Sonja Šarunić rođena je 1. travnja, na “aprilili dan” – ne znamo jesu li se za to pobrinuli planeti ili neka druga sila, ali s ovom poznatom, nagrađivanom novinarkom, radijskom voditeljicom i urednicom u mirovini smijeha i šale na kavi ne manjka.
Na dogovor stiže vedra, nasmijana, dotjerana i sasvim je očigledno da je baš tako kako i počinje naš razgovor – nedavno je napunila svoju prvu umirovljeničku godinu, ali za eterom u kojem je suvereno vladala puna četiri desetljeća ne žali. Kaže da treba znati kada valja sviralu za pas zataknuti. – Snašla me tada bila neka zdravstvena boljka. Morala sam i na bolovanje, prvo u 42 godine radnog staža. To je sve super prošlo, taj problem više nije spomena vrijedan, ali pomogao mi je da posložim životne prioritete i odlučim se za mirovinu. Danas podjednako uživam u životu, ali u drugim stvarima nego onda kad sam radila, i žao mi je kad vidim kako neki ljudi teško podnose rastanak s poslom. Imam kolegicu koja je čak završila u ozbiljnoj depresiji nakon što je prestala raditi. Danas joj je, na sreću, bolje, našla je honorarni posao, nanovo se aktivirala, ali samo je odgodila trenutak kad će prestati raditi...
- Moja je sreća da sam u karijeri imala prilike razgovarati i družiti se s mnogim pametnim ljudima i sazreti tako da danas sa zahvalnošću prihvaćam sve što mi život donosi – prisjeća se poznati, ugodan radijski glas događanja otprije godinu i nešto. Glas koji je nemoguće zaboraviti slušatelji su prvi put čuli davne 1975. godine na Radio Rijeci. Rođena Dalmatinka s Molata, otočića u zadarskom arhipelagu, već se iduće godine, na poziv ondašnjeg urednika Drugog programa Radio Zagreba, preselila u Zagreb gdje je vodila kultne emisije “Crvena jabuka” i “Zeleni megahertz”, Jutarnji i Večernji program na HR-u 1 te “Sljemenski snovi srijedom” na Radio Sljemenu. Okušala se i na televiziji, gdje je početkom devedesetih vodila kontakt-emisiju “Noćne ptice” Hrvatske televizije. Mnogi je pamte i po emisiji “Šesta kolona”, koju je vodila i za koju je snimala reportaže s braniteljima s prve linije fronte.
Sredinom devedesetih priključila se ekipi s Radio Velike Gorice pa Obiteljskog radija gdje je vodila “Kavicu sa Sonjom”, a od 2010. godine u njezinu su glasu i emisijama ponovno uživali slušatelji Radio Sljemena. Kao vlasnica dva Zlatna pera Hrvatskog novinarskog društva i čak pet Večernjakovih ruža, Sonja Šarunić imala bi zašto biti nostalgična za voditeljskim danima, ali, kako se sama zna našaliti, nema vremena za tako nešto. Ima dvoje unuka i u maniri prave, predane bake pristala je preuzeti dio obveza dok su kći i zet na poslu. Skrasila se na Trešnjevci, u istoj kući u kojoj je i kćerina obitelj, ali u zasebnom stanu i s devizom: u kuhinju i u živote jedni drugima se ne miješamo. Puno čita, odaziva se na pozive za vođenje dobrotvornih priredbi, oživjela je i slikarstvo, svoju veliku ljubav iz mladosti, kojem se posvećuje dvaput tjedno, a za njom je i netom zatvorena izložba ulja na platnu u Centru za kulturu Trešnjevka. Motiv se od mladosti nije promijenio, i dalje ju nadahnjuju veličanstvo mora i tišina podmorja, a povremeno se u kompoziciji nađu i kći Zorana ili unuci Karla i Vibor. Bavi se i izradom mozaika, jedan morski konjic od razbijenih pločica, recimo, krasi zid Sonjine majušne kućice za odmor na Molatu, a pomalo ulazi i u svijet keramičarstva. Od plesa je odustala na lekciji tango, jer je na tečaju bilo premalo muškaraca, a taj ples bez muškog partnera zasigurno ne može donijeti puni doživljaj. I, ne, nije tu kraj popisu životnih radosti i aktivnosti kojima se popularna, mladolika radijska voditeljica, koja se u životu selila čak 11 puta, od čega sedam puta po Zagrebu, svakodnevno prepušta. Nedavno je na dugu listu, naime, dodala i – bubnjeve.
