Anthony Hopkins ima svoju zvijezdu na hollywoodskoj Stazi slavnih, titulu britanskog "sira", stotinjak filmova u portfoliju, poštovanje struke, vojsku fanova širom planeta, podužu listu prestižnih nagrada, među kojima i dva Oscara u dnevnom boravku. Ovog potonjeg, drugog u karijeri, međutim, nije osobno ni primio, premda je time postao najstariji glumac koji je osvojio ovu prestižnu nagradu Američke filmske akademije. Taj zlatni kipić zaslužio je prije dvije godine za svoju posljednju veliku ulogu u filmu "Otac", što je gotovo 30 godina od osvojene nagrade za najboljeg glumca u filmu "Kad jaganjci utihnu". Nagradu je u njegovo ime prihvatio Joaquin Phoenix jer je umjesto poziranja na crvenom tepihu u Hollywoodu Hopkins odlučio posjetiti očev grob u Južnom Walesu.
U spomenutom filmu, u režiji Floriana Zellera, Hopkins je maestralno odigrao svog (istoimenog) vršnjaka Anthonyja umirućeg uma koji se bori s demencijom i sjećanjima koja rapidno blijede, odnoseći djelić po djelić njegova identiteta. "Osjećam kao da gubim svoje lišće, nemam više kamo spustiti glavu", govori Hopkinsov Anthony u ovoj drami o starosti, bolesti i usamljenosti koju je, kako je nakon snimanja otkrio novinarima, teško podnio, koja ga je emocionalno iscrpila jer ga je suviše približila suočavanju s vlastitom starošću i smrtnošću. Pa ipak, u tu je ulogu uronio unatoč još jednoj podudarnosti iz osobne biografije. Dok se u "Ocu" bori sa svojom filmskom kćeri koju je utjelovila briljantna Olivia Coleman, Anthony Hopkins danas živi sa spoznajom da sa svojom jedinom kćeri Abigail nije razgovarao više od 20 godina. Glumac ne zna gdje njegova kći živi, ima li djece i svi u njegovoj orbiti znaju da se ta tema nikada ne spominje. Godinama su ga zbog nje proganjali demoni, no teško ih krotio.
"Ne znam što bih vam rekao. Ljudi se razilaze, obitelji se svađaju i život ide dalje. Niste dužni voljeti svoju obitelj", odgovorio je na pitanje jednog radijskog novinara koji se usudio postaviti mu bolno pitanje, otvarajući tako dvojbu do koje je mjere na njega odgovorio rezignirani i duboko povrijeđeni otac, a do koje glumac.
VEZANI ČLANCI
Hopkins, kojeg se često naziva jednim od najvećih živućih glumaca, koji je personificirao zlo u svom očaravajućem portretu kanibalističkog ubojice Hannibala Lectera u filmu "Kad jaganjci utihnu", na svojem je 84 godine dugom životnom putu i sam često generirao zlo, prema drugima i samome sebi, destruktivan i autodestruktivan podjednako. Depresivan, šutljiv, razdražljiv, težak, maestralan, sklon opijatima, nevjeran, nestalan duh... sve je to Anthony Hopkins. I nesklon ljudima. Životinje, međutim, to je neka sasvim druga priča.
Posljednjih dana, brojni su mediji prenijeli vijest kako su Anthony Hopkins i njegova supruga Stella u suradnji s neprofitnom udrugom Paws of War kako bi pripadnicima američkih oružanih snaga pomogli da se ponovno susretnu sa životinjama koje su pomogli spasiti tijekom vojnih operacija na Bliskom istoku. "Biti u mogućnosti pomoći podržati svaku od ovih misija je čast", rekao je Hopkins u izjavi za magazin People. "Želimo učiniti sve što možemo kako bismo podržali veliki posao koji udruga Paws of War obavlja za naše heroje." Eto, i to je Anthony Hopkins.
"Njegovo glumačko veličanstvo" rođeno je u silvestarskoj noći 1937. u velškom Margamu, mjestu nedaleko od luke Port Talbot. Otac Richard Arthur Hopkins bio je pekar, a majka daljnja rođakinja irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa. Kao dječak patio je od disleksije i izbjegavao je druženje s vršnjacima iz škole. Bio je povučeno i šutljivo dijete koje će samoga sebe poslije opisivati kao nedruželjubivog blesana. Samotničke dane provodio je, međutim, slikajući i prebirući po tipkama klavira, što je za njegova oca, koji je radio od jutra do mraka u pekari, bilo ravno besposličarenju. Tata Richard svojedobno je pitao sina što svira. Svirao je Beethovena. "To je onaj gluhi o kojem si mi pričao? Sinko, pusti taj klavir i prihvati se posla", kazao je otac, ali uzalud.
"Nisam znao kamo bih sa sobom. Baš sam bio jadan. Sve sam zabrljao što sam god mogao. Bio sam pravi moron. Nedruželjubiv, uopće nisam mario za ostalu djecu. Stalno sam se pitao što zapravo tu uopće radim? Na nastavi sam bio samo nekoliko puta. Bio je to najmračniji period mog života", prisjetio se godinama poslije.
