Matko Sršen: Rokaška kraljevina,
Sandorf, Zagreb 2023.
Matko Sršen (1947.) jedan je od onih, u nas sve rjeđih ljudi, pisaca, teatarskih radnika, umjetnika i umjetničkih povjesničara svake vrste, koji se po biografiji i po ostvarenom životnom djelu čine mnogo ambiciozniji nego što to odaje njihova narav i građanski status. Dramski pisac i kazališni redatelj, dugogodišnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, rijetko kompetentan i inventivan držićolog, svojevrsni forenzičar djela Marina Držića, autor knjige "Pomet Marina Držića: rekonstrukcija", jedne od istovremeno najsmjelijih i literarno najuspjelijih knjiga nečega što bi se, naravno vrlo uvjetno, moglo nazvati postmodernizmom u hrvatskoj književnosti. Ali koješta je Sršen još napisao, adaptirao i režirao, ali tako da nikad ne bude u javnosti prisutniji ni vidljiviji od vlastitih djela. Koja, po prirodi stvari u književnosti, teatru, a pogotovu u književnoj povijesti, nisu baš naročito vidljiva. Pritom, Sršen niti je dosadan niti je u se zatvoren čovjek. A njegovo bavljenje Držićem dobrim je dijelom zanimljivo i neukoj publici. Da je mašte, od njega su mogli načiniti doktora Housea za život i djelo Marina Držića.
"Rokaška kraljevina" prvi je njegov roman. Piscima nije za vjerovati kada govore o nastanku svojih djela, pogotovu romana, i nikad se ne može pouzdano znati koliko je u tom govorenju istine, a koliko se radi o nastavku romana drugim sredstvima, ali Sršen tvrdi da je "Rokašku kraljevinu" započinjao više puta u životu, da bi svaki put donekle došao, pred rat 1991. je, kaže, imao već skoro dovršen roman, ali je svaki put odustajao. Riječ je, dakle, o životnom romanu, ili o romanu života, te o knjizi u koju je upisano najmarkantnije iskustvo čovjekovo. Roman života, ili knjigu života, u našem bi stoljeću obično ispisali ljudi koji bi prošli iskustvo koncentracijskog logora. Ili liječeni alkoholičari, ljudi koji su se našli na životnom rubu, oni kojima se dogodilo čudo koje će ih trajno obilježiti. Čudo Matka Sršena je - djetinjstvo.
U drugoj verziji pripovijesti o nastanku knjige, koja se ne poništava s prvospomenutom, "Rokaška kraljevina" se razvila iz priča što ih je autor pripovijedao djeci i unucima. A te priče su, opet, one priče koje čovjek - ovaj čitatelj vjeruje da je to svaki čovjek! - pripovijeda samome sebi, pa ih tako nehotice upisuje u svoju memoriju i u identitet. To je, bit će, najstariji oblik autofikcije: pripovijest sebi o sebi!
"Rokaška kraljevina" uzoran je dječački roman. Poput, recimo, "Junaka Pavlove ulice" ili "Družine Sinjeg galeba". Ili, možda, poput Kišovih "Ranih jada". Ali za razliku od Kiša, Sršen je prikriveni introvert. Što je, možda, karakterna osobina, a možda se tiče prirode teatra: on umjesto da ponire u sebe i da se bavi svom širinom svoga unutarnjeg svijeta, taj svijet nastoji predstaviti kao svijet izvan sebe. Taj vanjski svijet unutarnjeg svijeta vanjskoga svijeta zapravo je izokrenut u odnosu na ono što je Peteru Handkeu bio unutarnji svijet vanjskoga svijeta unutarnjeg svijeta.
