Viktor Šklovski: Tehnika spisateljskog zanata, Sandorf, Zagreb 2021.
Mnoštvo je vrlo raznovrsnih razloga zbog kojih se čovjek, ako baš ne mora, ne bi smio odvažiti na posao profesionalnog pisca. Neki od tih razloga tiču se egzistencije - moglo bi se umrijeti od gladi! - drugi se tiču smisla - pisanje radi pisanja možda je i najbesmislenija od svih besmislenih rabota - dok se treći, premda ne i posljednji, tiču teme - pisac ustvari i nema o čemu pisati ako je samo pisac, a nije ništa drugo. Ovim posljednjim razlogom protiv pisanja na dobar se i instruktivan način u svojoj knjizi pozabavio Viktor Šklovski.
Šklovski bio je sovjetski filolog, povjesničar književnosti i filmolog, izvanredno zanimljiv i inspirativan književni teoretičar, memoarist i odličan pisac. Jedan od duhovitijih, ako ne i najduhovitiji književni teoretičar među onima čiji su nam tekstovi dostupni. Umio je pisati o tome kako se piše, analizirati tekst, rastavljati roman, objašnjavati od kakvog je materijala pojedino književno djelo načinjeno. Po antikvarijatima nađe se mnogo njegovih knjiga. U svim je antikvarijatima uvijek mnogo teorije književnosti: to se studenti oslobađaju balasta, e da bi što prije zaboravili sve ono što su studirali. Šteta je odbacivati Šklovskog, navodim knjige koje mi prve na um padnu, u hrvatskim ili u srpskim prijevodima: "Energija zablude", "Građa i stil u Tolstojevom romanu 'Rat i mir'", "Umetnost kao postupak", "Za i protiv", "O Majakovskom", "O teoriji proze", pa na hrvatskom tek nedavno objavljena "Sentimentalno putovanje". Svaka od ovih knjiga, skupa s onima kojih se nisam sjetio ili ih nisam čitao, čitateljska je i književna poslastica. Osim što će vas poučiti i zabaviti, Šklovski će vam, kao malo tko drugi, odgovarati na neka nemoguća pitanja poput onoga temeljnog: što književnost zapravo jest?
A "Tehnika spisateljskog zanata" sveščica je od jedva stotinjak stranica malog formata, neka vrsta priručnika, vodiča, uputstva za upotrebu, namijenjenog svakom tko bi pisao. Međutim, za razliku od svih tih glupavih knjižurina, proizašlih iz tečajeva, škola, pa čak i studija za kreativno pisanje, koje nikoga ničemu neće naučiti, osim što bi u ponekom naivcu ili naivki mogli ubiti i posljednji trag talenta, "Tehnika spisateljskog zanata" izvanredno je zanimljiv i koristan spis. Premda je, tobož, pisana za početnike i znatiželjnike, ili za amaterske ljubitelje književnosti, "Tehnika spisateljskog zanata" bila bi veoma korisna svakom osviještenom piscu, pjesniku ili, recimo, novinaru. Pa čak i onome koji se bavi odnosima s javnošću, strukom za koju Viktor Šklovski (srećom po sebe) nije stigao ni čuti, pošto je na vrijeme umro. (Živio je između 1893. i 1984.) Knjiga se čita lako i brzo, pročitana je za jedva malo duže vožnje vlakom ili autobusom, a kako stane u svaki džep, može se dočitavati još dugo zatim.
Viktor Šklovski pod spisateljskim zanatom smatra doista sve ono što jest pisanje: od novinske vijesti, članka i feljtona, do umjetničke proze, romana i poezije. A tek poeziju ne bi trebalo pisati: "Mnogo ljudi piše poeziju. Od pismenih ljudi rijetku su oni koji su izbjegli tu servilnost i gotovo je svatko napisao nekoliko stihova. (…) Ako nekoga treba upozoriti na to da ne pravi od svojeg pisanja profesiju, onda se to posebno tiče pjesnika. Nitko ne može niti treba danas živjeti od poezije jer nijedan pjesnik ne može jamčiti da će svaki mjesec objaviti novu zbirku. Treba upozoriti pisca početnika na još jednu opasnost. Relativno je lako napisati prvu knjigu. Prvu knjigu ne pišemo umijećem, već zalihom znanja i iskustva koje ima svaki čovjek, a pogotovo onaj koji je proživio revoluciju. To je kao kad rijeka probije led te svojom bujicom odnese stogove sijena i mostove, no pisac mora teći još godinama, on svoju drugu ili treću knjigu piše puno teže nego prvu, tim više jer je u prvoj knjizi rasipnički potrošio svoje iskustvo. Trošimo naš materijal, trpamo ga svuda, ne žaleći sebe; za drugu knjigu jednostavno imamo manje biografskog materijala, a još uvijek nemamo dovoljno iskustva, znanja i tehnike za pisanje novih stvari. Stoga druga ili treća knjiga obično razočara čitatelja. (…) Treba znati izdržati tu pauzu u pohvalama."
