Uspješna tiktokerica, glumica, supruga, majka, zaljubljenica u trčanje i totalno netipična influencerica - sve je to 35-godišnja Tena Sakar Vukić. Zašto netipična? Zato što društvene mreže, na kojima je prati više od 166 tisuća korisnika, ne koristi za samopromociju,već da bi javnost, naročito tinejdžere koji je prate na najbrže rastućoj društvenoj mreži, upoznala s dijagnozom bipolarnog poremećaja od kojeg boluje već 16 godina. Ususret Svjetskom danu borbe protiv bipolarnog poremećaja koji se diljem svijeta obilježava upravo danas, 30. ožujka, s Tenom smo otvoreno razgovarali o životu s tom dijagnozom, odnosu društva prema psihičkim problemima i stigmi s kojom oboljeli žive iz dana u dan.
Društvene mreže većina influencera koristi kako bi promovirala raznorazne proizvode, no vaši profili su sušta suprotnost. Vi ih koristite kako bi podigli svijest o psihičkim poremećajima s naglaskom na bipolarni poremećaj. Kako ste odlučili javno progovoriti o tom problemu? Je li bilo ljudi koji su vas odgovarali od toga?
Prošle godine u veljači prvi sam put javno progovorila o mentalnom zdravlju i psihičkom poremećaju s kojim živim već 16 godina, bipolarnom poremećaju. Na taj potez su me ohrabrile djevojke iz PR agencije Pragma komunikacije koje su mi ugovorile prvi intervju i tako je to krenulo. Do danas sam dala 10 intervjua i snimila preko 20 videa o bipolarnom poremećaju i psihičkom zdravlju na svojim kanalima. Nije bilo meni bliskih ljudi koji su me odgovarali od toga, ali i da jesu, ja bih svejedno sve napravila po svome.
Kakav je osjećaj dijeliti svoju intimu s više od 166 tisuća pratitelja na društvenim mrežama? Je li vam nelagodno koji put?
Kada se oslobodiš straha i srama, odličan je osjećaj da možeš pričaš o nečemu tako važnom, a tako stigmatiziranom pred cijelom regijom. Ljudi zbog psihičkih bolesti gube bitke, odustaju, stvaraju se ogromne rane u srcima njima bliskim osobama i ako moj sadržaj može na bilo koji način pomoći oboljelima ili njihovim obiteljima, sve se isplatilo. Pozitivne reakcije koje dobivam od ljudi iz cijele regije daju mi motiv da snimam dalje. Ljudi pričaju svoje priče, svoja iskustva, djeca me pitaju za pomoć, skida se stigma sa psihičkih bolesti i bolesnika. Tabu teme polako, ali sigurno prestaju biti tabu pa je l' ima bolja svrha za stvarati digitalni sadržaj od toga? Edukacija i skidanje stigme, olakšanje za oboljele to su rezultati koji su korisni za društvo. Moja psihička bolest za mene nije intima, to je činjenica, dio mene o kojem ja pričam za dobrobit društva i budućih generacija, da sva ona djeca koja će možda imati narušeno mentalno zdravlje žive u svijetu u kojem imati psihičku ili bilo koju drugu bolest, nije sramota. Moja intima je koliko sam kilometara pretrčala, da li imam čiste čarape, jesam li čistila doma, koliko zarađujem i što radim u svoje potpuno privatno, obiteljsko vrijeme.
Kakve su bile reakcije vaših pratitelja u početku? Jesu li do danas ostale iste ili su sada ljudi ipak otvoreniji kada je u pitanju psihičko zdravlje?
Djeca koja me prate su me iznimno iznenadila kako su bez predrasuda prihvatila moj poremećaj i rekla da bolest ne bira i da je bolest nešto s čime smo se rodili. Generalno je bilo jako malo loših komentara upućenih meni. Inače „najzatucaniji“ komentari tipa „makni se od mobitela i šetaj šumom“, „odi raditi u polje“, „to je izmišljeno, to ne postoji, to je lijenost“, „to je od glutena“, „odi u crkvu da te bog izliječi“ i slično je bilo na Facebooku.