– Da, bubnjevi su mi pravo otkriće. Vidjet ću kamo će me to odvesti, ali za sada mi se ta zanimacija čini sjajnom. Znanica me pozvala na tečaj afričkih bubnjeva, koji u jednom umirovljeničkom domu drže dva momka. Polovica grupe bili su korisnici doma, polovica mi izvana. Bilo je nevjerojatno, već nakon prvog sata proizvodili smo skladan ritam... Još mi je fascinantnije u kojoj se mjeri koncentriraš na ritam, ne postoji ništa drugo, maksimalno se fokusiraš na ovdje i sada, s puno strasti – prepričava Sonja, koja tu i tamo sjedne i za šivaću mašinu. Vještina koja joj je devedesetih, kad je kao samohrana majka imala plaću od 200 maraka, pomogla da otplati stambeni kredit, danas joj posluži samo da bi neki komad odjeće kojeg se zasitila pretvorila u novi. A tih kriznih godina, otvoreno govori Sonja, kad se znalo dogoditi da nema ni za kruh, sašila je i prodala više od tisuću majica. Danas kaže da je jedini nedostatak mirovine što se prihodi prepolove. Ali, kaže, naučila je da se puno toga može i bez puno novca. Pa čak, recimo, priuštiti si i 12 dana krstarenja.
– Prijateljica je otkrila last minute aranžman zapadnim Mediteranom za samo 4500 kuna uključujući sve pristojbe. Mnoga sam od tih mjesta već vidjela i prije, ali svejedno sam uživala. Razočarao me jedino Rim, koji je toliko prljav da sam imala osjećaj da nije pometen otkako sam tamo bila prije nekoliko godina. Strašno. Oduzela bih Rim Rimljanima zbog toga koliko se slabo brinu o tom blagu koje su naslijedili... – ljuti se Sonja, koja ima prigovora i na čistoću zagrebačkih ulica.
– Da, ali ipak nije kod nas najgore na svijetu. A baš se tako ponekad ponašamo, kao da je svima i svagdje bolje nego u Hrvatskoj. Često smo pesimistični, skloni kritizirati, ničim zadovoljni... A objektivno, polazim od sebe, živimo bolje nego početkom tih devedesetih godina. Plaće su više, standard se popravio, ali najviše su nam, rekla bih, porasla očekivanja i tako dolazimo u rascjep između onog što bismo htjeli i onog što realno možemo... Ne govorim o ljudima koji imaju stvarne egzistencijalne probleme, nego o onima koji pristojno žive, ali jednostavno imaju prevelika očekivanja - Sonja je optimistična iako se i sama srela s apsurdima naše svakodnevice. U vrijeme kad je imala obrt, da bi dodatne voditeljske honorare mogla legalno primati, poreznici su u knjigovodstvu, koje joj je vodila prijateljica, otkrili propust “težak” dvije-tri tisuće kuna. Kad je doznala za dug, nakon sedam godina kamate su narasle na nevjerojatnih i nerazmjernih – 57.000 kuna. Onda je prekinula životno osiguranje da bi podmirila dug, a dogodine su joj, da stvar bude bolja, taj iznos isplaćenog pa državi uplaćenog životnog osiguranja tretirali kao da joj je to bila zarada.
– Taj dan kad sam podmirila dug na vijestima sam vidjela da Vlada kupuje nove Mercedese. Bila sam sretna što sam pripomogla svojom uplatom... – ironično se šali Sonja, kojoj i danas, uz sve njezine preokupacije, redovito svira radio.
