Nakon što je Republika Hrvatska ispunila sve uvjete za punopravno članstvo u Europskoj uniji, te tako ostvarila jedan od glavnih ciljeva svoje vanjske politike i, 1. srpnja 2013. godine, postala 28. država članica, ostvarila je, jasno, mnoge pogodnosti. Najviše u smislu stabilnosti, te u smislu ubrzanog privrednog razvoja, a kao punopravni član EU državljani Hrvatske su automatizmom postali europski državljani i time stekli pravo na slobodu kretanja i boravka u svim zemljama članicama, pravo glasanja i kandidiranja za Europski parlament. Građani RH mogu se zapošljavati u drugim članicama, a studenti upisivati fakultete. Hrvatski jezik postao je ravnopravni dvadeset i četvrti službeni jezik u Europskoj uniji, a na raspolaganje smo dobili i značajna financijska sredstva.
Postali smo, eto, i sukreator europske politike sa svojih 12 predstavnika u Europskom parlamentu, te jednim povjerenikom u Europskoj komisiji, pa ipak, najveća dobrobit od našeg pristupanja toj jedinstvenoj međuvladinoj i nadnacionalnoj zajednici europskih država, nastaloj kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo nakon Drugog svjetskog rata, bez ikakve sumnje je: fenomenalna mogućnost da pogotkom 5 točnih brojeva od 50, a zatim još dodatna 2 od 10, svaki tjedan osvojimo iznos od sto do dvjesto milijuna kuna.
Ili, evo, kako zbog tog istog ulaska u EU odnedavno cijene moramo isticati i u eurima, to vam je - pazite molim vas ovo i pokušajte ostati na nogama - od petnaest pa sve do devedeset-trideset milijuna eura.
Za svega dva eura tjedno, dakle, zahvaljujući pristupanju Europskoj uniji, svakog petka, a odnedavno i utorka, imamo tu nevjerojatnu priliku pratiti izvlačenje Eurojackpota iz Helsinkija te uz malo sreće postati bezobrazno bogati.
Istina, lijepo je što na granicama čovjek više ne mora stajati u redovima, već samo elegantno prođe kroz dio predviđen za građane EU, ali ako nemaš love da putuješ i po europskim metropolama manijakalno trošiš, takvo što ti, zapravo, i ne znači puno. Ukoliko su te granice zatvorene, kao što su bile protekle godine, znači ti još manje. Studiji vani isto nije jeftin, te bi uz nekih desetak milijuna eura dobivenih na Eurojackpotu svakako bio mnogo ugodnije i, siguran sam, uspješnije iskustvo. O pokretanju nekakvog poslovanja vani, da ni ne govorim...
Što bih, međutim, zbilja učinio s tom lovom kada bih jednog dana dobio taj veličanstveni Eurojackpot? Sasvim sigurno ne bih napuštao centar grada, lud bih bio samo od sreće, a ne i zapravo lud pa da se selim iz najboljeg mjesta za život, ali koliko dugo bi mi taj novac trajao unutar Lenucijeve potkove, te kako bih ga mogao trošiti, nešto je o čemu sam nedavno razmišljao i što ću, evo, kao upozorenje podijeliti i s čitateljima legendarnog Večernjakova priloga Ekran.
Elem, kao prvo bih, svakako, prestao kružiti po gradu tražeći parkirno mjesto i auto bih, k'o najveći gospodin, ostavio na jednom od onih skupocjenih mjesta u podzemnoj garaži na Cvjetnom. Ubacio bih tih četrnaest kuna po satu u automat bez da trepnem okom... Svakom bogecu koji bi mi prišao na putu od garaže u Centru Cvjetno do onog kafića koji nudi kavu od mačjeg izmeta za 200 kuna, udijelio bih, isto tako, po kunicu. To bi, poznato je svakome tko je barem jedanput prošetao užim gradskim središtem, bio popriličan broj bogeca i svakako velik iznos kunica, a i u tom kafiću - mislim da je u pitanju nekadašnji 1st Coffee u Preradovićevoj - naručio bih duplu kavu.
"Popijte i vi nešto!", počastio bih i osoblje.
Ručao bih zatim u bistrou Karlo u Gundulićevoj ako još uvijek postoji, a u kojemu su toliko bahati da ne primaju kartice. Za svoje minijaturne i nevjerojatno precijenjene porcije prihvaćaju samo takozvani solarni način plaćanja: pare na sunce! To me, uzgred kazano, uzrujava i u ovoj imaginarnoj situaciji o kojoj ovdje maštam, ali za razliku od stvarnog života, ovdje bih imao i za iskeširati.
Ako se, pak, ustanovi da je spomenuti bistro zatvoren, a što mi ne bi baš pretjerano teško palo, svoju na igrama na sreću zarađenu lovu potrošio bih na nekoj drugoj restoranskoj prevari kojih u Zagrebu uopće ne manjka. Pojeo bih možda - upravo mi je palo na pamet - neku od onih tankih pizza za osamdesetak kuna ili, što ja znam, neki degustacijski menu u restoranu koji se bazira na takozvanoj molekularnoj gastronomiji....
Kupio bih, nadalje, nekoliko od ovih precijenjenih metara kvadratnih u centru grada. U nekoj od potresa razrušenoj zgradi, čija fasada je i prije ove nedaće odavala dojam velike prirodne katastrofe, a statika nije provjeravana još od Franje, ali Josipa, iskeširao bih traženi iznos oglašen na nekoj agencijskoj web stranici. Ne bih se, nota bene, cjenkao ni oko agencijske provizije koja se sasvim u suprotnosti s pozitivnim pravnim odredbama, ali u skladu s načelom "APP - ako prođe, prođe!", naplaćuje i kupcu i prodavatelju. Platio bih, evo, obje, jer kada sam već pristao na jednu prevaru, onu o cijenama nekretnina u centru grada koje su u posljednje dvije godine za razliku od kvalitete života u istome samo rasle, i to u nebesa, zašto da to ne učinim i s ovom drugom.
Ionako bih, zahvaljujući našem pristupanju EU, pa sukladno tome i mogućnosti sudjelovanja, a zatim i ovoga imaginarnog osvajanja Eurojackpota, bio uvjeren da sam toliko bogat da si sve to i mogu priuštiti, ali najkasnije kada bih navečer s društvom izašao u onaj striptiz klub na Zelenom valu, čiji svijetleći neonski znak odbija pošteni svijet i privlači ovaj razvratni, shvatio bih da je došao kraj tog mog luksuznog načina života. Tamo bi mi, naime, svojim više puta iskušanim metodama naplate, o kojima su u crnim kronikama već više puta izvještavali, uzeli i posljednji na igri na sreću osvojeni novčić. Iduće jutro bih morao ponovno uplaćivati taj Eurojackpot koji mi, kako se čini, ni u najluđim maštarijama ne bi potrajao niti jedan dan ovako neopreznog trošenja u centru grada.
Sva sreća da članstvo u Europskoj uniji sa sobom nosi i druge, na početku navedene pogodnosti, a od kojih bih, nadam se, ipak mogao imati neku dugotrajniju korist.
VIDEO Mia Dimšić nakon nastupa: 'Ponosna sam na svoj tim'