Bipolarni poremećaj dijagnosticiran vam je prije 16 godina. Tada ste imali 21. godinu. Kada ste shvatili da nešto nije u redu? Koliko je prošlo od pojave nekih prvih simptoma do dijagnoze?
Bipolarni poremećaj dijagnosticiran mi je u veljači 2008. godine s tek navršenom 21 godinom. Pri puta sam osjetila da nešto nije uredu na Noćnom Prvenstvu Hrvatske u orijentacijskom trčanju u 10. mjesecu 2005. godine kada sam imala 18 godina. Odjednom sam se smijala bez razloga pa se rasplakala. Kasnije, na prvog godini fakulteta, nisam se mogla skoncentrirati i učiti, jednostavno se nisam osjećala dobro, a nije bilo nekog konkretnog i vidljivog razloga, tj. bilo ga je, ali nisam bila svjesna. Počela sam se i izgladnjivati da bih imala osjećaj kontrole i savršenstva, to je sve upućivalo na određene psihičke poteškoće.
Što je bio prijelomni trenutak u kojem ste shvatili da morate potražiti pomoć?
Na drugoj godini fakulteta nisam više uopće mogla učiti. Misli su mi počele letjeti, a energija se raspršivala. Emocije su varirale od ekstremno sretnog do ekstremno tužnog pa sam odlučila potražiti pomoć u KBC Zagreb na Rebru na psihijatriji za adolescente kod prof. dr. sc. Vlaste Rudan.
Kako vam je bilo prihvatiti dijagnozu? Jeste li tada konačno odahnuli ili ste upravo zbog tog saznanja tonuli još više u depresiju?
Dijagnozu bipolarnog poremećaja dobila sam nakon dvije godine bolesti kod prof. dr. sc. Štrkalj Ivezić u jednoj jako teškoj depresivnoj epizodi u kojoj sam razmišljala o samoubojstvu tabletama ili neki drugim psihoaktivnim sredstvom. Nije mi bilo teško čuti dijagnozu jer sam očajnički tražila pomoć i da se izvučem iz tog stanja. Bilo mi je svejedno kako se “to“ zove.
Koliko se vaš život promijenio od dobivanja dijagnoze? Postoje li neki segmenti svakodnevnog života koji su danas znatno drugačiji nego prije?
Nije mi se nešto posebno promijenio jer sam ja i dalje gurala dalje uz opasku da se moram nositi s boljim i lošijim danima. Kasnije sam ipak shvatila da imam određena ograničenja i da ne mogu uvijek sve sa 150 % snage odraditi i da je to apsolutno u redu. Kada sam bila u depresiji cijeli život mi se raspadao, ja više nisam bila ja, ništa nisam mogla. To su situacije koje su znatno drugačije i koje su jako teške za prebroditi i izvući se. Manija je opet s druge stane jako opasna jer osoba može posegnut za drogom i alkoholom, zadužiti se, dignuti kredit, stvarati velike poslovne planove , prodati stan i dovesti sebe i svoju obitelj u velike probleme. Za bolesnika je najgore da doživi psihotičnu maniju sa simptomima sličnim kao u šizofreniji jer nakon toga je mozak toliko „pohaban“ da mu trebaju mjeseci, čak i preko godina dana da se opravi jer nakon manije uvijek ide teška depresija. Neki i odustanu od sebe i života u tim razdobljima i zato trebamo dati sve od sebe da educiramo narod da možemo jedni drugima pomoći barem toplom riječju i savjetom da se potraži stručna pomoć.
Koliko vam terapija pomaže? Pratiteljima ste otkrili da idete jednog godišnje na TMS terapiju. Možete li nam ukratko pojasniti o kakvoj je točno terapiji riječ?
