Netko ravnodušan prema sportu i emociji koju on svakom svojom novom predstavom pruža zapitat će se čemu tolika strka oko te Cibone. I reći će isti, ako je toliko dužna, neka "kihne", što ste se toliko ustrčali oko kluba od čije egzistencijalne upitnosti glavni nam grad sigurno ima većih problema.
I sami se to nekad zapitamo, no onda nas Zagrepčani poput Denisa Antičevića, kolege s posla, vrate u film u kojem se vrijedi boriti za vrijednosti iz prošlosti.
A Denis, dugogodišnji Večernjakov grafičar, bio je tih 80-ih jedan običan srednjoškolac koji je obožavao Cibonu i uzbuđenja koja je ona nudila i to do te razine da je bježao s nastave. Pa je tako "zbrisao" na prvi Cibonin finale Kupa prvaka u Atenu.
– Znajući da sam veliki Cibonin navijač i da bih jako volio gledati taj atenski finale, moj pokojni djed me je priupitao: "Koliko stoji taj tvoj put na finale? Ja ti dam penziju, ajde briši u Atenu." Kada sam kupio kartu za vlak, mama nije mogla vjerovati, ali me ipak ispratila na željeznički kolodvor i zamolila konduktere da joj pripaze na sina. Išli smo vlakom do Skoplja, a potom busom do Atene. Kada sam se vratio kući, shvatio sam da je moja navijačka fotografija objavljena u Vjesniku, preko pola strane, što nikako nije bilo dobro jer sam u školi izostanak najavio pričom o bolesti. Zbog toga sam tada umalo izletio iz škole, a stvar je spasila mama koja je tada bila grafičarka u Večernjaku i poznavala je direktora Grafičke škole. I zato nisam mogao isti štos prodati za drugi Cibonin finale u Kupu prvaka, onaj u Budimpešti, no utakmicu nisam propustio jer sam taj dan u školu sa sobom ponio mali crno-bijeli televizijski prijemnik.
U to vrijeme Denis je obožavao braću Petrović.
– Kao i svima, Dražen je bio moj idol, no prije svih je to bio Aco. Njega sam obožavao.
S ulozima u dokapitalizaciju
Kao što je tada oduševljavao svojim "avionima", taj temperamentni Šibenčanin i danas ne prolazi nezapaženo. Štoviše, osim u svojim intervjuima na košarkaške teme, Aco je vrlo iskričav i na društvenim mrežama pa je tako, na svom Twitter profilu, objavio da pokreće donatorsku akciju za spašavanje Cibone. A o čemu se zapravo radi, objasnio nam je u izravnom kontaktu.
– Nakon što sam se naslušao sterilnih kombinacija kao što su novi početak iz treće lige ili pak spajanje s nekim klubom, shvatio sam da u tim rješenjima nema sreće baš kao i to da Grad ne želi preuzeti Cibonin dug u bilo kojem obliku. I zato smo krenuli u ovu priču.
Ova ideja bit će predstavljena široj javnosti u ponedjeljak u 13 sati u Ciboninoj trofejnoj dvorani.
– Ideja je da u deset radnih dana pokušamo naći dvije tisuće ljudi ili poslovnih subjekata koji će uplatiti 5000 eura na račun koji će biti transparentan. Meni se već javilo 25 ljudi za koje znam da će uplatiti. Morao sam postaviti neke visoke kvote da bi se krenulo jako. Ja ću uplatiti prvi i to višestruko više na račun s kojeg će, ako ne uspijemo skupiti dovoljno novca, uplatitelji moći dobiti svoj novac nazad. Želimo vidjeti do koliko možemo dobaciti, a ako ne dobacimo do željene svote, kojom bi se moglo napraviti zamišljeno, onda ćemo sve vratiti. Onda ćemo barem znati za više nemamo za čime plakati, da nismo uspjeli. Znat ćemo gdje smo i dostojno ćemo sahraniti Cibonu. U tom slučaju ćemo si morati priznati da je Cibona bila sjajna priča, ali da dalje ne može.
Ako stvar uspije, što bi se dalje događalo s tim ulozima?
– Osim na vraćanje dugova, u konačnici bi se tim novcem išlo u dokapitalizaciju. Ako je dug šest milijuna eura, da barem njih četiri pretvorimo u dionice. Na koncu i neka se dug koji klub ima prema velikim vjerovnicima kao što su NK Dinamo i sportski direktor Marin Rozić pretvori u dionice. S obzirom na ovrhe koje će klub zatrpavati, važno je imati fizički novac. Da klub ne proživljava ponovno ono što sam ja proživljavao kao izvršni dopredsjednik kluba između 2014. i 2016. godine kada je klub stalno bio blokiran.