A sad se vratimo na početak: U svom duhovitom odgovaranju potencijalnih pisaca od pisanja, ili u pokušaju da duhovitošću nekako uozbilji njihovu ambiciju, Šklovski piše neke od najvažnijih uputa za vječno mladog pisca. A bogme i za umjetnika, općenito. Temeljna glasi da imati drugi zanat, drugu profesiju, osim spisateljske, nije za pisca puko egzistencijalno pitanje. To je i pitanje same književnosti. Samo ukoliko imaš neki drugi zanat, ako se baviš nekim drugim poslom, samo ako si savladao proces proizvodnje nekog predmeta, recimo ako si urar, obućar, liječnik, moći ćeš savladavati posao pisanja. I, što je važnije, imat ćeš o čemu da pišeš. Treba pisati o nastanku neke stvari, opisivati neki proces, uči nas Šklovski. A ovaj njegov poklonik, koji je i sam pisac, može samo potvrditi da je Šklovski do kraja u pravu. Ivo Alebić odlično je preveo i fusnotama opremio ovu važnu knjigu, koju bi svakako trebalo pročitati.
Šklovski i vrijeme
Viktor Šklovski pisao je ovu knjigu krajem dvadesetih, za ranih godina Staljinove vladavine, prije nego što je sasvim osovljena njegova tiranska vlast. Pisci su već tada inženjeri ljudskih duša, cvjeta opće opismenjavanje, novine su na svojim povijesnim vrhuncima, avangarda polako već prelazi svoj zenit. “Tehnika spisateljskog zanata” doista je objavljena kao neka vrsta priručnika, ali je iz današnje perspektive neobično koliko je njezin pisac oslobođeniji, otvoreniji, liberalniji nego što će skoro stotinu godina kasnije biti njegovi daleki sljedbenici, autori kojekakvih priručnika za kreativno pisanje. Tu činjenicu možemo objašnjavati književnom i profesorskom genijalnošću Viktora Šklovskog. Ali o još nečemu se ovdje radi: sloboda, kao ni sreća čovjekova, manje ovise o političkom susta u, nego o njegovoj unutarnjoj žudnji i potrebi za slobodom. Samo tako biva moguće da su Viktor Šklovski i veliki sovjetski pisci njegova vremena djelovali slobodnije nego sveukupna književnost na Zapadu s početka novoga milenija.
Sve velike knjige napisane su nepravilno
Evo jedne genijalne rečenice, koju bih volio biti dostojan Šklovskom, pa da rečenicu danas supotpišem i primijenim je na naše najnovije doba: "Naši suvremenici nemaju od koga učiti; oni su dospjeli u tvornicu s napuštenim strojevima i ne znaju koji stroj je za struganje, a koji za svrdlanje; stoga oni češće imitiraju nego što uče, želeći napisati već napisao djelo, no samo o sebi." Važno je poznavati i razumjeti formu (primjerice) romana, ali, po Šklovskom, to neće pomoći dobrom romanopiscu, jer dobar romanopisac mora iznevjeriti formu. Mora knjigu napisati drukčije, onako kako je nisu napisali oni koji su dobro pisali. A onda i ova rečenica: "Zato, ako želite naučiti pisati, morate prije svega biti dobri u svojoj profesiji. Naučite očima majstora gledati tuđu profesiju i shvatite kako su napravljene stvari." Bolje upute za pisca nema. A ni za urara, kuhara, čistača cipela…