Terapija vam može pomoći i do 90%, mali dio morate sami, ali kada je kemija u glavi u balansu i vi ste zdravi tj. u remisiji, vi sve možete i život je ok. Osim što pijem svoju farmakoterapiju (stabilizatori raspoloženja Lamictal i Litijev karbonat) idem na psihoterapiju dva puta mjesečno kod psihologa, pet puta godišnje na kontrole kod svoje psihijatrice te jednom godišnje na TMS. TMS je transkranijalna magnetna stimulacija mozga koja vas liječi na principu da vam magnetni impuls iz zavojnice lupa točno u jednu točku u kori mozga te se tako dotiče izlučivanje neurotransmitora i postiže se kemijski balans u mozgu. Ide se 20 ili 30 puta i terapija traje oko 37 minuta. To je kao neinvazivni elektrošok iako kod EKT-a dobivate direktno struju u glavu i uspavani ste, a ovdje ste budni, primate magnetni impuls i ništa vas ne boli. TMS je jako koristan kod PTSP-a, depresije, bipolarnog poremećaja, ovisnosti, nekih oblika OKP, kroničnih bolova i migrena te drugih stanja. Za sada je dostupan samo u Zagrebu i Splitu privatno.
Ponosna ste supruga i majka dvoje djece, vodite poprilično aktivan život. Što vas trenutno najviše ispunjava?
Najviše me ispunjava kad provodim kvalitetno vrijeme sa svojom obitelji, uspjesi i sreća moje djece, moji poslovni i sportski uspjesi i održavanje remisije, kada odem sa suprugom Marijom u kino na film na koji se isplačem, izleti, druženja s prijateljicama i fine večere, moji treninzi i druženja na utrkama. Iako je digitalni svijet jako velik dio mojeg života i dalje najbitniji dio su moja obitelji i moje trčanje. Inače jako volim snimati vlogove, vlogove ću snimati do kraja života dok god budem mogla držati kameru/mobitel i govoriti te također iznimno me ispunjavaju lajvovi na Tik Toku kada s djecom ponavljam gradivo za školu, pričamo o problemima mladih i kako se osjećaju, vježbamo zajedno, kuhamo ili im pričam o bitnim vrijednostima u životu.
Koliku ulogu u svemu imaju vaš suprug i vaša obitelj? Kako se oni nose s time?
Najveću. Moj suprug Mario je moja stijena. Iako njegovi preci su s planine pa je nekada i doslovno kao stijena. (smijeh). To su naše male šale, on vam je legenda, najjači je kada je najteže. Djeca znaju od čega mama boluje i da javno priča o tome da ne bilo da im netko pusti video u školi, a da oni to nisu vidjeli, kako će to sve utjecati na njih ćemo vidjeti, ja ću uvijek biti iskrena i nikada stvari neću stavljati pod tepih koliko god bilo teško.
I sami ste izjavili da nije uvijek lako i da su iza vas brojni usponi i padovi. Kako podnosite teška razdoblja? Što vas tada najviše motivira?
Mrzim depresiju, ne podnosim je. Pretvorim se u gusjenicu, pijem terapiju i čekam da prođem, izgubim sve, formu, posao, energiju, volju, smisao, udebljam se i onda ne znam po koji puta to sve vraćam nazad. Zato i snimam videe na tu temu da možda barem jedna osoba nađe utjehu ili nadu i motiv. Već tri godine nemam depresivne epizode, najveća osobna sreća i uspjeh. Depresiju i niti jednu duševnu bolest nećete izliječiti u crkvi, moleći se Bog, u šumi, na livadi, samokontrolom, hipnozom, yogom, sportom, prehranom i dr. Teži kemijski disbalans će vam jedino izliječiti stručna osoba sa stručnom terapijom i zato ne odgađajte potražiti pravu pomoć isto kao što ne bi otišli u crkvu ili šumu da imate dijabetes jer neće se inzulin izlučiti iz gušterače zato što si se pomolio kao što se neće izlučiti niti serotonin, dopamin ili noradrenalin iz mozga. Tu je potrebno još jako, jako, baš jako puno educirati ljude.
Psihička bolest na žalost još uvijek nosi određeni stigmu u društvu. Mnogi se toga srame, a upravo se zbog tog srama i nelagode dijagnoza često postavlja dosta kasno. Kako to spriječiti? Što bismo još kao društvo mogli napraviti da o psihičkim dijagnozama razgovaramo jednako kao i o drugim bolestima?
