U vrijeme starog Rima i čuvenog cara Klaudija II., vojnicima je bila zabranjena ženidba, a razlog je ležao u tome da bi brak, pogotovo prva bračna noć, kod tih mladića mogao povećati želju za ostankom kod kuće umjesto da se, eto, vesele odlasku u rat.
Svećenik po imenu Valentin prkosio je tim naredbama i potajno ih ipak vjenčao. Careva ruka ga je - da skratim ovaj povijesni pregled - vrlo brzo sustigla, strpala u tamnicu i, na dan 14. veljače, odrubili su mu glavu.
Legenda kaže da je Žera iz Crvene jabuke baš tada napisao tekst za pjesmu "Sa tvojih usana" te legendarni stih o onima koji zbog ljubavi glavu gube i umiru kada ljube, ali to naravno nikada nije potvrđeno. Ono što je, međutim, itekako potvrđeno je da su Valentina nedugo nakon smrti proglasili svecem i mi ćemo za par dana, svatko na svoj način, proslaviti njegov dan koji se planetarno slavi kao: Dan zaljubljenih!
Neki će tako sa svojom boljom polovicom večer provesti u skupocjenom restoranu, recimo u Takenoku na križanju Masarykove i Gundulićeve, drugi u ljubavnom sjedalu multipleks kina, a treći će po noćnim klubovima kupovati ruže usamljenim djevojkama i nadati se da će financijska žrtva koju će tom prilikom podnijeti, a koja poznavajući većinu tih prodavačica po centru grada uopće nije zanemariva, biti prepoznata kao ekvivalent onoj koju je podnio Valentin kada mu se zbog ljubavi zakotrljala glava.
Bez namjere da vam pokvarim Valentinovo, unaprijed vam moram reći da, eto, to nažalost neće biti slučaj. Jedina žrtva podnesena zbog ljubavi koja je ravna tome što je Valentin napravio, ona je na koju pomislim svaki put kada prođem kroz Dežmanov prolaz koji dijeli užurbanu gradsku jezgru od mira i zelenila prekrasnog Tuškanca. Ili, što ja znam, kada se autom spuštam niz Mesničku pa zbog nenormalne prometne gužve na Ilici zapnem na križanju Mesničke i Streljačke, a gdje onda s desne strane, na samom ćošku, ugledam kuću starog Šrama, spretnog fiškala s prijelaza stoljeća te oca djevojčice za koju će uskoro svi govoriti da je jedna od najljepših zagrebačkih puca. Riječ je, bezbeli, o ljubavnoj priči između Milivoja Dežmana i Ljerke Šram, koja je, sigurno ste već čuli, u povijest ovog grada ušla kao najveća, a ni ona nije završila onako kako je trebala - happy endom.
Elem, Ljerka Šram, koju su nazivali "Damom s kamelijama", bila je bez sumnje najljepša Zagrepčanka na razmeđu dvaju stoljeća. Za njom je uzdisao cijeli grad, čak i njegov "najviši gost" - car Franjo Josip I, koji se u mladu glumicu zagledao prigodom svečanog otvaranja HNK 1895.g., premda je, pazite molim vas ovo, nastupala u ulozi dječaka. Ili možda, govorili su tih dana zlobnici i deklarirani protivnici K und K monarhije poput Vladimira Vidrića - upravo zbog toga što je igrala dječaka…
Stasita ljepotica obezglavila je, nadalje, i samog A. G. Matoša koji javno u novinama objavljuje izljeve svojeg oduševljenja njezinom pojavom, a divili su joj se i mnogi drugi, literarno manje nadareni gradski frajeri. Jedan od njih, ugledni zagrebački liječnik Milivoj Dežman, zacopao se tako do ušiju u svoju nekadašnju susjedu. Oboje su odrastali u centru grada - ona, kao što sam već naveo, na uglu Mesničke i Streljačke, a on nedaleko od nje i prolaza koji će s vremenom biti nazvan po njegovom ocu i njemu - ali osjećaje spram nje razvija tek kada ju je ugledao u jednoj plemićkoj gornjogradskoj kući gdje je nastupala u predstavi amaterske družine.
