Tijekom siječnja 2013. godine znanstvenici su govorili kako u Sunčevom sustavu postoje barem dva planeta koja su slična Zemlji, a NASA je prije par mjeseci, nakon skoro pa deset godina istraživanja, objavila kako je otkrila jedan od njih. Radi se o planetu Kepler 452b, sigurno ste već čitali o njemu, a koji je od svih do sada otkrivenih planeta najsličniji Zemlji.
I to, bili su još konkretniji ti znanstvenici, u centru Zagreba.
Za njegovo otkriće zaslužan je Keplerov svemirski teleskop koji je lansiran u svemir sa svrhom pronalaska planeta sličnih Zemlji. Teleskop je do sada pronašao tisuću planeta, ali niti jedan nije imao uvjete slične onima na našem, a zbog čega je to otkriće Keplera 452b jedno od najvažnijih do sada.
Njegova veličina, dužina jedne godine i uvjeti na površini slični su onima kao kod nas na Zemlji, u centru Zagreba pogotovo, ali pomnim promatranjem određene razlike ipak su vidljive...
Nema na tom planetu, naime, biciklista koji voze po pješačkim zonama. Tamo se oni drže svoje crvene trake ondje gdje je ima, a gdje nema - i oni hodaju. Bicikl, pri tome, guraju sa strane ne dovodeći nikoga u opasnost. Kretnja koja je mnogima na ovoj našoj, po pješakov život opasnoj planeti, poprilično nepoznata.
U centru grada - da ni ne spominjem!
Lillian Thuram, na tom 26 milijuna svjetlosnih godina od nas udaljenom planetu, 1998. godine zbog visoke temperature nije došao na polufinalnu utakmicu Svjetskog prvenstva pa se moj susjed Ćiro Blažević umjesto brončanom medaljom, u Francuskoj okitio zlatnom. U keplarskom Charlieju, također kultnom mjestu na tom planetu, često mu se nazdravlja u to ime...
"Ćiro majstore!", učestao je uzvik i kod tih svemiraca.
Nema tamo, kažu znanstvenici, ekonomske krize i recesije. Glad je apstraktan pojam i po kontejnerima ne kopaju ni psi lutalice, a kamoli penzioneri. Imaju i oni, naravno, svoga Iveka, Giovannija, malu Romkinju s katoličkim kalendarima i onog gluhonijemog što vam na stolu, taman kada namjeravate srknuti prvi gutljaj kave, ostavi neku malu igračkicu uz rukom ispisanu poruku. Jedina razlika od centra grada je da tamo, na tom divnom Keplaru, oni ne žicaju, već dijele naokolo. Ivek tako, nakon što vas pita da li imate koju kunu, u slučaju vašeg negativnog odgovora istu vam daruje. Nekada čak i mrkog medu! Giovanni je tamo zaista perač prozora i pilot, za što se kod nas samo izdaje, a kalendari male Romkinje - e, oni su tamo besplatni. Umjesto najvulgarnijih mogućih psovki ukoliko ih ne uzmete, a što je slučaj u centru grada, na Keplaru se uz njih dobije i pokoja lijepa riječ. A, na onoj rukom ispisanoj poruci glohonijemog gospodina koji vas ometa dok ispijate svoju itekako zasluženu kavu, piše da je ta mala igračkica koju vam je ostavio na stolu zapravo dar za vas te da on, eto, uopće nije gluhonijem.
Na Keplaru on jako dobro čuje i razgovijetno govori!
Osim toga, valjalo bi kao najvažniju stavku spomenuti i da na tom bratskom nam planetu, nema ni onih dosadnjakovića koji će vas gnjaviti pričom o tome kako su nekom bogecu koji ih je tražio milodar ponudili kupiti kruh, a što je on, jasno, odbio s gnušanjem.
Tamo nema, shvatili ste, ni bogeca, ni tih pametnjakovića, a koji su, na svim planetima i u svim galaksijama, još veća smetnja prilikom ispijanja kave od žicaroša.