Tako da Vlada RH donese nacionalni plan za očuvanje mentalnog zdravlja i da se na razini države ulože milijarde kuna u edukaciju i obrazovanje osoblja, da se naprave brojne javne kampanje s dvosmjernom komunikacijom, centri za očuvanje mentalnog zdravlja djece i odraslih da postoje u svim većim gradovima, da se otvoreno priča o samoubojstvu, zlostavljanju, pedofiliji, traumama te drogi i alkoholu kao najvećim okidačima psihičkih bolesti, da se otvore telefoni i centri za djecu da mogu potražiti pomoć i pri prvim znakovima narušenog emotivnog stanja, da potičete mlade liječnike da specijaliziraju psihijatriju, da se ulaže u plaće i obrazovanje medicinskog osoblja, da svaki veći grad ima TMS i obučene ljude, da postoji u cijeloj državi mobilni timovi koji idu po terenu, da se svakodnevno govori o svim bolestima i educira narod do te mjere dok to samo ne bi bile činjenice kao da je nebo plavo.
@t_e_n_a_ Reply to @monsieurparis18 IG i YT: t_e_n_a ❤️🙂 #transcranialmagneticstimulation #bipolarniporemecaj #psihickabolest #bipolardisorder #bipolarawareness #mentalnozdravlje ♬ Human - Rag'n'Bone Man
Mnogi vas pamte po ulozi u seriji Zabranjena ljubav. Čime se danas točno bavite osim što pažnju posvećujete društvenim mrežama?
Od poslova koje radim dio su društvene mreže tj vođenja društvenih mreža za druge klijente kao community i content manager, stvaranje sadržaja za sebe ili klijente kao digitalni kreator, povremeno glumim u reklamama i serijama manje uloge, iznajmljujem apartman i predstavnik sam stanara naše zgrade pa popisujem sva brojila za cijelu zgradu i unosim u aplikacije, plaćam račune i radim obračune, to radim već 15 godina i jako to volim. Mama me naučila kako s novcima iako sam u maniji nekada znala potrošiti nešto veće svote novaca, ali hvala Bogu ne tako drastične da bih se zaduživala. Najveća stvar je da sam kupila mačku jednom u povišenom stanju, sivu britansku kratkodlaku i kripto valute. Kira ima 6 godina sada i dobro je, a kripto valute su narasle i zaradila sam, ali moglo je biti i totalni debakl. Kao digitalni kreator iliti omrženi influencer odradila sam kampanje za dm, About You, Kraš, La PIEL, Dida Boža, Hervis, Sport Vision i razne druge manje ili veće klijente.
Kako danas gledate na svoj izlet u glumačke vode? Priželjkujete li povratak ili su glumački dani sada u potpunosti iza vas?
Moj prvi izlet u glumačke vode bio je 2007. u seriji 'Zabranjena ljubav'. To je bilo zapravo super, ali zbog depresije ja nisam uživala u tome kako bih sada uživala. Nakon toga nisam dobivala uloge jer nisam bila u nekim najboljim izdanjima, također zbog kočnice bolesti i straha nikada nisam pristupila prijamnom na glumačkoj Akademiji. No kako sam ja ekstremno uporna i tvrdoglava osoba nastavila sam ići na castinge za reklame i serije i do danas snimila preko 40 reklama za skoro sve veće hrvatske kompanije. Glumila sam epizodne uloge u hrvatskim sapunicama i dvije govorne uloge u HBO seriji 'Uspjeh' i u seriji 'Blago nama' s Enisom Bešlagićem. Da više nikada ništa ne snimim, meni dovoljno. Jako sam zadovoljna koliko sam postigla u životu i gdje se nalazim, trenutno nemam nikakvih prevelikih želja osim da sam ja i svi oko mene dobro i da dovoljno zarađujem za život. Kada dođe neka nova života prilika, dobro je došla.
VIDEO Will Smith ošamario Chrisa Rocka na Oscarima pa dobio kipić, rasplakao se i tražio oprost!
