Reporter RTL-a Ilija Radić, nedugo nakon što je Zagreb u nedjelju 22. ožujka rano u jutro pogodio jak potres, bio je u centru grada i gledatelje izvještavao s terena. Profesionalno i staloženo Ilija je odradio svoj posao koji na RTL-u radi već nekoliko godina i zbog kojeg je prije tri godine svoj Klis zamijenio zagrebačkom adresom, a nama je ispričao što mu nedostaje s juga, koliko mu se posao promijenio zbog pandemije i kako se zarazio s jiu jitsuom.
Na dan kada se u Zagrebu dogodio potres izvještavali ste iz centra grada, što vam je najviše urezano u sjećanje iz tog dana i koliko su bili potresni prizori koje ste zatekli u centru?
Najviše su me šokirali potpuno smrskani automobili. Kada sam vidio komade zidova i krovova koji su zdrobili lim, kroz glavu mi je prošlo kolika je sreća što je bila nedjelja i rano jutro pa nitko nije bio u tim automobilima. Mi novinari takve situacije doživljavamo malo drugačije. Dok su ljudi šokirano stajali ispred zgrada, ja sam 10 minuta nakon potresa već bio na vezi s urednikom da napravimo plan tko gdje ide snimati. Moj snimatelj Siniša Pašić i ja smo već od 7 h bili u akciji. U tom trenutku ne procesuiraš to kao užas i strahotu, nego kao zadatak. Pravi dojmovi se slegnu navečer, kad se slike počnu vraćati pred oči. Tada sam postao svjestan koliko je sve to strašno bilo.
Koliko se vaš posao promijenio u ovo doba pandemije koronavirusa, što vam je najveći izazov sada u odnosu na prije?
Posao je potpuno drugačiji. Sa svima pričamo kroz zaštitne maske, sve češće kroz staklene barijere. Posebni su režim i kretanja u svim institucijama, a koža na rukama mi je presušila od pustih sredstava za dezinfekciju. Radimo u timovima pa neke drage ljude iz drugog redakcijskog tima već dva tjedna nisam vidio. Posebno je čudan osjećaj što pozivamo ljude da ostaju doma dok mi nemamo tu privilegiju. Zato i ovom prilikom molim ljude da ne izlaze bez razloga jer na taj način rizik kojem smo mi svakog dana izloženi da im donesemo informacije postaje besmislen. Najveći izazov je definitivno borba protiv fake newsa kojem je ovo vrijeme straha i nepoznanica plodno tlo. To je vrlo opasno i zato apeliram na ljude da ne vjeruju svemu što se dijeli po društvenim mrežama.
Pratite rad Vlade, je li vas politika oduvijek zanimala ili ste možda više željeli biti sportski novinar?
Kao tinejdžer sam dnevne novine čitao od zadnje stranice i zaustavljao se na sportskoj rubrici. Da, u početku me privlačilo sportsko novinarstvo, ali sada shvaćam da ni jedna utakmica nije toliko zanimljiva i puna obrata kao politička arena. Samo što se u većini sportova igra manje prljavo :). Volim pratiti politiku i dan kad su me urednici obavijestili da sam odabran za taj sektor me učinio sretnim. I dalje pokrivam i neka druga područja, ali politika mi je najmilija.
Kako ste se uopće odlučili za ovo zanimanje i gdje su bili vaši prvi novinarski koraci?
Još u osnovnoj školi sam bio u novinarskoj sekciji, igrao se reportera s nekih školskih događanja, vodio priredbe. U jednoj fazi života samo pokušao krenuti drugim putem, ali me novinarstvo povuklo natrag. Prvi koraci bili su na Televiziji Jadran. Honorarni angažman ubrzo je prerastao u stalno zaposlenje i uredničku poziciju. To iskustvo me odlično pripremilo za sljedeću stepenicu - dopisnika RTL-a iz Splita. Tu sam učio od svoje drage kolegice Dragane Eterović koja je dio RTL-ovog tima od samog početka i ovim putem joj hvala na strpljenju.
Prije nekoliko godina doselili ste iz Splita u Zagreb, je li se bilo teško prilagoditi na život u kojem se ne vidi more s terase kafića na kojem se ispija kava? Što vam najviše fali iz Splita i koliko često idete doma?
