Miroslav Mimo Barbir lice je koje je široj javnosti poznato po nastupima na brojnim televizijskim kvizovima, no iza njega je dugogodišnja karijera na radiju, ali i u glazbi. Mimo je bio dugogodišnji glavni urednik i direktor Radija Ploče, a nakon što se preselio u Zagreb, počeo je raditi na Radiju Sveta Nedelja, gdje svakog radnog dana ima smjene od 9 do 13 sati. Svestrani Mimo kao klavijaturist godinama je pratio najpoznatija imena domaće glazbene scene, a bio je i član Parnog valjka.
Nije neuobičajeno da su glazbenici i uspješni radijski djelatnici. Kada ste zavoljeli radio, sjećate li se početaka, kada je to bilo i kako?
Logično je da su glazbenici u velikom postotku ujedno i radijski djelatnici. To je win - win situacija i za glazbenike i za radijske postaje: radio je prvenstveno vezan uz glazbu, a glazbenici najbolje znaju što ponuditi slušateljima kao kvalitetno.
Godinama ste bili glavni urednik i direktor Radija Ploče, a za svoj rad ste nagrađeni i Zlatnim mikrofonom. Možete li izdvojiti neke od emisija ili projekata koje ste tada radili?
Zlatni mikrofon dobio sam za emisiju o braniteljima u kojoj sam nastojao afirmirati ljude koji su, unatoč narušenom zdravlju i usprkos svim životnim problemima, svojim primjerom svjedočili da smo svi na kraju priče obični ljudi koji samo žele živjeti u miru, sebe i obitelji prehranjivati svojim radom. Od ostalih projekata moram izdvojiti svoj originalni radijski kviz koji je bio nevjerojatno slušan i koji je tih godina svake subote ljude doslovce vezao uz radio. Imali smo i emisiju za srednjoškolce koju su, među ostalima, uređivali i vodili, pazite sad - Sanja Vištica, koja je danas lice Nove TV, Katja Jelčić, danas producentica na RTL televiziji, bile su tu i Matea Šeparović, koju danas gledamo na HRT-u, Ivana Radaljac Krušlin, nagrađivana urednica s Radio Sljemena… Čudo.
S Radija Ploče otišli ste 2014. godine nakon što vas je pomalo neobjašnjivo smijenio tadašnji gradonačelnik Vejić. To je izazvalo priličnu buru kod slušatelja. Kako danas gledate na to, što se u stvari dogodilo?
Pa zapravo tipična hrvatska priča kad nemaš i ne želiš stranačku iskaznicu. Jedan sam od utemeljitelja RPP-a 1992. godine, a na njegovo čelo došao sam 2005. godine kad je Grad Ploče otkupio radio koji je iz puno razloga bio u raspadu i s ogromnim gubitcima. Osam godina poslije došlo je do promjene vlasti, Radio postaja Ploče u međuvremenu je postavljena na noge, posložena na svim segmentima i s vrlo dobrim financijskim poslovanjem. Reklo bi se, idealna za nečije uhljebljivanje, ali je za to trebalo maknuti direktora koji je sve to posložio. Ne želim spominjati tadašnjeg gradonačelnika koji je takvom odlukom skoro uništio sve što se osam godina gradilo, niti stranku o kojoj je riječ, ali nije teško pogoditi, haha… Kako danas gledam na to? Drago mi je da danas ne ovisim o političarima i njihovim hirovima. Samo toliko.
Kako ste se onda odlučili preseliti u Zagreb, je li to bila teška odluka?
Bila je to jedina logična odluka jer sam zbog radija potpuno zapostavio svoju dotadašnju, sasvim pristojnu glazbeničku karijeru i usput narušio zdravlje, a u Pločama, u kojima je u to vrijeme politika sve odlučivala, od zapošljavanja direktora do čistačica, više nisam vidio perspektivu ni za sebe, a pogotovo ne za djecu. Kad imaš 52 godine, nije to nimalo laka odluka, ali meni je čaša uvijek napola puna i uz pomoć nekih dobrih ljudi koji su me cijenili, došao sam u Zagreb i krenuo ispočetka. Pomogla je puno i pobjeda na "Potjeri" koja je došla u idealnom trenutku.
Kako je došlo do angažmana na Radiju Sveta Nedelja? Koliko dugo tamo radite i kako izgleda jedan vaš radni dan?
Pa da budem iskren, dolaskom u Zagreb nadao sam se da ću oživjeti svoju glazbeničku karijeru, ali vremena su se promijenila, nisam htio ići ispod razine na koju sam navikao i okrenuo sam se drugim stvarima. Nekih godinu dana nakon mog dolaska u Zagreb Radio SVN je tražio voditelje i s vlasnicom i direktoricom radija Ivanom Bundavicom dogovorio sam se za otprilike dvije i pol minute. Vrlo brzo sam se doslovce zaljubio u Svetu Nedelju, radio je lokalni, mali, ali radim s divnim, talentiranim i vrlo profesionalnim kolegicama, svakog jutra, osim vikendima i praznicima, i na posao odlazim sa zadovoljstvom.
Kako su vas primili slušatelji? Pobjegne i vam i koja dalmatinska riječ?
Sa samim ljudima u Svetoj Nedelji toliko sam se zbližio da su me počeli zvati u svatove, haha. U Svetoj Nedelji u Caffe baru MB svake subote vodim i pub kviz. Naravno da se moj naglasak osjeti, ali mislim da nikome ne smeta. A i ja se prilagodim koliko mogu, ponekad se i zezam na svoj račun.
Zanimljivo je i da ste kao glazbenik pratili brojne poznate pjevače, a bili ste i član Parnog valjka na turneji "Jesen u meni". Po čemu pamtite te dane?
