Italo Svevo rodio se kao Hector Aaron Schmitz u Trstu 19. prosinca 1861., sin Nijemca i Židovke. U rodnom gradu počeo je studirati trgovinu, no zbog ekonomskih problema u obitelji prekinuo je studij i zaposlio se u banci, gdje je radio 18 godina. Kao bankovni službenik počeo je i pisati, a članke i priče u toj fazi objavljuje pod imenom Ettore Samigli, sve do 1892. kad svoj prvi roman, "Jedan život", potpisuje svojim konačnim odabranim imenom - Italo Svevo. Prethodno je imao i varijante imena Aron Ettore Schmitz, Ettore Samigli, Ettore Schmitz Svevo. Italo Svevo znači talijanski Nijemac, ime koje je odabrao u čast dvije svoje pripadnosti.
No i "Jedan život" i idući roman "Senilità" (koji se na hrvatskom pojavljuje 1935. u prijevodu Antona Nizetea i pod naslovom "Mlada starost: roman o čovjeku, koji nije umio biti mlad", no poznat je i pod naslovom "Senilnost", kako je 1982. preveden na srpski), bivaju potpuno ignorirani od književne kritike i neprimijećeni. Razočaran svojim književnim neuspjehom, odlučuje se potpuno posvetiti trgovini i postaje upraviteljem tvornice boja Veneziani koja pripada njegovom tastu Gioacchinu. Posao ga navodi i da između 1899. i 1912. nekoliko puta putuje u inozemstvo i čini se da je potpuno zaboravio svoju književnu strast.
GALERIJA: FOTO Pogledajte odličnu atmosferu na koncertu Thompsona, Zečića i Mate Bulića
No, stvari nisu bile baš takve kako to naknadno izgleda kad se čitaju samo bibliografske jedinice, prema kojima se njegov treći roman pojavljuje 25 godina nakon drugog. Puno se više otkrije iz povijesti književnosti i iz onoga kad se velika svjetska povijest uplete u malu privatnu povijest.
Prvo je izbio Prvi svjetski rat, pa je Svevova obitelj napustila Trst, a on je ostao sam upravljati tvornicom boja koja je nekoliko godina kasnije zatvorena. Nakon toga slijedi njegov povratak književnosti, tako što je počeo čitati engleske autore, te za Sigmunda Freuda i psihoanalizu.
No u međuvremenu se zapodjene i odvije jedna od najslavnijih i najvažnijih književnih veza u 20. stoljeću, prijateljstvo Jamesa Joycea i Itala Sveva. Od prvoga susreta 1907., kad je Svevo počeo učiti, odnosno usavršavati engleski jezik baš kod Joycea (koji je u desetljeću između 1905. i 1915. uglavnom živio u Trstu i radio kao instruktor jezika), pa do smrti tršćanskog pisca 1928., intenzivno su razmjenjivali ideje, rukopise i književna stajališta, a istovremeno se umjetnički i osobno podupirali i poticali. Svevo je Joyceu pružio brojne elemente za stvaranje ideje i pisanje "Uliksa", iako je taj roman nastao kasnije, dok u svojoj tršćanskoj fazi objavio "Dablince" i "Portret umjetnika u mladosti". Kasnije je, u svom uredu u Zürichu, na zidu iznad pisaćeg stola imao Svevovu fotografiju. Govorio je da je on bio model za Leopolda Blooma: njih dvojica su često šetali ulicama Trsta, i ove šetnje se ogledaju u noćnim lutanjima Stephena Dedalusa i Leopolda Blooma u "Uliksu". Joyce je Svevu, davajući mu na čitanje svoje rukopise, pružio poticaj na nastavak pisanja te je, pohvalivši njegova dva romana, djelomično neutralizirao njegovu frustraciju. Tako je 1919. počeo je pisati svoj treći roman, "Zenova svijest", koji je objavio 1923. kod izdavača Cappelli iz Bologne pod originalnim naslovom "La coscienza di Zeno". To remek-djelo književnog modernizma odnosom prema pripovjednom vremenu srodno je romanima Joycea i Prousta.
