagreb u ovom trenutku?
Super mi je. U njemu sam proveo većinu života, tu sam išao u školu i vidim koliko se toga od 90-ih promijenilo. Bio sam četiri i pol godine izvan grada i mogu vam reći da me iznenadilo koliko turista dolazi, ima prostora za puno novih stvari. Otvara se brdo obrta koji čovjeka čine sretnim. No, isto tako primijetio sam da se dosta toga brzo zatvara. Ali bolje je nego prije. Puno se stvari promijenilo pri ulasku u EU. Ne zato što su to ljudi možda htjeli, nego zato što su morali, ali još nam treba bolje objasniti kako doći do para iz europskih fondova. Još ne shvaćamo da možemo nepovratno nešto i dobiti.
Jeste li vi poduzeli nešto na tom planu?
Nisam. Šlampav sam po tom pitanju. Volio bih da sam drukčiji, ali...
Politika vam je i dalje inspiracija u pjesmama. Jedan od stihova je i “stala je kiša, naučilo se nije ništa, samo još više zidova i bodljikavija žica... jedan rat je gotov, za novi kampanja počinje...” Kako gledate na situaciju s migrantima?
Situacija s migrantima bit će sve gora. Ljudi ne shvaćaju da će uskoro klima biti u takvom problemu da će ljudi bježati s juga na kojem je već sad neizdrživo. Kad to govorim, misle da sam idiot ili new ager, ali nisam. To je činjenica. Za deset godina rat više neće biti ni potreban. Ljudi će morati na sjever da bi preživjeli. A aktualna je situacija s migrantima i zatvaranjem granica odvratna. Cijelo vrijeme kriviš ljude koji imaju problem s tim kada dođu u doticaj s drukčijima i nazivaš ih fašistima, a onda, kad se ti dovedeš u tu situaciju, ponašaš se gore od njih. Što s tim ljudima bojazan je cijele regije koja nije na tako nešto spremna.
I sami ste bili izbjeglica. Otvorili biste granice?
Bih. Znam što je bježanje od rata i kakav je to osjećaj bespomoćnosti. Od trenutka kad počnu bježati, ti ljudi ne trebaju ništa osim osmijeha i kruha. Uvijek sam na strani pomoći izbjeglicama.
Bošnjak ste, po vjeri musliman, oženili ste se židovkom. U pjesmi “Novi dan” pjevate o sebi, migracijama po državama i kontinentima, etiketama koje ste nosili pa kažete “Balija, ustaša, četnik, Čifut, savski galeb, navikao sam biti na tapetu balkanizama”. Kako je sada, prišiju li vam i sada nešto?
Naravno. Ne dogodi mi se više direktno, ali čujem. Ljudi koji su na tako niskim razinama govore drugim ljudima o tome i onda ti šupci kažu tebi i tako ide u krug i uvijek dođeš do te informacije. Ali za to me baš briga. Imam 40 godina i to mi je zbilja nebitno.
Na razini Europe probudio se neki novi nacionalizam. Koji je uzrok?
Istina. Uvijek te niske strasti, a nacionalizam ide u koš niskih strasti, ide uz nesigurnost i širenje straha, nemanje para, uz pitanja što ćemo sutra. U Europi, pogotovo istočnoj, uzeo je maha. U Hrvatskoj je loše, ali u Mađarskoj je gore. Samo se bojim da takve stvari ne uzmu svjetionike europske demokracije poput Njemačke i Francuske jer, kad se u takvom naprednom društvu dogodi nešto tipa Trumpa u Americi, to je zeleno svjetlo za sve te idiote koji postaju sve glasniji i sve otvorenije govore misleći da su u pravu jer je takav trenutak, a nisu. To se vidi i po politici. HDZ je postao stranka centra, a desno je. Oni koji dolaze su ultradesničari. Nema alternative. Ili ultradesnica ili likovi iz Živog zida koji igraju na kartu glupih ljudi. U Italiji je na vlasti kombinacija Pernara i ultradesnice. Jako je zabrinjavajuće što se na desnicu gleda kao na centar jer tek je tada vidljivo koliko smo zbilja daleko od pravog centra.