– O da, i to moje Radio Sljeme. Teško sam prihvatila formatiranje radija na kojem sam nekad radila, a sad me još manje zanimaju radijske postaje na kojima se vrti 400-500 istih pjesama i reklame, a voditelj se javi dvaput po minutu i pol u sat vremena. Čast izuzecima poput Barbare Kolar, primjerice, ali danas radijski voditelji ne moraju puno razmišljati, producent im donese papir na kojem sve piše, a oni su sve više tehničari koji se brinu da puste jingle u pravom trenutku. Iza takvog koncepta stoje ozbiljne psihološke analize na osnovi kojih je takav radijski format i osmišljen. Cijeli psihološki timovi godinama su razrađivali format i uspjeli su proizvesti tzv. „hladni radio“ kojem je cilj ulijeniti slušatelja.
Sve komercijalne stanice sad manje ili više uspješno kopiraju izvornu ideju prema kojoj program teče tako da slušatelj ne mora ni u jednom trenutku uključiti moždane vijuge, važno je da mu ništa ne izaziva upitnike, da se smjenjuju samo poznate pjesme i da sve glatko teče do trenutka kad treba ići reklama kojoj je sve i podređeno. Ništa od cijele te dinamike nije slučajno. Sjećam se, kad sam radila na jednoj takvoj radijskoj postaji, slušatelji su u početku nazivali i nudili svoje CD-e s glazbom budući da su uočili da se stalno vrte iste pjesme. Prenijeli smo to šefovima, a oni su rekli da su znali da će se dogoditi i da samo nastavimo po starom, jer slušatelji će se naviknuti. Tako je i bilo... To je format koji dopušta novu pjesmu samo jednom tjedno, i to ako je riječ o nekom hitu. Slušanost takvim radiostanicama ne pada, ali, srećom, postoji još nekoliko onih poput Radio Sljemena na kojima se mogu čuti i prave emisije s voditeljima, intervjui, analize, za one rijetke slušatelje koji ne okreću stanicu čim počne govor. Utoliko sam sretnija da je baš jedna takva emisija Radio Sljemena – “Hrvatski naš svagdašnji” voditeljice Anamarije Knezović Kaurić i profesora Marka Alerića, bila nominirana za Večernjakovu ružu – govori Sonja, koju i danas u kafićima konobari dočekaju uz pošalicu: “Kavica sa Sonjom?”.
Jedan od rituala kojima si uljepšava dane upravo je kava. Što s prijateljicama, što s prijateljima od kojih nijedan i danas zgodnoj Sonji nije zauzeo posebno mjesto u srcu.
– Pa muškarce nekako više baš i ne gledam u tom kontekstu. Moji su mi vršnjaci prestari, smije se, a kad vidim koliko se grčevito trude ostati mladolike moje prijateljice koje imaju mlađe partnere, to si ne želim... – kaže Sonja i kroz smijeh dodaje da se osvjedočila i kako za muškarce, nažalost, često vrijedi i ona poznata usporedba sa zahodima.
Pogledajte video: Kamo su nestale i što danas rade bivše prve dame TV-a
Živi se sigurno bolje ali su i želje i potrebe mnogo više pa su ljudi često zato nesretni. Ima se po nekoliko automobila u familiji , nekoliko mobitela interneta i raznih naprava a to sve košta. Gledanje netko ima više ,vikendice stanove-koje treba kupiti-jahte , putovanja itd. pa kad bi svoje želje skresali na osamdesete i ne gledali druge vidjeli bi ogromnu razliku. Drugo su mirovine , plaće su bile male pa i mirovine ako im je osnova plaća , zato bi se te morale sufinancirati iz proračuna na jednu pristojnu visinu. Što će tek biti sa ovim koji sada rade za 3 do 5 tisuća kuna. Treba donijet zakon da je svaki poslodavac dužan uplatiti za zaposlenika toliko da kasnije svak ostvari penziju od recimo 800 evra , bez obzira na stvarnu plaću. Tko želi imati višu penziju neka sam uplaćuje. To je važnije nego hoće li se raditi do 65 ili67 , jer tko bude mogao i koga želi poslodavac će sa veseljem raditi a drugi će se prilagoditi svome zdravlju , psihičkim i fizičkim mogućnostima kao i financiskim. Mladima treba dati prednost pa ako njih nema dati mogućnost starijima.