Kad je japanski crtač Katsushiro Otomo svoju mangu (strip) "Akira" iz 1982. pretočio 1988. u anime (crtani film), postigao je nezapamćen uspjeh i u Japanu i na međunarodnoj sceni. Kao što je 1950. Akira Kurosawa osvojio svjetsku scenu prikazavši svoj film "Rashomon" na festivalu u Cannesu i pokazao da japanska kinematografija zaslužuje pažnju, tako je četrdesetak godina kasnije upravo Otomo svojim filmom izazvao na zapadu interes za japansku manga i anime scenu, koji ni danas ne jenjava.
U poplavi različitih japanskih i kvazijapanskih crtanih serijala koji su u zadnjih dvadesetak godina preplavili cijeli svijet, "Akira" se još uvijek ističe (uz još poneku anime, kao što je "Ghost in the Shell" Mamoruoa Oshiija) kao djelo koje nije namijenjeno samo mangaljupcima, već svojom pričom i snagom pripovjedačkog grafizma može osvojiti i širu publiku. Krvava priča o Kanedi, vođi motorističke bande u postapokaliptičnom Neo-Tokiju, čijeg najboljeg prijatelja Tetsua otimaju vojnici da bi se u tajnom vladinom projektu razvile njegove psihičke moći, trebala bi dobiti pored crtane i igranu verziju, za koju je prava odavno kupila tvrtka Appian way, produkcijska kuća u vlasništvu Leonarda Di Caprija.
Scenarij su napisali Hawk Ostby i Mark Fergus ("Iron Man"), ali je projekt dugo stajalo u ladici, da bi napokon dobio odgovarajućeg ne redatelja, nego redatelje.
Poluafroamerički-poluarmenski blizanci Allen i Albert Hughes, tandem koji pored brojnih videobrojeva ima u rezimeu i filmove poput "Menace II Society", "Iz pakla" i trenutačni hit "Knjiga iskupljenja", u pregovorima su s Warner Bros oko režiranja američke verzije "Akire". Po njihovom konceptu, više bi se oslanjali na Otomovu originalnu mangu (strip) nego na animirani film, a prve tri knjige "Akire" adaptirali bi dvodijelno, kao dva filma.
