Nakon što sam prvi put bio u New Yorku, čitam romane koji se zbivaju u tom gradu. U glavi stvaram plan grada, raspoređujem ulice i avenije, ono malo što sam vidio i ono što nisam vidio, i na najbolji način produžavam iluziju putovanja. Tako sam prionuo uz "Sjene nad Hudsonom", posljednji piščev roman, objavljen šest godina nakon njegove smrti, koji inače vjerojatno ne bih čitao. Sve sam Singerovo pročitao, od rana mi je od važnijih pisaca, ali pomalo zazirem od rukopisa iz zaostavštine, nedovršenih romana, posljednjih predsmrtnih knjiga velikih pisaca, koje objavljuju njihovi nasljednici... U takvim knjigama, osim što su pune stilskih neravnina i sitnih nepopravljenih rugobnosti od kojih je autor za života najviše zazirao, osjete se smrtna bolest, senilija, miris mrtvačnice.
Ali srećom, putovao sam u New York pa sam čitao "Sjene nad Hudsonom". Virtuozan, inovativan, stilski savršen i precizan, kao u najboljim danima, roman o nekolicini uglavnom dobrostojećih židovskih izbjeglica u Brooklynu, i njihovom životu krajem četrdesetih, u sjeni Holokausta. Ono što im se zbiva običan je, pomalo trivijalan život: ljubavi, preljubi, paralelni životi s jednom ili više ljubavnica; zatim propali poslovni poduhvati, kriza srednjih godina, iznenadne smrti. I sve to kroz neprestani pritisak vlastitog identiteta, kroz svojevrsnu duhovnu i duševnu presiju židovstva i svega što je to pripadanje izabranom narodu čovjeku u životu donijelo. Singer u svojoj predstavi savršeno koristi scenografiju velikog grada: vjerojatno i nema romana u kojemu je New York ovako opsesivno opisivan, ali na jedan neočekivan način, ne kao veliki grad, nego kao prisno mjesto, kao prisna beskrajna tuđina, kao svojevrsni mega-štetl, a ne kao mega-polis. Već negdje pri samom početku ove goleme romaneskne tvorevine (732 stranice) jedan je od najsnažnijih emocionalnih udara, kad zapada prvi snijeg te zime: "'Gledaj - snijeg!' Uzbuđena poput djeteta, Anna je otrčala do prozora. Otvorila je jedno krilo i sada su stajali izloženi studeni. Dvorište je bilo bijelo. Grane na stablima u malenom vrtu bile su bijele. Samo je nebo nad krovom sjalo u blještavilu New Yorka, crveno i ljubičasto, bez ijedne zvijezde, kao da na njemu bjesni kakav kozmički požar. Pahuljice su padale jednolično, polako, pune zimske mirnoće. Toplina radijatora širila se u vanjsku hladnoću. (...) Greina je preplavila nostalgija, čežnja kakvu nikada prije nije osjetio, osjećaj u kojem su se miješali Hanuka, Božić, Varšava. Poželio je zagrliti Annu, ali se zaustavio. Ispružio je ruku i na dlan mu je dolepršala pahuljica. S dječačkim veseljem ostavio je ruku na okviru prozora kao da želi ohladiti vrelinu u sebi. 'Zima ipak dolazi', šapnuo je. 'Da. Često se iznenadim da nakon svega svijet još postoji.'"
Singer nije sentimentalan pisac, ali je majstor sitnih ljudskih sentimenata. Osjećaji njegovih likova kirurški su precizno odigrani. Nijedan pisac ne piše tako. On je pisac maloga izoliranog svijeta za mali izolirani svijet. Bez ambicija da izvan toga izlazi. Duhovit do suza, jednih i drugih. Recimo, ovo: "Više mu je puta palo na pamet da se muškarac koji vozi auto obraća suputnici onako kako su se pobožni Židovi nekoć obraćali ženama - bez gledanja, lica uvijek okrenutog od njih. Tako je njegov otac, reb Jacob, pisar, razgovarao sa ženama koje su dolazile da im pogleda mezuze. Skrenuo je u prvu ulicu, izbio na Petu aveniju i krenuo prema centru..."
VEZANI ČLANCI:
U tom svijetu male su razlike ustvari najvažnije, jer se na njima zasniva dramaturgija svakodnevice. Recimo, razlike u odnosu na to tko je odakle došao. Razlike između Židova iz Berlina i poljskog Židova. Berlinski Židov, recimo, stalno nešto prigovara američkoj površnosti, lošem životnom stilu, nesolidnosti, pa se nostalgično prisjeća kako je to bilo u Njemačkoj. Recimo, doktoru Halperinu treba izaći knjiga. Pitaju ga kad. "Tko zna? Kad sam u Njemačkoj objavljivao knjigu, bio sam glavni. Ovdje ovisim o prevodiocu. Može li uistinu misli jednoga jezika netko pretočiti u drugi?". Pitaju ga hoće li knjiga biti velika. "Hoće je skratiti. U Njemačkoj nikada nitko nikome nije skratio knjigu. Ako je nisu mogli objaviti u jednome svesku, izašla je u dva. Ovdje je knjiga masa bez oblika, koja se može rezati kako se kome svidi. Da, da, ovo je Amerika. Ali kako protiv sebe? Danas je svijet ili lud ili siromašan, ili oboje u isto vrijeme."
Čeznutljiv za Njemačkom i za nijemstvom, za njemačkom kulturom, pravilima i običajima, doktor Halperin u isto je vrijeme izravna žrtva Holokausta, koja je na vlastitoj koži osjetila ono najgore njemačko. Nijemci su mu, na kraju krajeva, oduzeli pravo i da bude Nijemac, i da bude čovjek. Ali to je tek drugi dio njegova iskustva. Postoji i onaj prvi dio. Odrekne li ga se, odriče se dio vlastite ljudskosti. Tako je to izgledalo u prvo vrijeme po Holokaustu, krajem četrdesetih, u New Yorku. Singer genijalno hvata takve detalje i takve neispričane i za druge pisce neispričljive elemente ljudskog ili židovskog bivanja u povijesti. Anna, jedna od najvažnijih figura romana, u jednom trenutku kaže: "Ja sam siromašna žena, a usto imam i prošlost." Neobično precizno samoodređenje, tako da bismo ga prihvatili za moto.
Ovo neka bude samo kratak podsjetnik o čitanju jedne njujorške knjige. O njoj bih tek trebao pisati, bude li vremena.