Kad je navršio 12 godina, roditelji su ga, zabrinuti zbog njegova asocijalnog ponašanja, upisali u West Monmouth Boys School u 50-ak kilometara udaljenom Pontypoolu. Ni u muškoj gimnaziji Hopkins se nije snašao, a učitelji su od njega dizali ruke, smatrajući ga izgubljenim slučajem. No, u 15. godini života odigrao se, pokazat će se, susret koji će posve predodrediti sudbinu šutljivog, neprilagođenog dječaka. Bio je to susret s glumačkom superzvijezdom Richardom Bartonom, čija je sestra živjela u Hopkinsovu susjedstvu i čijom je garderobom i luksuznim autima bio očaran. Pomislio je kako bi volio biti slavan i bogat kao on, pa je odlučio upisati glumačku školu. Znao je da mora otići iz Walesa. I otišao je.
Prvi profesionalni nastup imao je 1960. u predstavi "Have a Cigarette" u Palace Theatre u Swanseaju, a zatim se preselio u London kako bi upisao Kraljevsku akademiju drame i umjetnosti. Tijekom studija njegovu darovitost zamijetio je slavni Laurence Olivier, koji će mu ubrzo postati mentor. Prvu veću filmsku ulogu dobio je u "Zimi jednog lava" 1968. godine s Katharine Hepburn i Peterom O'Tooleom. Ne samo veliki karijerni skok, Hopkins je Laurenceu Olivieru dugovao i susret s budućom suprugom, glumicom norveških korijena Petronellom Barker, no brak sklopljen 1967. u župnoj crkvi St. Mary's u Kentu već je prvih mjeseci potresla kriza.
VEZANI ČLANCI
Hopkinsu je karijera bila na prvom mjestu, a Petronella je teško podnosila samoću pa brak koji je potrajao tek pet godina nisu uspjeli spasiti. Službeno, razveli su se zbog famoznih nepremostivih razlika, realno, zbog Hopkinsova preljuba i pijančevanja. Nagli uspon pokazao se kao preteško breme za mladog glumca koji je, usprkos prvoj velikoj nagradi u karijeri - bila je to nagrada britanske Filmske akademije (BAFTA) za najboljeg televizijskog glumca 1972. - sve dublje tonuo u ovisnost o alkoholu. Bio je to okidač i za napade kazališnih kritičara koji su ga sve jače ubadali svojim oštrim perima, a što o njima misli, slikovito je demonstrirao u National Theatreu u Londonu gdje je usred predstave "Macbeth" otišao s pozornice skandalizirajući kritiku, ali i publiku. Zavjetrinu je nakratko našao u aferi s Jennifer Lynton, asistenticom producenta na setu filma "When Eight Bells Toll" u kojem je igrao, s kojom je počeo ljubovati još tijekom prvog braka. Nepunih pola godine nakon službenog razvoda od prve supruge, u siječnju 1973. Hopkins je sklopio svoj drugi brak.
Pritisnut skandalima s alkoholizmom, razvodom i kazališnim kritikama Hopkins se s novom suprugom ubrzo nakon vjenčanja preselio na američko tlo kako bi spasio brak i ispisao posve novo životno poglavlje. Stigli su u New York gdje je Hopkins dobio ulogu u predstavi "Equus" na Broadwayu. Ubrzo će se ispostaviti kako je promijenio kontinent, ali ne i loše navike, koji će okončati i njegov drugi brak. Štoviše, prema istom obrascu kao i u Velikoj Britaniji, svoj "američki san" otpočeo je kombinacijom opijanja i skandala na pozornici koje su prema istom uzroku pratile i loše kritike. Jednu predstavu otvorio je urlanjem na nekoliko gledatelja koji su zakasnili na nju, na način da je usred replike stao na rub pozornice, izvrijeđao ljude, a zatim nastavio glumiti kao da se ništa nije dogodilo. Jednog jutra 1975. probudio se u hotelskoj sobi u Arizoni mamuran, bez ikakve spoznaje kako je tu završio.
"Početkom sedamdesetih dobivao sam dobre angažmane, ali sam postao ovisan o alkoholu. Toliko sam pio da sam imao halucinacije: u jednom trenutku sam povjerovao da sam Ivan Krstitelj, razgovarao sam s morem na plaži u Malibuu, a valovi su mi odgovarali. Pio sam po flašu tekile na dan, a prestao sam tek kada sam shvatio kako je sasvim izvjesno da ću nekoga ubiti i da se toga poslije neću moći sjetiti", ispričao je svojedobno Hopkins koji je pomoć zatražio na sastancima Anonimnih alkoholičara kamo je prvi puta kročio na Božić 1995. godine, otkada nikada nije popio ni kap alkohola.
