Mjesec dana u Rusiji boravio je reporter i urednik Marko Vargek koji je za RTL izvještavao sve što se događalo tijekom Svjetskog prvenstva. Osim praćenja nogometa i Hrvatske reprezentacije imao je vremena i malo bolje upoznati gradove u kojima je boravio. Otkrio nam je i je li imao nekih neugodnih iskustava, ali i kako ga je ovaj novinarski zadatak promijenio.
Mjesec dana boravili ste u Rusiji... Jeste li se nadali ovakvom uspjehu kada ste sletjeli u zemlju?
Ne, mislim da nitko nije vjerovao u ovakvu bajku, čak mi je i izbornik Dalić u jednom intervjuu rekao da su njega i igrači možda malo čudno gledali na početku priprema u Rovinju kada im je govorio: “Vi možete postati svjetski prvaci”! Znao sam da imamo momčad punu igrača pobjednika koji znaju kako se osvajaju klupski naslovi, koji su zreli i gore za veliki rezultat. No, na prvenstvima se treba dogoditi klik, a kada smo stigli na prvu postaju u Kalinjingrad gdje nas je čekala Nigerija – nismo znali hoće li se taj klik dogoditi. I onda je krenulo...
Jeste li slavili nakon posljednje utakmice? Kako, s kim?
Tuga nakon posljednjeg sučeva zvižduka u finalu s Francuzima trajala je možda 10 minuta. Vrtio se film gdje smo mogli bolje, kakve smo golove primili, je li Perišićeva ruka zaista poletjela onako kako nije smjela? Je li video tehnologija ubila cijelu čar nogometa?. A onda me pogodilo: “Ej, pa mi smo igrali finale Svjetskog prvenstva i u njemu se postavili kao pravi frajeri, a to je prepoznao cijeli svijet.” Kao da sam se u tom trenutku, nakon 30 dana u Rusiji, i ja probudio. Potom smo prijatelji i ja popili nekoliko pića te uživali u večeri.
Kako ste vi doživjeli napete tekme i penale? Mirno, staloženo, profesionalno ili su ipak zavladale emocije?
Vrućina u glavi, bubanj u ušima, lupanje srca, duboko disanje... Grizao sam nokte i prste, čupao kosu. Rekao bih da je to i sreća-drama-tuga, ponor-vrh i neizvjesnost, ali i znojenje. Međutim, s profesionalne strane, kao novinar koji sam bio s igračima i vidio njihovu odlučnost iz prve ruke svakoga dana – u sebi sam nekako znao da će se i protiv Danske te protiv Rusije sreća okrenuti na našu stranu. Čim su penali bili gotovi, krenuli smo u zračnu luku jer smo odmah imali let za sljedeći grad. U takvim se trenucima oporavljaš u zračnoj luci jer u avionu ne možeš spavati, no cijelo vrijeme kao da si u nekom snu. Svi prilaze i čestitaju. Nevjerojatno!
Ovo nije prvo veliko prvenstvo s kojeg ste izvještavali, no razlikuje li se ipak od drugih zbog ovog uspjeha?
Uz Hrvatsku koja je osvojila srce svijeta, Francusku koja je tako hladnokrvno uzela naslov, pobjednik je Mundijala rekao bih i Rusija. To je zemlja u koju su mnogi krenuli s predrasudama, strahom od huliganizma, a niti jedan se incident nije dogodio. Stadioni su prekrasni, prvenstvo je bilo sjajno organizirano, a Rusija je poslala lijepu sliku o sebi u svijet.
Koji su bili neki od najljepših trenutaka koje ste doživjeli u Rusiji?
Moj sjajni kolega snimatelj Alen Međić i ja upoznali smo taksista Vlada u Njižnem Novgorodu koji je postao naš pravi prijatelj. Na Facebooku smo objavili niz video zapisa u kojima objašnjava razlike između šubare i šapke, zašto Rusi Babuške zovu Matrioške i tako dalje... I nismo imali problema s komunikacijom, on bi na ruskom, mi na hrvatskom, a razumjeli smo se savršeno. Jednu nam je večer kod kuće skuhao votku. Degustirali smo i vratili se u pet ujutro u hotel – ta nam je večer ostala u magli. Razmijenili smo kontakte i bilo bi sjajno da nas posjeti u Hrvatskoj. Svako javljanje u kojem su mi navijači "skakali po glavi" neću nikada zaboraviti kao ni zalazak sunca na Crnom moru u Sočiju.
