Jedan je doveo momčad do finala, drugi je priveo posao kraju. Pravedno je, dakle, priznati trofej obojici, Branku Zebecu i Ivici Horvatu. Ova je neobična okolnost posljedica dramatičnog zapleta usred ljeta 1967. u vječno nemirnom Maksimiru. Dinamo se plasirao u finale Kupa velesajamskih gradova, koje se imalo igrati početkom iduće sezone, no tvorac tog uspjeha napustio je klub zbog nesporazuma s upravom. Sjajni srednjak Rudolf Belin uspio je od kluba ishoditi tada astronomskih 36 milijuna dinara za produženje ugovora.
Zbog ponosa otišao u Byern
Zgrožen tako visokim iznosom, Zebec je prosvjedovao kod predsjednika Ivana Šibla, koji je međutim ostao pri dogovoru s Belinom. Iako je nova sezona bila pred vratima, ponosni i nesavitljivi Zebec podnio je ostavku i potom pauzirao godinu dana prije no što je preselio u Bayern i pretvorio ga u bundesligašku senzaciju. Na njegovo je mjesto Dinamova uprava u tren oka dovela Horvata, mekšeg i stoga prihvatljivijeg klupskom vodstvu u usporedbi s prethodnikom.
– Zebec je bio strog i autoritativan stručnjak pred kojim se ni klupski čelnici nisu osjećali lagodno. Nastupao je samouvjereno, ne dopuštajući dužnosnicima da mu išta sugeriraju u pogledu sastava i taktike – rekao nam je tadašnji modri kapetan, Slaven Zambata.
Prevrat u Maksimiru omogućio je Horvatu jedinstveno dostignuće: sudjelovanje u polufinalu i finalu eurokupa s dva različita kluba!
Do ljeta je bio pomoćni trener Eintrachta, kojeg je Zebecov Dinamo izbacio u polufinalu čudesnim preokretom nakon 0:3 u Frankfurtu. Pošto je Eintracht ispao, Horvat je nastavio natjecanje kao trener modrih i na koncu podigao dragocjeni trofej na Elland Roadu u Leedsu.
Dinamova igračka legenda, nezamjenjivi jugoslavenski reprezentativac, posljednje je dvije sezone igračke karijere proveo u Eintrachtu. Ostavši u Njemačkoj, prekvalificirao se u trenera i radio u frankfurtskoj momčadi prvo kao pomoćni, pa kao glavni i naposljetku opet kao pomoćni trener u eri Eleka Schwartza.
Horvatovi trenerski pothvati
Trenerska je smjena potresla Dinamove igrače, no nije umanjila njihovu borbenu spremu.
– Horvat je zatekao pripremljenu i posloženu momčad, koja je bila sposobna za najviše domete. A mi smo još bili puni naboja i zanosa kojima nas je napunio Zebec – sjeća se Zambata.
Horvat je odlično odradio zadatak protiv momčadi koja je cijelo desetljeće provela u vrhu engleskog i europskog nogometa. U prvoj finalnoj utakmici, 30. rujna 1967., povukao je nadahnut potez: od prve je minute uveo 18-godišnjeg Marijana Čerčeka, koji je dotad igrao samo u prijateljskim utakmicama. Senzacionalno, omaleni je brzanac u 39. minuti glavom zabio vodeći pogodak. Pomogao mu je Zambata, koji je “lagano pridržao” visokog stopera Jackieja Charltona spriječivši ga da nadskoči strijelca. U 59. minuti Krasnodar Rora postavio je konačnih 2:0, pripremivši scenu za uzvrat u Leedsu.
Tjedan poslije, na Elland Roadu, Zlatko Škorić i ostatak obrane odoljeli su opsadi koju je 90 minuta provodila najbrutalnija otočka momčad. Stanley Rous, Fifin predsjednik i suosnivač Kupa velesajamskih gradova, uručio je pehar Zambati, a u Zagrebu su se tisuće navijača spremale na Pleso dočekati junake.
Horvat je ostao na Dinamovoj klupi do ljeta 1970., no poslije pothvata u Leedsu samo je minimalno obogatio vlastitu i klupsku trofejnu zbirku. Sezona 1968./1969. krenula je dobro, a onda se dogodio prevrat. Dinamo je dvaput pregazio Crvenu zvezdu (2:0 i 3:1) i 12 kola prije kraja držao pet bodova prednosti, no dva su uzastopna poraza na gostovanjima unijela nemir i razdor. Horvat je počeo eksperimentirati sa sastavom, ušavši u sukob sa starosjediocima, uključujući Škorića, Belina i Zambatu. U tako narušenoj atmosferi, momčad rascijepljena na klanove poražena je još i s 1:2 od Hajduka i s 0:3 od Beograda.
Dinamo je našao zrnce utjehe u finalu Kupa, nokautiravši Hajduk s 3:3 i 3:0, no Horvat je svejedno označen kao gubitnik. Nespretno upravljanje svlačionicom i čestitka Zvezdi na naslovu kad su klubovi bili izjednačeni na vrhu ozbiljno su narušili njegov autoritet.
U Kupu kupova 1969./1970. Dinamo je preko Slovana i Marseillea dopro do četvrtfinala i svog zadnjeg europskog proljeća! Oprostivši se od Zagreba, Horvat je zakratko preuzeo PAOK, da bi potom pet sezona vodio Schalke i s njim 1972. osvojio njemački kup. Oprostio se od treniranja 1979., iste godine kad je Zebec za kormilom Hamburgera napravio novo remek-djelo i pokorio Bundesligu.
Jedino što je u Titovo vrijeme,a ti se ne računa danas!