Ako već i Pet Shop Boys slave 40 godina od prve pjesme koju su snimili travnja 1984., "West End Girls", jasno je da vrijeme ide brzo. Dva puta gledali smo ih u Zagrebu, pri čemu se nastup u velikoj dvorani Doma sportova 1991. nameće kao jedan od najvažnijih koje smo vidjeli i produkcijski dokaz da su tada Pet Shop Boys svoj elektronski kabare doveli na najvišu razinu.
Doduše, i idući dolazak u dvoranu Cibone 2009. bio je podjednako dojmljiv, scenski i redateljski ambiciozan i izvrsno riješen poput kakve kazališne predstave, a krajem devedesetih su u dvorcu Mokrice snimili videospot za pjesmu "Heart". Novi album "Nonetheless" - prvi nakon četiri godine, što je najdulja stanka između studijskih albuma Pet Shop Boysa - zvuči, vjerojatno namjerno, kao da je nastao 1984., ali se u međuvremenu sve temeljito izmijenilo. A to i jest potka albuma, jer "Nonetheless" je svojevrstan elegičan i melankoličan pogled na te promjene, kad si "poput zvijezda nijemog filma u Hollywoodu šezdesetih, nitko te ne prepoznaje", kako pjeva Neil Tennant.
GALERIJA: Pet Shop Boys su nam pružili pravi audio-vizualni spektakl
Nešto što je nekada bilo (pre)moderno često može završiti kao staromodno, ali ne i Pet Shop Boys. S producentom Jamesom Fordom, suradnikom Arctic Monkeysa i nedavno Blura na odličnom albumu "The Ballad of Darren", "Nonetheless" (Parlophone/Dancing Bear) još je jedan intelektualistički složenac kojim Tennant i Chris Lowe obilaze familijaran teren na kojem su i postali pop zvijezde osamdesetih. Bave se boljkama suvremenog društva, s prepoznatljivo detektirajućim nazivima poput "Loneliness", "The Secret of Happiness", "Bullet For Narcissus" i osobnijim temama i opet dokazuju da su ostali majstori složenijih opservacija umetnutih u tkivo pop pjesama. Valjda zbog naglašavanja kontinuiteta, pridodane su i četiri nove verzije starih pjesama, od spomenute "Heart" "iz Mokrica" do "Being Boring", "Always On My Mind" i "It's a Sin".
Da je pop-glazba mogla biti inovativan poligon za nadahnute kreativne proboje teško je pronaći bolji primjer od Pet Shop Boysa unatrag četrdeset godina. U trenutku proboja electro-pop scene ranih osamdesetih prošlog stoljeća, uz prethodnike poput ABC, Human League, Soft Cell, OMD i druge, imali su ulogu intelektualnog trampolina s kojega su bacali najrazličitije sastojke novog rječnika pop-glazbe. I novi album pokušava na prepoznatljiv način zabilježiti upravo te sastojke koje su donosili na tadašnju scenu.
Budući da se kontekst popularne glazbe izrazito mijenjao upravo u godinama kada su Pet Shop Boys pristizali s novim valom glazbenih snaga, teško je reći koliko je kontekst utjecao na njih, a koliko je situacija bila obrnuta. Jedan od načina je pogledati sjajan dokumentarac "A Life In Pop" iz 2006. koji nije bio samodovoljno podizanje spomenika samima sebi, nego je u 140 minuta detaljno ispričao priču Neila Tennanta i Chrisa Lowea. Zajedno sa arhivskim snimkama među kojima je bio i prvi televizijski nastup Pet Shop Boysa 1984., održan na belgijskoj televiziji, još izvan medijskog središta britanske pop-imperije.
VEZANI ČLANCI:
Podatak da su stigli s probojem MTV-ja govori zašto je vizualni dio priče bio vrlo važan dio kreativne strategije Pet Shop Boysa, vidljiv u korištenju nove forme videospota i u inventivnim scenskim rješenjima, koja su 1991. donijeli i na spomenuti koncert u Domu sportova. Pet Shop Boys primjer su visokokaloričnog pop-proizvoda koji je tvrdoglavo balansirao na razmeđi art-elitizma i pop-benignosti.
Neil Tennant i Chris Lowe nastavili su tipičnu britansku strategiju miješanja art-pretencioznosti i prodorne pop strategije, podjednako zadovoljivši pristalice oba tabora. Bezbolno su projedrili kroz devedesete albumima poput "Bilingual" i "Nightlife", te, poput Davida Bowieja u vrijeme punka i novog vala nekada, ostali po strani "udara" fanatika iz tabora britpop čistunaca i novih elektronskih magova devedesetih poput Trickyja ili Massive Attack.