Njega, međutim, te uvrede nisu obeshrabrile. Smatrao je da sve te pijance nadvisuje svojom "intelektualnošću". Kao liječnik i istaknuti kulturni djelatnik - rezonirao je u svoju korist - ponudit će Ljerki sigurnost koja joj je potrebna da bi na miru mogla nastupati. Sve njegove nade grubo je, međutim, prekinula njegova majka kada mu je poslala plakat s otvaranja hrvatskog teatra - istog događaja kada ju je spazio i sam car Franjo Josip - na kojem je ispred njezina imena pisala riječ po kojoj je postalo jasno da ga, eto, ipak nije čekala: gospođa. (Ekvivalent u današnjem vremenu - da priču približim milenijcima koji možda čitaju legendarni Večernjakov prilog Ekran - bio bi da preko noći na Fejsu promijeni "status veze" iz "u kompliciranom odnosu s Milivojem", u onaj: "udata za nekog drugog tipa". Složit će te se da to baš i nije za lajk!)
Dežman je taj plakat više puta izgužvao pa izravnao, strpao ga u džep i uputio se u Zagreb. Ondje će doznati da je njezino srce osvojio Aleksandar Isaković zvani Aca, bankovni činovnik zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici. Za razliku od našeg dobrog doktora, međutim, koji je Ljerku, shvatili ste, volio najviše na svijetu, ovaj bankar više od kamelija volio je nešto drugo što raste iz zemlje - papriku! Zbog pronevjere u Prvoj hrvatskoj štedionici, Isaković netragom nestaje iz Zagreba i Ljerkina života, ostavljajući čak i zajedničkog sina Sašu. Njega će Dežman, koji je požurio obrisati njezine suze, prihvatiti kao da je njegov rođeni.
Tu započinje njihov zajednički život u koji on ulaže svoju beskrajnu ljubav i žrtvu te ispunjava sve njezine želje, a ona - ne baš recipročno - njemu nudi samo svoje poštovanje i zahvalnost. Pa čak i nakon što je oboljela od sušice, a on samo zbog nje na Brestovcu izgradio prvu bolnicu u južnoj Europi specijaliziranu za plućne bolesti, ona ne pristaje na to da se njihov odnos uzdigne na višu razinu. O braku da ni ne pomišlja… Njena bolest ubrzo je okončana smrću, i to njemu na rukama, a njegova - ta neizlječiva ljubav za njom - time se samo pogoršala. Preostale godine koje je proveo na zemlji prije nego što će i njega napokon u nju spustiti, pa na taj način ponovno s njom ujediniti, teško da bi se uopće mogle nazvati životom.
Mora li baš svaka ljubav, pitam se stoga, pogotovo na dane poput ovoga koji je pred nama, biti nesretna da bi, eto, bila ona prava. Bi li sa sretnim završetkom ta ljubav bila nešto manja, te da li bi kao takva uopće ostala upamćena u kolektivnoj memoriji ovoga grada?
Odgovor na ta pitanja zbilja ne znam, mogu se samo nadati da je negativan, ali ono u što sam uvjeren, a naveo sam to već na početku bez namjere da vam pokvarim predstojeće Valentinovo, je da sasvim sigurno nikoga nećete impresionirati s malo sirove ribe u japanskom restoranu, romantičnom komedijom s Hugh Grantom ili nekim preplaćenim cvijetom. Pogledajte samo sirotog Dežmana kako se posadio na glavu pa opet nije uspio… Ukoliko stoga ne želite da se Valentinova glava uzalud zakotrljala, potrudite se i smislite nešto originalnije, ali nikada nemojte odustati od svoje Dame s kamelijama.
VIDEO Mirjana Bohanec-Vidović nominirana je za Večernjakovu ružu
