Dečko iz kvarta, mlada zvijezda hrvatskog skijanja Filip Zubčić (21) u posljednjih mjesec dana stao je pod svjetla svjetskih reflektora, počeo je naplaćivati uloženo u karijeri. Zagrepčanin je sa startnim brojem 64 doskijao do sedmog mjesta na veleslalomu u Alta Badiji, a jučer je oduševio i na Sljemenu. Završio je 15., sa više od sekunde boljim vremenom od Ivice Kostelića.
Skupljam startne brojeve
– Skupljam sve startne brojeve iz Svjetskog kupa, a onaj broj 64 iz Altabadije odnio sam majci Jasni. Ona me naučila skijati kao petogodišnjaka na Sljemenu i u Nassfeldu. Ona se i sama osamdesetih aktivno natjecala pa sam i ja želio nastupiti na nekoj utrci. Brzo sam se počeo penjati na postolja sa starijim dečkima koji su bili za glavu veći od mene te odmah shvatio da ću i ja kad odrastem biti skijaš. I evo me... – kaže Filip.
Susjed ste Ivice Kostelića, idete i njegovim putem. Koliko ste vezani za Sljeme, koje je, zapravo, vaš “kvart”?
– Sljeme mi je iznad kuće, gore sam za 20 minuta, tako da sam se prije utrke probudio u svom krevetu u Mlinovima. Često sam i s biciklom išao gore kako bih trenirao pa znam svaki zavoj sljemenske ceste. Poseban je užitak spuštati se od TV tornja do kuće...
Što se promijenilo u posljednjih mjesec dana, od demonstracije sile u Alta Badiji do danas?
– Dobio sam samopouzdanje, samo to. Znate, nisam cijeli život proveo na skijama da bih osvajao sedma mjesta na utrkama, već treniram kako bih bio najbolji na svijetu. Taj rezultat iz Italije tek je pokazatelj da sam na dobrom putu, nagrada za uloženi rad.
U drugoj veleslalomskoj vožnji bili ste bolji i od velemajstora te discipline Teda Ligetyja i Marcela Hirschera. Koliko vam to znači?
– Znao sam da ih mogu pobijediti, no to ipak nisam učinio. Bio sam bolji samo u jednoj vožnji, ali disciplina je takva da trebate biti bolji u obje.
Koja vam je čestitka za prvi plasman među najboljih deset na utrci Svjetskog kupa najdraža, jesu li to one Hirschera i Ligetyja?
– Ona mojih roditelja Tomislava i Jasne, odnosno sestre Tamare. Oni su sa mnom od početka, vjeruju u mene.
Spomenuli ste cilj, želite postati najbolji na svijetu. Čega se najviše bojite da bi vas moglo spriječiti u ostvarenju tog cilja? Jesu li to ozlijede?
– Lomio sam rame dva puta, jednom kao klinac i nogu. Ali, kad krenete iz startne kućice, ne smijete razmišljati o tome da se trebate čuvati jer nećete daleko doći. Ne bojim se.
Kakvi ste u brzim disciplinama? Namjeravate li voziti sve discipline?
– Naravno! No, prvo se trebam probiti u tehničkim disciplinama. Volim se spustiti zahtjevnom, strmom i ledenom stazom, nisam od onih koji vole spusteve bez zavoja.
Trenirate s Ivicom Kostelićem, koliko to znači mladom skijašu?
– Ivica je jedan od najboljih svjetskih skijaša posljednjeg desetljeća i više, a itekako je korisno učiti od najboljih.
Tko vam najviše pomaže?
– Nisam tip koji voli da ga mnogi savjetuju. Osoba koju slušam je moj trener Marko Šuman, on mi je bio trener od djetinjstva i njemu najviše vjerujem. Želim zahvaliti i kondicijskom treneru Marinu Bašiću, specijalistu za tzv. crossfit, koji me doveo u sjajnu tjelesnu formu. A u skijanju je eksplozivnost važna.
Najteže kada ispadnem
Što vam najteže pada u skijanju?
– Neuspjeh. Kad izletim i ne završim utrku, to zaista boli.
Roditelji su vam otvorili moderan hostel u Vlaškoj ulici. Jeste li pomogli u radovima?
– Jesam, ali ni pet posto koliko su se oni naradili. Nisam bio kod kuće kad su radili. Šteta, jer volio bih da sam im mogao više pomoći.
Kako ste dočekali Novu godinu? Jeste li gledali nastup Mirka Filipovića?
– Zaspao sam na Silvestrovo već u 22 sata, jer sam ujutro imao trening. A Mirka sam gledao na snimci. Razveselio me što je pobijedio.
Poznato je da navijate za Dinamo, stignete li na utakmice?
– Za ljubav prema plavoj boji “kriv je” tata Tomislav koji me kao klinca vodio u Maksimir. Uspio sam otići na par utakmica Futsal Dinama, bio sam u Sutinskim vrelima i u Domu sportova i to mi je bilo baš odlično!
Udomio sam napuštenog psa
Nakon napornih treninga Filip se najčešće opušta u društvu svojih prijatelja.
– Kada nisam s njima, šetam psa Taru. Imam mješanku labradora i ptičara, koju smo prije dvanaest godina pronašli na moru. Netko ju je ostavio, zavezanu, bez hrane i vode. Spasili smo je, dali joj jesti i tako je ostala s nama. Iako je već u poznoj psećoj dobi, i dalje ide sa mnom pješke na Sljeme, trčimo skupa po Mlinovima, idemo do Kraljičina zdenca... U formi je i ona!
Kakvu glazbu slušate?
– Volim Pipse, Hladno pivo... Nisam tip narodnjaka.
Skijate i na vodi, koja je sličnost sa zimskim skijanjem?
– U imenu i činjenici da imate skije na nogama. Sve ostalo je posve drukčije, od toga da vas na moru netko vuče s čamcem nadalje...
>> Gips: Ivica ima neuništivu volju i ne zna kako iz svega toga izaći
Uspio sam otići na par utakmica Futsal Dinama, bio sam u Sutinskim vrelima i u Domu sportova i to mi je bilo baš odlično! Svaka čast Fićo, pravi Dinamovac