Ja sam zapravo iz Klisa, tako da Split gledam kao na dlanu. Zahvaljujući nekim nesretnim okolnostima, a sad i Koronavirusu upravo živim najduži period u kojem nisam bio doma - od kraja ljeta prošle godine. Uvijek sam bio pravi Dalmatinac kojeg ne zanima ništa iznad Svetog Roka. U Zagreb sam došao isključivo zbog poslovne ambicije. Ne vjerujem da će mi ikad bit draži od Splita, ali naviknuti se nije bilo baš teško. Baš kao što Split ima puno više od Rive, kave i mora, tako i Zagreb ima svoje prednosti i, evo, nakon pune tri godine, ni malo ne žalim što sam tu.
Ako se ne varam trenirate jiu jitsu, kako se rodio interes za ovu borilačku vještinu i koliko vam takvi treninzi pomažu u rješavanju stresa?
Uh, kad krenem pričati o tom sportu, teško se zaustavljam. Ovaj virus me odvojio i od njega, što mi također teško pada. Oduvijek sam volio borilačka sportove, ali karakterno nisam tip koji bi uživao mlatiti nekoga u glavu. I kad sam prvi put gledao slavnog Brazilac Minotaura kako nekim čudnim pokretima, bez udaraca fizički puno veće ljude prisiljava na predaju, rekao sam „e to je to“. To je najkompleksniji sport u kojem sam se ikad okušao. Predivna vještina koja trenira i um i tijelo i pomaže u nošenju sa svim izazovima života. Sa svojih 35 godina dogurao sam do ljubičastog pojasa, što je negdje na pola puta do konačnog cilja. Sparinzi sa sve mlađim, bržim i okretnijim dečkima iz SUBOS Roger Gracie Akademije su često bolni, ali ne dam se. A o tome koliko me rješava stresa, najbolje govori blaženi smiješak nakon svakog treninga, ma kako dan prije toga bio težak.
Možete li izdvojiti neki najdraži trenutak tijekom karijere i postoji li neki trenutak u kojem ste se osramotili pred kamerama?
Da, i to u tužnoj prigodi. Dan prije sahrane Olivera Dragojevića bio sam u Korčuli. Pred live javljanje dogovarao sam se s urednikom o čemu ćemo pričati. U tom trenutku je on rekao da spomenem da se ljudi upisuju u "knjigu žalbe". Ja sam ga upozorio da nije knjiga žalbe nego žalosti, ali, naravno, kada je krenuo live, umjesto njega, taj lapsus sam nesvjesno izgovorio ja. Jako neugodna situacija, ali to je rizik javljanja uživo. Nije to bez razloga najteži i najstresniji oblik novinarstva.
Javljaju li vam se gledatelji s komentarima nakon nekog priloga ili priče ili možda više dobivate poruke obožavateljica?
Često ima komentara, kako pozitivnih, tako i negativnih. Jako sam sretan što mi se puno ljudi javilo nedavno nakon priče o mom jiu jitseru Filipu Jelaviću i njegovoj ekipi koji volonterski po Zagrebu saniraju posljedice od potresa koje prijete sigurnosti građana i novim urušavanjima. Ljudi su tražili njihovu pomoć, ali su nudili i donacije u materijalu. Pozitivne priče o dobrim ljudima u teškim vremenima me ispunjavaju. A što se tiče ovog drugog ostanimo na tome da je svatko tko radi pred kamerama stvorio neki broj fanova.
Odlazite li na Hajdukove utakmice i pratite li zbivanja u klubu vašeg rodnog grada?
Kad sam u mogućnosti, idem na utakmice. Ostatak vremena podršku dajem time što na ID iskaznici na poslu imam traku s obilježjima Hajduka. Pratim stanje oko kluba, ali ne usuđujem se komentirati s 400 kilometara udaljenosti. Situacija je kompleksna, a ja nisam ništa više od navijača, pa moje mišljenje nikome ne mora biti relevantno. Čekam rezultatski bolja vremena koja će kad tad doći jer Hajduk živi vječno!
Čemu se najviše veselite nakon što završi ovo razdoblje karantene, što ćete prvo napraviti kad se smiri korona ludilo?
Najprije ću čvrsto zagrliti sve svoje bliske ljude koji su na vrijeme otišli prema moru gdje su okruženi puno manjim brojem ljudi i gdje, u prirodi, izolacija ipak lakše pada nego u centru grada. Nakon toga ću vjerojatno otići na najduži trening ikad.
najbolji novinar