VEZANI ČLANCI:
Istraživanja savjesti i čovjekovog položaja, druženje s Joyceom, te susret sa psihoanalizom, formirali su sliku Svevovog glavnog junaka romana. Osjećaj usamljenosti, probuđena svijest, osude društva i sebe samoga, tragičan položaj pojedinca unutar društva i život koji nepovratno prolazi, neke su od nezaobilaznih tema u svim Svevovim romanima. Po njegovom mišljenju i samo rođenje sadrži u sebi bol i smrt, a saznanje da se živi umirući iz sata u sat, samo po sebi je izvor nezadovoljstva i tuge.
U jednom od najnovijih eseja koje o književnim klasicima na portalu Prometej piše književnica Tatjana Gromača, o Svevovom Zenu je zapisala: "Hohštapler, skorojević Zeno, simboličan je lik kroz kojega se ogleda izopačena bolest duha u tršćanskoj građanskoj, imućnoj, snobovskoj sferi tadašnjega društva. Augustom se oženio sa namjerom da ga brak izliječi od bolesti duha od kojih je bolovao (između ostaloga, bolovao je i od velike ljubomore), a njegova iskrena i lucidna zapažanja, zapisi o samome sebi i vlastitim postupcima i životu koliko su humoristični i tjeraju na smijeh, toliko je u njima također i jednog dubokog osjećanja bezizlaznosti i propadanja koje je neminovno, i kojemu junak, koji se pred kraj romana čak preobražava, uspijevajući pobijediti mnoge svoje bolesti i slabosti, do čega ga dovodi daljnji razvoj situacije u porodici i poslu, i nadalje ostaje vjeran, u jednoj razini dubljeg, metafizičkog doživljaja čovjekova mjesta i razvoja u svijetu."
No, ni "Zenovu svijest" talijanska kritika ne primjećuje odmah, osim dvojice-trojice tršćanskih kritičara koji pišu pozitivno u lokalnim novinama. Razočarani Svevo piše Joyceu, koji ga odmah, i prije nego dovrši čitanje, umiruje i uvjerava da je ovo njegovo najbolje djelo, i savjetuje mu da pošalje knjigu Valéryu Larbaudu, Benjaminu Crémieuxu i drugim poznatim talijanistima po Europi. Svevo to i čini te 15. siječnja 1925. godine prima pohvalno pismo od Larbauda koji mu najavljuje njegovo lansiranje u Francuskoj. Iduće godine veći dio broja časopisa Le navire d'argent bude posvećen "Zenovoj svijesti" i prethodna dva Svevova romana, što je označilo početak ulaska tršćanskog klasika u kanon europske književnosti kojemu je od početka pripadao. Nakon što je 1925. u milanskom časopisu L'esame objavljen i članak Eugenia Montalea, tada mladog pjesnika i urednika, koji će 50 godina kasnije dobiti Nobelovu nagradu, pod naslovom "Hommage Italu Svevu", pokrenuto je otkrivanje književnog genija tršćanskog industrijalca i u Italiji.
U pisanju četvrtoga romana prekinula ga je smrt nakon automobilske nesreće. Posthumno su, kad je već bio smješten među najznačajnije talijanske pisce u povijesti, objavljene i njegove pripovijetke, eseji i komedije.
"Zenovu svijest" je, za Sveučilišnu nakladu Liber, 1982. preveo Mate Maras, pamtimo je iz jedne vrlo lijepe edicije talijanskih romana koji su obilježili svjetsku književnost. Ali još nešto o Svevu: slučaj ovoga pisca potvrđuje koliko je književnost istovremeno osamljenički posao i stvar druženja i socijalnih kontakata. Svevo je, naime, mogao biti Svevo zahvaljujući intenzivnim kontaktima i razmjeni životnih energija sa Joyceom, kao što je i Joyce bio Joyce, u velikoj mjeri zahvaljujući Svevu. Nemoguće je znati tko je kome bio važniji, ali da nije bilo jednog, ne bi bilo ni drugog. Ili bi taj drugi bio posve različit. I drugo: današnji Trst, onakav kakav jest i kakvog nas svaki put dočekuje dok na jedno popodne šetamo njegovim ulicama pokraj rive, u velikoj mjeri djelo je Itala Sveva i pjesnika Umberta Sabe. Bez njih niti bi to bio isti grad, niti bismo mi znali što je to Trst.
VIDEO: Baby Lasagna zapalio atmosferu na zadarskom Forumu, publika mu posvetila transparente