Odgovorno tvrdim da je Parni valjak po svemu svjetska razina. Ne figurativno nego doslovce svjetska razina. Nisam bio član benda, bio sam unajmljeni klavijaturist za tu turneju koju pamtim kao nevjerojatno iskustvo, svirati na toj razini i dijeliti mjesto u kombiju s tim ljudima bila je iznimna čast i neopisivo zadovoljstvo. Gdje god smo došli, bilo je krcato, a fasciniralo me kako Valjak jednakim žarom grize i u punom Domu sportova i u nekom Omladinskom domu u Marincima ispred par stotina ljudi. Naslijedio me Bero Blažević i to, moram reći, jako dobro. Strašno me pogodila Akijeva smrt, još mi ne ide u glavu. Mogu misliti kako je dečkima i curama iz Valjka.
Tko je od zvijezda s kojima ste radili ostavio najbolji dojam? Sigurno je bilo i anegdota, pogotovo kada ste upoznali velikog Rogera Watersa?
Hus i Aki, nitko kao Hus i Aki. Kakav autorski talent i sjajan gitarist je taj Hus. Doduše, nije neki pjevač, hahaha… Nikad zadovoljan do kraja, uvijek želi više, bolje. Ali zato je imao Akija. Znam da mu nije lako sada bez njega, ali nadam se da će ono što Hus još ima u sebi izaći van na neki drugi način. Zdenka Kovačiček i Mirko Cetinski, koje sam pratio na turneji po tadašnjem SSSR-u, oduševili su me i kao umjetnici i kao ljudi. Bilo je vrlo zabavno na turneji 1985. s Poslednjom igrom leptira na kojoj je moj tadašnji bend bio predgrupa. Ne smijem zaboraviti ni Vajtu. Turneje s njim bile su pravi urnebes. A susret s Rogerom Watersom na Poljudu 2013. posebna je, nezaboravna priča. Bio sam u skupini koja se s njim susrela u stanci koncerta, a kako se ispostavilo da je moj engleski bio bolji od lokalnog prevoditelja, povukao me za ruku da mu prevodim razgovore koje je vodio s par ljudi. Biti u istoj prostoriji s njim bilo je nestvarno. Bilo je predviđeno da bude s nama desetak minuta, na kraju je to bilo više od dvadeset. Ne postoji veći rock umjetnik i filantrop od njega, što god netko u posljednje vrijeme mislio zbog njegovih političkih stavova koje često površno iščitavaju i pogrešno tumače. Ono što je John Lennon bio sedamdesetih godina 20. stoljeća, Roger Waters je zadnjih 20 godina.
Šira javnost zna vas i po brojnim televizijskim kvizovima. Kako ste zavoljeli kvizove i počeli sudjelovati na njima? Koliko ste dosad novaca osvojili od kvizova?
Jednom kad kreneš s kvizovima, nema natrag. Čista ovisnost, zabava koja ima zgodnu nuspojavu u obliku novca. Iako su moji uspjesi na televizijskim kvizovima zapravo polovični. Dobro sam prolazio u "Upitniku", "Milijunašu", "Najslabijoj karici", "Potjeri", ali bilo je i loših epizoda. Posebno me boli "Šifra" u kojoj sam ispao zadnji amater, haha. Koliko sam novca osvojio? Pa nisam zbrajao, ali od 1998. i prvog jackpota u "Upitniku" do danas, mislim da ukupna cifra prelazi 300.000 kn. "Potjeru" i pobjedu nad legendom lovcem Mirkom Miočićem posebno pamtim jer je legla protiv najvećeg u kritičnom trenutku.
Posebno se pamti vaš nastup na kvizu "1 protiv 100" i čuveno pitanje o visini Tonija Kukoča u tenisicama. Kako danas gledate na to, neki su vam govorili i da tužite HRT?
Uh, to boli i danas. Šalim se. Ma kakva tužba, s..t happens. Greške se događaju, moja je greška što sam odlučio odgovarati umjesto da iskoristim preskok. Evo vam anegdote: dan poslije emitiranja kviza nazvao me pokojni Milorad Bibić Mosor ogorčen zbog toga što se dogodilo. Te on će zvati HRT, te on će zvati Kukoča u Chicago… Jedva sam ga odgovorio. Dobri, legendarni naš kolega Mosor.
Danas se bavite i sastavljanjem pitanja za svoje pub kvizove? Koliko ih radite? Je li teško napraviti dobar pub kviz? Gdje crpite inspiraciju za pitanja?
Posljednjih nekoliko godina sastavljam i vodim pub kvizove. Trenutno ih radim tri tjedno: u Caffe baru Casper na Trešnjevci, gdje smo došli već do 160 kvizova na kojima redovito igra četrdesetak ekipa, subotom u Caffe baru MB u Strmcu u Svetoj Nedelji, a upravo kreće i novi pub kviz nedjeljom u Caffe baru Amarena na Črnomercu. Uskoro bi trebao krenuti i Samobor. Nije nimalo jednostavno sastaviti dobar, kvalitetan, uravnotežen i zabavan kviz. Treba mi otprilike 7-8 sati rada da bi jedan kviz bio složen kako treba. A inspiracija je svugdje oko nas: na ulici, u tramvaju, na radiju, TV-u, samo je treba odmah zapisati jer za minutu ćete već zaboraviti dobru ideju.
Imate li drugih planova za radijsku karijeru, možda za nove emisije i slično?
Trenutno mi odgovara ovo što radim na radiju u Svetoj Nedelji, a što se glazbe tiče, baš i nisam više u godinama za neke nove karijere. Jedino ako se bi se javili Hus ili Roger. Mada, nikad se ne zna…
VIDEO: Anđa Marić prošetala pistom nakon dugo vremena: Tek je nedavno napravila prve samostalne korake u sedam godina