Dapače, bili su i ključni suradnici Robbieja Williamsa na albumu "Rudebox" i mnogih drugih imena. Kao vlasnici duge liste kičastih hitova i "pametnih" pjesama, Pet Shop Boys uspjeli su spojiti artificijelnu tehnologiju, camp pristup i rječnik electro-popa u glazbeni proizvod koji je definirao osamdesete, kada su ostavili najjači trag. No, apsolvirali su i trend povratka pop glazbe naraciji i egzistencijalizmu bez ironičnog odmaka, pa je kod njih redovito bilo moguće pronaći bezazlene hitove i oštre intelektualne doskočice s tipičnim sarkazmom bivšeg novinara Tennanta.
Elektronska glazbena scena ponovno je "poludjela" na svjetskom tržištu od izlaska techna na popularni teren početkom devedesetih, pa su i najinventivnije preteče poput Kraftwerka opet dobile dostojnu zadovoljštinu za svoje pionirske pothvate. Usprkos ranijeg artističkog značaja i utjecaja Kraftwerka na srednju struju u sedamdesetim godinama (Bowie), ipak se radilo o glazbi za sladokusce koja tada još nije bila dijelom širokopojasne, masovne pop scene.
No, electro pop osamdesetih i imena poput Depeche Mode, Heaven 17 i Ultravox svojom su melodičnom pop varijantom doveli taj čudni instrument synthesizer u središte zanimanja široke publike. U Zagrebu smo kasnije vidjeli i Kraftwerk i Mobyja, Depeche Mode nekoliko puta, ali i mnogo drugih izvođača s techno scene koja su redovito navraćala u klubove i na festivale, poput Chemical Brothers na otok Pag, godinama prije nego su stigli u veliki Dom sportova. I Scissor Sisters godinama kasnije mirne su se duše prepuštali čarima diskoidne ritmike i pseudo-campa na razmeđi Village People i Pet Shop Boysa, što je odavalo još jedan utjecaj Tennanta i Lowea na suvremenoj sceni.
Godine 2006. u londonskom Mermaid Theatreu za program BBC-ja na kojem je djelomično i emitirana, napravili su tipično bombastičnu predstavu sa simfonijskim orkestrom i orkestracijama najprobitačnijeg producenta osamdesetih Trevora Horna. Kao i u svim sličnim slučajevima, takva pompozna ovojnica mogla vam je, ovisno o sklonostima, ili ići na živce ili predstavljati zadnji spomenik u karijeri Pet Shop Boysa.
No, između problematičnih spajanja humpa-cumpa diskoidne podloge kompjutera i slatkastih štrajhova simfoničara naišlo se i na dojmljivije trenutke i zanimljivije aranžmane pjesama s mnogih albuma Pet Shop Boysa ili iz njihovih hitoidnih suradnji s Dusty Springfield, Lisom Minelli, pa čak i njihove glazbe za "Krstaricu Potemkin". Gostujući vokalisti Rufus Wainwright i Frances Barber dobro pogođenim interpretacijama donijeli su zanimljive promjene ambijentu albuma, dok je Robbie Williams u "Jealousy" upravo tamo najavio suradnju s Pet Shop Boysima na albumu "Rudebox".
Iako su, kao i svakoj karijeri, imali i banalnih trenutaka, Tennant i Lowe uspijevali su još uvijek pokazati da su između svih manipulacija i strategija putem ostavili i dovoljan broj odličnih, "pravih" staromodnih evergrina. Primjerice, album "Release" 2002. donio je izraziti odmak od poznatog zvuka, a u pomacima prema emocionalnim iskazima Tennant i Lowe nikada nisu zvučali tako doslovno i ozbiljno. Prilagodivši se mudro i u hodu novim tendencijama, sa "Release" su nakon svih futurističkih poteza ponudili staromodnu, poluakustičnu ploču. Johnny Marr iz bivših The Smiths gostovao je na gitari u osam pjesama, naglasak je cijelim trajanjem ploče bio na jednostavnosti aranžmana, a stara tehnologija produkcije i ritmova provirivala je tek pomalo iz pjesme "The Samurai In Autumn".
"Release" je sviračkom intonacijom i temama u tekstovima bio vrlo blizak Bowiejevom tadašnjem albumu "Hours", što nije trebalo čuditi, jer su svog uzora 1996. počastili s remiksom i vokalnom suradnjom u pjesmi "Hello Spaceboy". Dakako, usporedbe među njima mogle su se naći i ranije. Primjerice, njihova simfonijska glazba za antologijski Eisensteinov film "Krstarica Potemkin", izvedena u suradnji s drezdenskim simfoničarima i dirigentom Jonathanom Stockhammerom, sličila je suradnjama Bowieja i Philipa Glassa na njihovim simfonijskim verzijama Bowiejevih albuma "Low" i "Heroes", koji su 1977. itekako utjecali na dolazak Pet Shop Boysa i čitave electro-pop scene iduće dekade, među kojima su se Pet Shop Boys pokazali vrlo trajnima.
VIDEO: Vatreni se gledaju na INmusic festivalu
Spot za Heart je snimljen u Mokricama krajem osamdesetih, a ne krajem devedesetih...