Idućih deset godina počeo je prihvaćati ulogu za ulogom i tako zaigrao u 25 filmova, od kojih je najvažniji "Čovjek slon" Davida Lyncha. No, privatno, nije se posve oslobodio vlastitih demona pa je odbijao imati djecu, u strahu da će u slučaju razvoda ponovno ostati bez njih. Možda u toj odluci treba tražiti razloge nezadovoljstva supruge Jennifer koje je eksplodiralo željom za povratkom na europski kontinent, što su naposljetku i učinili. Vratio se u velikom stilu, pa je 1986. za ulogu kralja Leara u istoimenoj predstavi najprije osvojio nagradu nazvanu po njegovu mentoru Laurenceu Olivieru za posebno postignuće, a dvije godine poslije dobio je počasnu titulu doktora Sveučilišta u Walesu.
No, žudnja za Hollywoodom nadjačala je snagu bračnih zavjeta s lakoćom. Te 1991. prihvatio je ulogu serijskog ubojice i kanibala Hannibala Lectera u trileru "Kad jaganjci utihnu" redatelja Jonathana Demmea, a samo 16 minuta, koliko se njegov lik pojavljuje u filmu, bilo je dovoljno za Oscar u SAD-u, englesku BAFTA-u i 1991. Film koji je odigrao u 54. godini života donio mu je globalnu slavu, a nedavno je u intervjuu za Variety otkrio da je u trenutku kada mu je agent poslao scenarij mislio kako je to dječja priča, tako mu se činilo iz naslova. Nakon deset stranica nazvao je agenta jer "bilo je to nešto najbolje što je ikad pročitao". Stoga je zbog uloge Hannibala Lectera bio strašno nervozan. "Zamislite, blijedi Velšanin poput mene glumi američkog serijskog ubojicu", kazao je, priznajući da ga je dugo nakon snimanja filma mučila nesanica. Opijen uspjehom filma, usprkos protivljenju supruge pa i gesti engleske kraljice Elizabete koja ga je 1993. proglasila vitezom zbog doprinosa svijetu umjetnosti, naposljetku je izabrao SAD za svoju domovinu, što će ga koštati i drugog braka. Naizgled, činilo se da ne mari pa je dobiveno američko državljanstvo proslavio 3000 kilometara dugom vožnjom u automobilu uzduž Amerike.
VEZANI ČLANCI
"Nikad prije nisam vidio ništa tako lijepo kao što je to Kalifornija. Sve te dugonoge djevojke! Svaku večer svratim u restoran Deana Martina, popijem tekilu i uživam", govorio je u to doba, dok su se blockbusteri redali: "Howard's End", "Bram Stoker's Dracula", "Chaplin", "Legenda o jeseni", "Nixon", "Amistad", "Hitchcock", "Dvojica papa"... Dok je karijera cvjetala, zbog loših iskustava iz dva propala braka na nekoliko se godina povukao u osamu, prekinuo sve kontakte osim poslovnih i živio u svom svijetu. Pritom, duboko je patio zbog neostvarenog odnosa s kćeri koja je u vrijeme kada je upisala fakultet već bila ovisnica o alkoholu. U razgovoru za medije priznala je kako je bila na rubu samoubojstva te da je "očito pokupila ovisnost od svog oca". Kada je nakon diplome krenula očevim, glumačkim stopama, nakratko su se zbližili i to doba joj je kupio stan i omogućio dvije manje uloge u filmovima u kojima je i on igrao. No, Abigail je "zbog njegove teške naravi" prekinula svaki kontakt s ocem i u tom inatu ustrajala dva desetljeća. Privatnu sreću naposljetku je pronašao u trećem braku s Kolumbijkom Stellom Arroyave, koju je upoznao kada je 2001. ušao u njezinu trgovinu antiknim namještajem i otada su nerazdvojni.
"Meni je potrebna Stella jer svako jutro ustaje dobre volje. Na sve gleda pozitivno. Od nje sam naučio prihvatiti život onakav kakav jest. I otkad sam s njom, naučio sam da ne treba previše očekivati od života, pa je onda i svaki uspjeh veći", izjavio je. Upravo na njezin poticaj, u sebi je u dubokoj jeseni života, osim glume, probudio svoje dvije ljubavi iz djetinjstva - za glazbu i slikarstvo. Naime, usporedo s filmskom karijerom 84-godišnji oskarovac posljednjih godina intenzivno se bavi skladanjem i slikanjem pa, budući da sebe naziva "sramežljivim umjetnikom", u tim disciplinama, uz potporu Stelle, odlučio je skupiti hrabrost i pokazati javnosti svoje druge umjetničke strane. Da se ozbiljnije okuša u slikarstvu potaknula ga upravo supruga nakon što je, prije gotovo 15 godina, pronašla njegove crteže. Sada se već nekoliko godina intenzivno bavi slikarstvom - četiri dana u tjednu u njihovu domu u Malibuu rezervirana su za njegov hobi koji prerasta u sve ozbiljniji posao pa tu probuđenu strast prekida tek neki glumački projekt kojem se i dalje odaziva jer ta glad, na radost vojske poklonika, ni danas ne zamire.
VIDEO Rade Šerbedžija otkrio neugodnu scenu koju je imao s Al Pacinom
Sreća da nije povjerovao da je Hannibal Lecter.