Saloon, nadalje, tamo nikada nije bio prisiljen zatvarati. Badnjaci se tamo neprekidno slave i sve ove godine koje smo mi nažalost morali preskočiti, a za razliku od ovog našeg kluba iz tuškanačkog zelenila, tamo se u garderobi nikada nije morala ostavljati jakna. Golubove poštuju poput Nikole Tesle i nikada im ne bi uputili ružnu riječ, a kamoli ih, onako "en passant", šutnuli nogom. Svjesni su njihove poduzetničke crte zahvaljujući kojoj proizvode vlastito mlijeko, cijene to što su za razliku od ostalih ptičurina monogamna vrsta te što za vrijeme hladnih mjeseci ne zbrišu na neke toplije planete poput Marsa.
Ostanu na Keplaru i nose se sa snijegom, zimskim službama i vulkanizerskim terminima za promjenu guma na autu kao i svi ostali građani.
U Buregdžinici na njihovom Dolcu uvijek ima bureka i nitko se ne mora zadovoljiti alternativnom sirnicom. Shvatili su prednost podzemne garaže u centru grada te moderne robne kuće umjesto trošne zgrade u kojoj je nekada možda živio neki pjesnik poznatiji po svom aktivizmu nego poeziji. Ljudi u prometu su smireni i ne sjedaju na trubu čim im nešto nije po volji, a ni ne zaustavljaju se - pazite, molim vas, ovaj bezobrazluk - u krajnjoj traci na Zelenom valu sa sva četiri žmigavca...
Kolporterima poput našeg Tome, da spomenem i njega iako me u posljednje vrijeme malo nervira jer mu je slava udarila u glavu otkako sam upravo na ovim stranicama pisao o njemu u superlativima, posao cvjeta. Svi kupuju novine, legendarni Večernjakov prilog Ekran pogotovo, i to isključivo od tih vrijednih i spretnih uličnih preprodavača koji su tamo, istini za volju, nešto malo manje iritantni.
Pizzeria kod Kamenitih vrata na Keplaru i dalje peče pizze, i to, nota bene, najbolje u univerzumu, na središnjem gradskom trgu onaj pantomimičar, moguće da ga se sjećate iz devedesetih godina, još uvijek vrijedno nastupa svake subote, a ni kino Europa tamo nije prikazala svoju posljednju predstavu. Znate ove nevjerojatne količine glomaznih kanti za smeće koje zauzimaju većinu nogostupa po centru grada? E, na Keplaru ne znaju za njih. Sve je tamo, naime, uređeno i dobro posloženo, a odvoz otpada i njegova reciklaža pogotovo. Čak i po pitanju parkinga postoje određene razlike jer na tom udaljenom planetu on nije, kao u centru grada, samo apstraktan pojam.
Eh da, skoro sam zaboravio, taj svemirski teleskop koji je prepoznao Keplar, zabilježio je i jednu stalno prisutnu pojavu na tom udaljenom planetu. Gdje god bi se taj teleskop usmjerio, na njega bi naišao, a jedina razlika od tog istog fenomena kod nas je u nazivu. Tamo, naime, još uvijek ne znaju kako da ga nazovu, a mi ga ovdje u centru grada već godinama znamo po zvučnom nadimku - Suki!
To je valjda jedina stvar po kojoj smo ispred njih.
Keplar je, dakle, shvatio sam nakon ovih deset godina koliko je znanstvenicima trebalo da provedu to istraživanje, jedino mjesto u galaksiji na kojemu bih još, osim u centru grada, mogao živjeti.
Nadam se, međutim, da do toga neće doći jer mi je centar grada ipak mnogo draži i od ovog savršeno uređenog planeta - i to, ne unatoč svim svojim manama i manjim nesavršenostima, već upravo zbog njih.
VIDEO Pobjednici eurosonga prodali su svoj kristalni mikrofon na dražbi kako bi kupili oružje za ukrjainsku vojsku