Prizorište romana Dubrovnik je pedesetih godina. Ujedno, Dubrovnik je i njegova tema, lik u romanu, a pomalo i metafora toga spomenutog unutarnjeg svijeta. "Rokaška kraljevina" pripovijest je o djetinjstvu u vrijeme socijalizma, ali i o djetinjstvu u vrijeme teatra. Doba je kad grad postaje velika kazališna pozornica, započinje duga povijest Dubrovačkih ljetnih igara, narod, pa tako i klinci, statiraju u predstavama, ili se predstave uvlače u njihove živote, nestaje ne samo famoznoga četvrtog zida u kazalištu, koji razdvaja publiku od izvođača i stvarnost od teatra, nego nestaje i svih ostalih zidova koji bi činili razliku između imaginacije i zbilje. Naprosto je nevjerojatno, pomalo i tužno, da se iz takvoga svijeta uopće moglo odrasti. Što je tu, zapravo, cilj odrastanja? Okvir Sršenove pripovijesti u "Rokaškoj kraljevini" je u odraslosti. Takav okvir stvara u čitatelju neki vrlo čudan i ganutljiv dojam da čita "Građanina Kanea", ili da čita testamentarni tekst, u kojemu se, međutim, kao ni u bilo kojem doista vrijednom testamentarnom proznom tekstu u povijesti, pisac ne obraća onima koji stižu nakon njega, nego se obraća upravo onome koji mu je prethodio. Osim što je djetinjstvo roditelj čovjekov, djetinjstvo je i jedini njegov nasljednik.
VEZANI ČLANCI
"Rokaška kraljevina" lijep je, pametan i bezvremen roman. U njemu je na neki način i objašnjenje Sršenove slabe vidljivosti, ili nevidljivosti u hrvatskoj javnosti, u našoj književnosti i kulturi. Ovaj uvjereni postmodernist, suvremenik Marina Držića i Veljka Maričića, i onoga posljednjeg Dubrovnika koji je još uvijek bio grad a ne muzej, ali i suvremenik šezdeset i osme, više u estetskom nego u političkom smislu, čovjek je izrazitog privatnog doživljaja vremena. Kada tako živiš izvan svih epoha, ostaješ nevidljiv onima koji su čvrsto u svom vremenu. A takvih je ljudi većina. I dobro je biti nevidljiv, neprisutan i svima stran.
Tabu anđela čuvara
Negdje pri početku romana, ne bih tražio to mjesto, nego bih ga radije interpretirao po sjećanju, učiteljica se uzruja kad joj klinac spomene anđela. I još anđela čuvara. U socijalizmu anđeo je tabu. A u svakom se društvu razumna čeljad uzruja čim joj se prikuči tabu. U socijalističkoj školi najosjetljiviji tabu je upravo religijski, kao što je u današnjoj školi najosjetljiviji tabu pedofilski. Anđeli, međutim, postoje izvan vjere, kao što i dodiri između odraslih i djece postoje izvan pedofilije. Ali tabu nas drži na distanci. Dječaku se, međutim, čim sazna što riječ tabu znači, učini da je upravo tabu ono jedino što ga u životu i zanima. Tako bi ta romaneskna scena izgledala u mom sjećanju na Sršenov tekst. Sjećanje čitateljevo jednako je važno kao i sam tekst. Ali sjećanje je tabu.
Srčana mana
Samo malo dalje u knjizi, možda će proći samo nekoliko stranica, majka plače nakon što joj doktorica - koja se zove doktorica Carević, što pamtim, jer je savršeno tačno ime za doktoricu - kaže da mali ima "srčanu manu", i da je tu riječ o nečemu što je umnogome izvan moći medicine, i što treba predati u, mati će na to reći, "Božje ruke". Jer djeca sa srčanom manom umiru! Vrijeme je to, još uvijek, kada djeca umiru, i smrt kao da se pravilno raspoređuje između veoma mladih i veoma starih. Smrt je pedesetih još uvijek za djecu i starce. A "srčana mana" je fraza, stanka u jeziku, pauza u smislu, koja se koristi da označi nešto što u velikoj mjeri i nije opisivo, ali je smrtonosno, kao što je samo malo prije toga smrtonosna bila tuberkuloza. No, kao i s tuberkulozom, bivalo je, samo još mnogo češće, da se normalno odraste, da se živi i poživi, i duboka starost da se doživi s presuđenom - "srčanom manom". Samo bi čovjek s takvom manom malo češće mislio o srcu. Što je dobro.
VIDEO Sjećate se prvog pobjednika Big Brothera? Saša sada živi u Švedskoj i izgleda dosta drugačije
"...jer je savršeno tačno ime za doktoricu ..." Ostalo iz predratnih vremena.