Nedavna priča o komentaru Tončija Huljića da je nakon zagrebačkog potresa prošao dobro, tj. da mu dva stana u središtu Zagreba nisu stradala prilično vjerno ocrtava situaciju u kojoj se nalazimo. Dapače, priča o “urušavanju” može se prebaciti na čitavu scenu i u razne druge sektore. Iako je Huljićev komentar bio možda nespretan, ili izvučen iz konteksta u situaciji kad su mnogima zaista stradali stanovi, najbolji komentar nekog čitatelja bio je, otprilike, da nije problem Tonči Huljić, jer on je svoje stanove zaradio na tržištu prodajući gomile ploča, pjesama i koncerata “raznih” izvođača, nego su problem neki drugi koji imaju daleko više nagomilanih stanova, ali nisu ih stekli vlastitim radom, nego na grbači društva.
Pa smo, evo, i ovaj tjedan imali priču o hitnoj i hitroj prodaji podsljemenske parcele sina Željka Šelendića Gradu Zagrebu, samo nekoliko dana nakon potresa iako su sve druge transakcije u Gradu stopirane. Sina istog onog Šelendića od kojeg je Bandić kćeri nedavno kupio stan u centru Zagreba za mizernih 1500 eura po kvadratu, a ovaj je dotičnu parcelu kupio 2003. kad se već planiralo da će se tamo graditi prva stanica sljemenske žičare, trgovina i crkva. Blago informiranima. No, prema poznatoj staroj kletvi “neka i susjedu crkne krava”, ovih se dana možemo uvjeriti da su krave, tj. biznis, crkle mnogima i teško da smo zbog toga sretniji, ali smo možda pametniji. Prebacimo li ovu priču o igri velikim brojevima i stanovima na estradu, analogija je prilično jasna. Da su Huljiću porušeni stanovi, bili bi i oni njegovih susjeda, a upravo je takva ruševna situacija trenutačno na cjelokupnoj domaćoj estradi i glazbenoj sceni pa se vi veselite. Teorijom zavjere i povezanih posuda vrlo lako dolazimo do spoznaje koju je davno definirao kolega Darko Glavan, a ona glasi da bez jake srednje struje nema niti jake alternative, ili nezavisne scene, pa ni u glazbi. Ukratko, nije najveći protivnik nezavisnoj sceni Tonči Huljić, on je iz neke sasvim druge priče, jer je i sam prilično nezavisan u svom biznisu koji na tržištu gura najbolje što zna i može. Ukratko, ti “bogati” samo su vrh prilično plitke ledene sante koja kod nas postoji, ali dominantno je određuje “bolest” publike i javnosti koja i u “corona-free” vremenima ne prihvaća nove izazove, staromodna je i nesklona pomacima i novim imenima, ali i drugačijim projektima veterana. Do te mjere da i sam Huljić ima ozbiljnih problema s netipičnim radovima pa gubi uloženi novac usprkos sjajnim albumima poput “Panika”, dvostrukog CD-a “Tipo Primitivo/Piano Primitivo”, mjuzikla “Pacijenti” koji je u Lisinskome igrao dvadesetak puta, monomjuzikla “Žuta minuta”, projekta sa Zagrebačkom filharmonijom ili instrumentalnog albuma sa stranim glazbenicima koji priprema za inozemno tržište. A svi ga znaju po pjesmama za Jelenu Rozgu?
Ali ih zarađuje i nadoknađuje na drugoj strani, pri čemu su mu i pjesme za Grašu i neke druge zadnjih godina kopljima ispred konkurencije. Huljić zna osnovno, a to je i sukus stanja na domaćem terenu; nećeš dobiti podršku za “čudna” (ne)djela, jer svi smo još uvijek skloni tome da susjedu “crkne krava”, pogotovo bogatom, ili neka mu bar potres sruši stan.
Sve skupa samo pokazuje prijetvornost i nespremnost domaće scene, javnosti, pa i kritike, jer osim par ljudi, uključujući naravno i mene među prvima, tek je nekoliko medija ozbiljno pisalo o zanimljivim Huljićevim projektima i ušlo u raspravu o dilemama “za i protiv” koje u svijetu odavno ne postoje. Zašto bi onda trebalo kriviti publiku koja ne prihvaća novo, alternativno i nezavisno, kad to neće ni kod najdohodovnijih hitmejkera, a ne želi ni kritičarska “inteligencija”? Koliko god se činilo sumanuto, Huljić je možda i najbolji prijatelj domaće nezavisne scene “s druge strane”.
Što je ovaj htio reći?