Goruća je tema u Hrvatskoj i reforma školstva. Među inicijatorima ste nove demokratske škole. U kojoj je fazi taj projekt?
Postoji grupica roditelja koja želi da zaživi takvo školovanje u Zagrebu. Nešto slično nedavno je otvoreno u Samoboru samo što je preskupo jer država ne pokriva takvo školovanje. Demokratska škola trebala bi podrazumijevati drugi princip u učenju. U njoj se dijete ne sili na stvari koje mu u tom trenutku ne idu. Ako mu ne ide matematika, ono se fokusira na nešto što mu ide pa će i ta matematika po inerciji krenuti. Dijete se tako uči da razmišlja svojom glavom pa ta vrsta školovanja nije za roditelje koji djetetu u 16. planiraju reći što da radi u životu. U Izraelu sam došao u doticaj s puno sličnih škola, to je čudo kako to tamo funkcionira još od 80-ih. Uglavnom, za sada je stalo na ideji jer nema dovoljno zainteresiranih. Ja sam u školi učio 80 posto nepotrebnih stvari. Ovdje škole čovjeka uče kako da guta govna i da se zna nositi s tim gutanjem. Ne želim to svojoj kćeri.
Često se u razgovoru vraćate na Izrael s pozitivnim primjerima.
Izrael je napredan što se tiče školstva, skrbi za djecu i zdravstva. Ljudi, recimo, žele da si s djetetom u bolnici jer prisutnost roditelja ubrzava ozdravljenje. S obzirom na to da su u ratu, društvo je nevjerojatno dobro uređeno i neke stvari funkcioniraju bolje nego igdje u Europi. No o Izraelu ne možeš govoriti generalno jer politički stoje, recimo, jako loše. Trenutačno imaju najdesniju vlast od svoga postojanja. Imaju i jaku ljevicu koja se protivi svemu što Netanyahu napravi, pa i ambasadi u Jeruzalemu ako nije na obje strane i tome da Jeruzalem bude samo izraelski glavni grad... I jako im je teško jer tu ekipu koja tamo može promijeniti stvari nabolje nitko ne podržava. Ne dobivaju podršku zapada jer ih ljevičari sa zapada mrze zato što su dio Izraela. A i kod kuće ih pljuju kao izdajnike i genocidaše. Mislim da Izrael mora prestati s politikom naseljavanja na Zapadnoj obali, to je ozbiljan problem za budućnost. Moj je stav da Izrael mora prestati sa širenjem da bi mogao sjesti za stol, isto kao što Hamas mora prestati pucati prema Izraelu ne bi li i ovi sjeli s njima i razgovarali.
Tamo se niste bavili glazbom. Imali ste kreativnu krizu?
Nije to bila kriza. Bio je takav period života. Uletio sam u prekrasan brak s nevjerojatnom ženom od koje sam mogao samo učiti i dobio djecu. Život mi se sasvim promijenio. Sva iskustva koja ti se događaju formiraju te od vrha pete do glave. No i tamo sam svirao s dosta glazbenika i tu mi se mozak dodatno otvorio što se tiče zvuka. Tako da je i ovaj album dijelom produkt svega toga. Od Izraela, dolaženja, odlaženja, konflikata s prijateljima, gubitka onih koji te se odriču jer si sa ženom koja živi u Izraelu, dobitka drugih ljudi koji te razumiju, a za koje nisi mislio da su takvi. Sagledao sam se i rekao si: to sam što jesam i sad idem napraviti ploču. I napravio sam ono što sam napravio. I najbolja mi je do sada i ne znam kako ću idućom nadmašiti samoga sebe.
Pogledajte i galeriju: Meghan prvi put na balkonu palače gutala knedle, evo što joj je Harry rekao
Vrati se doma i tamo soli pamet Izetbegoviću !!