Volim filmove s tematikom otmice aviona. Pri tome taj film uopće ne mora biti dobar, dovoljno je da je mjesto radnje avion, da imamo nekog zlikovca, po mogućnosti iz istočne Europe, te da na kraju stjuardesa prizemlji avion jer je pilot, naravno, pao u nesvijest još u prvoj sceni.
Isto vrijedi i za zatvorske filmove. Ni kad je o njima riječ, nije mi pretjerano bitno jesu li dobri ili loši. Sve dok se sukobljavaju arijevci s crnačkim bandama te povremeno s Hispanoamerikancima, a glas razuma personificiran u glavnom liku uspije nadvladati sve rasne razlike da bi se na kraju pokazao boljim čovjekom nego što ga je dvanaest gnjevnih ljudi proglasilo, komotno ću provesti dva sata pred malim ekranom. Ako netko još pokuša i bijeg – uspio on u tome ili ne – od mene će dobiti čistu desetku na IMDB-u i još važnije: TV ružu u Ekranu, legendarnom prilogu Večernjeg lista koji upravo čitate. Ono što, međutim, ne volim, to su komedije zablude, filmovi s previše specijalnih efekata, omnibuse, filmove u kojima se muškarci odijevaju u žene, a žene, jasno, u muškarce, te filmove u kojima neka slinava dječurlija vodi elokventne dijaloge na razini akademika.
Ovo, ipak, nije tekst o filmovima koje ne volim, nego baš suprotno, o onima koje volim pa ove više neću spominjati jer ne želim ponoviti pogrešku od prije nekoliko dana kada sam na društvenim mrežama svoje prijatelje obavijestio o tome da nikada nisam pogledao nijedan nastavak “Ratova zvijezda” te da to ne namjeravam učiniti, a što ih je podijelilo u mišljenju i komentarima. Jedni su ustvrdili da zbog toga moj ukus za filmove ne valja, a drugi da je, pazite, molim vas, ovo, sramotan. Odlučio sam stoga, kao neko objašnjenje vlastitih preferencija, sastaviti ovaj kratki te svakako nepotpun pregled filmova koje volim.
Možda onda postane malo jasnije zašto nisam baš ljubitelj svih onih silnih čupavaca i robota iz neke druge galaksije. (Čitaj dalje da vidiš što još volim osim zatvorskih, otmica aviona i Con Aira, koji je, zapravo, savršena kombinacija jednih i drugih). Obožavam filmove u kojima stara osoba zamijeni dušu s mladom, najčešće pripadnikom vlastite obitelji, pa onda njegove probleme rješava zahvaljujući svojoj mudrosti, a taj mali, u često prekompliciranom svijetu odraslih, dječjom lakoćom uspijeva ono što njegovu pretku nije polazilo za rukom.
Ima mnogo takvih filmova, a kao najbolji izdvojio bih “Ponovno 18” iz 1988. godine, o djedu i unuku koji nakon prometne nesreće zamijene tijela te tijekom tih izvrsnih sat i pol, koliko film traje, djed unuku riješi sve mladenačke probleme i mazne koku oko koje se ovaj već predugo i neuspješno motao. Od nekih malo novijih, ni “Šašavi petak” s Lindsay Lohan i Jamie Lee Curtis nije loš, pogotovo jer su oba ta tijela koja se u filmu zamijene, primijetit će svaki muškarac, fantastično oblikovana! Jedan slične tematike s Benom Kingsleyem, mislim da se zove “Izvan sebe”, prikazan je protekli tjedan i na RTL-u. Nisam morao dva puta razmisliti o tome hoću li mu dodijeliti ovu svoju TV ružu. Film s mladim Tomom Hanksom, nadalje, iz razdoblja dok je još uvijek glumio u komedijama, u kojemu se on doduše ne zamijeni ni s kim, nego na nekom automatu u lunaparku poželi da naglo odraste, također mi je jedan od najdražih. A, i inače su mi sve te njegove rane komedije veoma drage...
Također, ljubitelj sam i filmova sa sportskom tematikom. Dobri su mi gotovo svi filmovi o američkom nogometu, bejzbolu i košarci, iako te sportove zapravo uopće ne volim i ne bih pogledao nijednu utakmicu. “Polje snova” s Kevinom Costnerom – najbolji! Nažalost, moj najdraži sport – nogomet, i nije baš pretjerano zastupljen u filmovima te osim “Bijega u pobjedu” sa Stalloneom, Caineom, ali i Peleom te poznatim Croatijinim trenerom Osvaldom Ardilesom, ne postoji nijedan koji mi je legao, a i taj, nota bene, samo zato što se lopta šuta na mojoj omiljenoj filmskoj lokaciji – u ćuzi!
Volim i filmove s Michaelom Douglasom, iako me, uzgred rečeno, nervira što ga uvijek neka žena pokušava zeznuti. U “Fatalnoj privlačnosti” Glenn Close mu skuha kućnog ljubimca, u “Sirovim strastima” zamalo mu šiljak za razbijanje leda završi u leđima, a u onoj nekoj softverskoj tvrtki u kojoj zarađuje svoju koricu kruha, u filmu “Razotkrivanje”, Demi Moore mu ni krivom ni dužnom sredi otkaz i tužbu za seksualno zlostavljanje na poslu. Čovjeku nipošto nije lako s tim ljepšim spolom. Previše vjeruje ženama, i to uvijek na vlastitu štetu, a moguće da me baš to, ta neka slična karakterna crta, na neki podsvjestan način i privlači njegovim filmovima. Isto vrijedi i za onaj izvrstan ciklus s Robinom Williamsom u kojem svjedočimo veličanstvenoj pobjedi ljudskog duha poput filmova “Društvo mrtvih pjesnika”, “Buđenje”, “Dobri Will Hunting” i “Patch Adams”, a koje također rado i često pogledam. Pa, iako je ovaj pregled filmova nepotpun, jer tema je preširoka i nemoguće je navesti sve filmove koji spadaju u tu subjektivnu kategoriju onih koje volim gledati, već iz ovih nekoliko primjera jasno je vidljivo da me tamna strana Sile i ne zanima baš previše.