Je li vas nešto iznenadilo, možda čak i neugodno?
Nisam očekivao takve probleme u običnoj svakodnevici. Jezična je barijera bila velik problem. Kada bismo na hrpu stavili 30 dana koliko sam bio u Rusiji, vjerojatno bi tri dana otišlo na pokušaje sporazumijevanja s konobarima ili djelatnicima na recepciji... Narudžba je u restoranu gotovo uvijek krivo završila, nakon što bismo povrh svega dugo čekali. Prstom bih pokazao na meni što bih htio naručiti, no naišao bih na otvorena usta konobara koji ne bi razumio. U takvim bih se situacijama poslužio i Google prevoditeljem. A kada bih stigao u hotel u deset ujutro nakon što ni oka nisam sklopio, tada te takve situacije dovode do ludila. Sjećam se da nam je gospođa Svetlana na recepciji u hotelu skenirala svaku stranicu putovnice. Svaku. To je trajalo pola sata. Imam dojam da se Rusi žele otvoriti, ali ne znaju engleski te ga ne žele niti naučiti. Zbog svega toga nekako im je neugodno, a to sam najviše primijetio kod mladih ljudi.
Jeste li imali vremena za razgledavanje gradova u kojima ste boravili?
Uvijek se za to nađe vremena iako novinarski dan na prvenstvu traje od 21 do 24 sata. Razgledavaš usput. Kalinjingrad je nekako najeuropskiji dok nam se najviše svidio Nižnji Novgorod. Pravi ruski grad s velikom šetnicom i bogatom povijesti. Rostov je tipičan morski grad, prašnjav i sparan sa stilom življenja: “Polako ćemo...” Soči mi se nije svidio. Mi koji smo zaljubljeni u Jadransko more, Crno nas more ne može zavesti tako lako. To je turističko mjesto gdje se možeš slikati s majmunom, ali i uzduž šetnice jesti fast food ili šećernu vunu. Tu su i nauljeni Rusi sa zlatnim lancima. Moskva je naravno druga priča. Zgrade kao da se nadmeću koja je grandioznija, bulevari s pet traka, gužve, monumentalni kipovi poput Gagarinova s kapsulom. Istaknuo bih Crveni trg koji je stvarno poseban, bajkovit. Bolsoi teatar također je veličanstven. Jednom je Slaven Bilić rekao: “Kada je vrijeme ok, Moskva je najbolji grad na svijetu. Toliko je toga za vidjeti, ali mi smo bili tu radi posla, nije bilo puno vremena.”
Je li teško na mjesec dana izbivati izvan doma, daleko od voljenih osoba, pogotovo kada na početku nije odmah bilo jasno da ćete toliko ostati?
Mogu ponosno uskliknuti: “Preživio sam Rusiju 2018.!” Jako je teško. Prijatelji mi šalju poruke: “Kako živiš?”, “Blago tebi!” i slično. I imaju pravo, volim ovaj posao, ali postoji druga strana – ideš do granica svojih mogućnosti. A kada dođeš do granice kada ti tijelo govori – "Ok, Marko, sada mi treba odmor." E onda ideš još. 30 dana, 16 letova, preko 50 javljanja, nemaš pravo na grešku, boriš se s konkurencijom, radiš s temperaturom, bolestan i šmrcav. Nosi te adrenalin za dobrom pričom. No, rekao bih da nije za svakoga.
Slijedi li sada odmor?
Daaaaa! Slijedi otok, sunce, sol, ribarenje i odmor od nogometa, ali ne dugo. Nogomet će se igrati i dalje kaže jedna od mojih omiljenih floskula. Dinamo, Rijeka, Hajduk, a čekaju nas i razni projekti na RTL-u kao borba Filipa Hrgovića u Areni. U svakom slučaju, Rusija me ojačala i na neki način i promijenila. Spasiba Rusija.
Upravo tako. Bez politike, ulizivanja, dodovoravanja, objektivno, sa srcem i razumom.