Na samom kraju devedesetih, u studenom 1999. pojavio se album “Bog”. Bolje od bilo kojeg tadašnjeg domaćeg albuma slavio je proboj alternative u srednju struju domaćeg rocka. Dvije godine nakon sjajnog “Freda Astairea” pobrao je lovorike rock-kritike, brojne kolajne i nagrade, a Pips Chips & Videoclips ustoličio na mjesto ambicioznih prvaka nove domaće rock-scene. Ta rock-scena grcala je u problemima, cenzurama i nevoljkosti da se prihvati kao jednakopravan nastavak mitskog novog vala, a baš su Pipsi i Ripper, skupa s producentom Denykenom zabijali klin za klinom u stara, dosadna pravila i govorili novim rječnikom rock-glazbe. No, da ne izmišljam toplu vodu, prepisat ću svoj tadašnji tekst iz Vjesnika s kraja 1999. koji nije skrivao oduševljenje razvojem situacije. Sad je “Bog” objavljen i na formatu vinila, kamo i pripada, jer radi se o jednom od najvažnijih domaćih albuma svih vremena.
Na isteku milenija Ripper je postao jedini s kreditom u oba suprotstavljena tabora: gitara i kompjutora
Brza kronologija javnog razvoja grupe nekad čudnog naziva Pips Chips & Videoclips vrlo jednostavno može objasniti zašto se radi o suverenoj diskografiji sastava u kojoj trijumf poput albuma “Bog” nije nimalo iznenađujući. Gledajući u retrospektivi, lako se može dokazati da je skoro svaka stepenica u radu Dude Rippera i ekipe bila više nego uvjerljivo centrirana epizoda u kojoj su dali više nego se to tada shvaćalo. Prvi album “Shimpoo Pimpoo” danas se već može nostalgično doživjeti kao podsjetnik na čistu rockersku krvnu sliku i post-punk ulazak na scenu, superioran starijim zagrebačkim lokalizmima poput Psihomodo popa, i dokazu da Pipsi, usprkos naslova ploče, nisu “popušili”. “Dernjava” je pak bila još suvislije ostvarenje, ali još uvijek prvenstveno rock-album, čija je produkcija, kao i Denykenova fotelja glavnog i zvuka gladnog savjetnika, postavila konstantu koja traje do danas.
Prošli “Fred Astaire” ponudio je drugačije Pips Chips & Videoclips, istaknuo Rippera kao definitivno zrelog autora, osvojio sve suvisle izbore za ploču godine i praktički otvorio sva vrata. Koncert u Gavelli (nažalost, bez video ili tonskog zapisa) bio je remek-djelo uživo, uz Urbanov izlet u ZKM-u možda najbolji koncert u devedesetim godinama na domaćem terenu, dokaz da se usprkos slojevite produkcije i studijskog posla nije radilo o ishitrenim montažama bez stvarne podloge. Ranije spomenuta vrata nakratko su se zatvorila svađom članstva i (opet) uspjelim nastupom osamljenog Rippera u velikom Domu sportova na Fiju-briju koncertu, dokazu da se radi o tvrdoglavom zanesenjaku koji ne preza ni od radikalnog rastakanja pozicije na kojoj se nalazi.
Nakon što čujete “Boga” nemoguće je ne pomisliti da najjače oružje Rippera odlično funkcionira i u art-slagalicama i u rock-tutnjavi koja u devedesetima najbolje korespondira s okolnim svijetom i domaćom unutrašnjosti. Ukratko, na isteku milenija Ripper je postao jedini profesionalac s kreditom u oba suprotstavljena tabora: gitara i kompjutora. Album “Bog” spoj je vrhunskog sviračkog učinka glazbenika, pjesmopisački posao obavljen je (doslovno) kao deklasiranje konkurencije, Denykenovo studijsko vizionarstvo album (kao uostalom i “Fred Astaire”) čini ravnopravnim sudionikom globalne utrke, a skup realpolitičkih i duhovnih konotacija koje tekstovi sadrže, proširuju teren na neočekivana područja, zaboravljena neposredno nakon izumiranja novovalne poetike kod nas. Kompleksan postupak izveden je na jednostavan način koji dozvoljava disanje materijala i spajanje popizma s artizmom, uz manje elektronike koja je obilježila album “Fred Astaire”.
Strast je, dakako, neizbježna pratilja svakog prangijanja “s mudima”, ali “Bog” prije svega funkcionira kao vrhunski izbalansirana cjelina nekoliko prepoznatljivih rukopisa. Melankolične, polubrze skladbe “Trener morskih pasa” i “Narko” na tragu su “Na putu prema dole” i pokazuju bitnu kvalitetu spuštanja tenzije bez gubljenja popratne drame.
Pop-dekonstrukcija na način Blura iz posljednje faze u “Rosita Pedringo”, “Motorcycle Boy” i izvrsnoj “Jedan od nas”, iskrivljuje gitarističku buku Kralje i služi se avangardističkim postupcima unutar kao nož britke svirke. Latino glazbom inficirane “Bolje” i “Sao Paolo” dozvoljavaju promjenu težišta svirke sastava, ali kilometrima daleko od uobičajenih ljigavljenja na kojima završava prerada latino-glazbe kod nas. Najvažnije pjesme albuma, “Dan, mrak” i završna “Bog”, funkcioniraju kao višeminutni magnum-opusi čija je silovitost rasni dokaz prekoračenja svih ograničenja.
Tvrdoglavi zanesenjak koji nije prezao od radikalnog rastakanja pozicije na kojoj se nalazio
Na vrhu piramide su dojmljivi tekstovi, povremeno spoj izravne emocionalnosti i surealizma bez pandana u recentnoj domaćoj diskografiji. Način na koji funkcioniraju uklopljeni u glazbu možda je najveća prednost albuma: bez jeftinog moraliziranja i “dociranja”, situaciju opisuju onakvom kakva jest. Vrlo jednostavno rečeno, za Pipse ona je više nego izgledna: “Porini” za album godine, rock-album, Denykenovu produkciju i izvrstan “Dan, mrak” videospot Mauricija Ferlina samo okrutnom greškom mogu dospjeti u tuđe ruke, što će se – sudeći prema nominacijama – u kategorijama albuma godine i videospota i dogoditi. Završetak citata iz 1999. Kao dodatak treba navesti da su Pipsi tada koncertima u Kerempuhu i Tvornici, u sklopu turneje “Fenomenalan dan”, odsvirali neke od najboljih nastupa koje ste mogli vidjeti. Nakon odlaska gitarističkog dvojca Alena Kraljića i Tristana Karasa iz sastava, koncert u Tvornici trebao je pojasniti je li Dubravko Ivaniš Ripper sposoban nastaviti bez njih. S obzirom na to da se prije početka snimanja “Boga” već našao u sličnoj situaciji – skoro sam na pozornici Doma sportova na koncertu Fiju-briju – dokazao je da je tvrdoglavi zanesenjak koji nije prezao ni od radikalnog rastakanja pozicije na kojoj se nalazio. Pogotovo nakon nastupa u Tvornici odgovor je mogao biti samo pozitivan, a nedavno slavlje Pipsa na Šalati, 23 godine poslije, pokazalo je da je bio i ostao u pravu.
VIDEO>>Dramatične scene iz centra Zagreba sa snimanja filma Black Canary: Snimali sudar automobila i tramvaja na trgu bana Jelačića.