A tada je Aco klubu posuđivao i vlastiti novac.
– Kada te u noći nazovu i kažu da nećemo moći započeti domaće prvenstvo dok ne isplatimo dug prema Planiniću, onda nema druge nego se snaći, a najbrže je da posudiš vlastiti novac.
Zbog te posudbe Aco je tužio Cibonu, odnosno tadašnjeg direktora Domagoja Čavlovića.
– Bez obzira na to što sam ja tada dobio drugostupanjsku presudu, kako je to išlo preko računa koji je direktor u međuvremenu stornirao, nisam se imao odakle naplatiti. No, kako se kaže, sam pucao, sam se ubio.
Svojevrsnom enigmom tada nam se činilo Acino povlačenje iz Cibone. Legenda je kluba koja ima karizmu, ali se ipak povukao pred Čavlovićem koji nije bio mezimac medija. Zašto?
– Ako se u tom trenutku, unatoč mojoj zabrani, ipak izglasalo da Žižić može u Darüşşafaku, vidjevši da sam nadglasan, da sam u manjini, ništa mi drugo nije preostalo. Ako vidim da ne vladam situacijom, neću glumiti gljivu. Ako mi netko nudi 150 tisuća eura za igrača i to ide preko njegova menadžera, zašto je ta ponuda fiktivna i jedina. Jer, ja bih se cjenkao, možda bih tražio 300 tisuća eura za njega. Tog časa pred sobom smo imali vrlo važnu regionalnu utakmicu s Partizanom, a borili smo se za vrh, a čekala nas je i domaća utakmica sa Splitom i logično je bilo da ne puštam svog najboljeg igrača da ide. No, bio sam nadglasan od ljudi koji su tada bili u klubu i koji su, to su mi kasnije priznali, bili naivni i neiskusni.
S obzirom na to da je na nagovor bivšeg gradonačelnika Bandića dvije godine bio i u upravi kluba, Aco zacijelo zna barem dio priče o tome kako su nastali ovoliki dugovi.
– Prvog ožujka 2017., po predstečajnoj nagodbi, Cibonin dug bio je na nešto više od 16 i pol milijuna ljudi. U 2018. i 2019. u klub je, raznim kanalima, iz Grada ušlo po 15 milijuna kuna, dakle ukupno 30 milijuna i ti unatoč tome dugove ne smanjuješ, nego ih povećavaš. I zato u dosadašnje revizije ne vjerujem, a naš prikupljeni novac ne bi se trošio prije nego što se napravi nova revizija.
Posljednji direktor Mauro Lukić i predsjednik Mario Petrović nisu uspjeli anulirati dubiozu koju su im ostavili njihovi prethodnici, a Aco im zamjera sljedeće:
– Ako su nešto servisirali šest mjeseci, onda je nepojmljivo da nisu servisirali i plaće igrača da se ne dogodi ovakav egzodus. To su nemar i kaos zbog kojeg je klub, na nenaplaćenim odštetnim zahtjevima, izgubio milijun eura.
Za razliku od Ace, njegov odvjetnik Saša Pavličić Bekić nije htio govoriti o ljudima koji su vodili klub veći dio ove sezone.
– Ne mogu govoriti o ljudima za koje ne znam što su zatekli pa mi je teško reći jesu li napravili nešto krivo. No, činjenica je da nitko od njih prije Cibone nije radio u sportu.
O tome da taj donatorski plan ima tri razine, govorio nam je Acin odvjetnik Saša Pavličić Bekić, i sam veliki Cibonin pristaša, inače bivši disciplinski sudac Prve hrvatske nogometne lige, a potom i regionalne košarkaške ABA lige.
– U prvom, najvažnijem krugu, išli bismo na ulog od po pet i više tisuća eura, pri čemu vjerujemo da će neke tvrtke i poduzetnici dati puno više. U drugom krugu to bi bilo između tisuću i pet tisuća eura, a u eventualnom trećem krugu išli bismo na uplate od 100 do 1000 eura.
Aco i Saša u ovoj akciji računaju i na sve bivše članove Cibone kojima ovaj klub nije ostao dužan, a afirmirali su se igrajući ili radeći za vodeći hrvatski klub.
– Vjerujemo da će se našoj akciji odazvati i bivši igrači Cibone koji su se u njezinu dresu afirmirali, ali i treneri koji su, vodeći Ciboninu momčad, stvarali svoje ime.
Potaknuti ovom idejom, neki će se zapitati "a zašto bih ja krpao rupu nastalu nečijim lopovlukom li nesavjesnim poslovanjem". Kako prevladati tu primisao kod zainteresiranih?
– Sada više nemamo drugog izbora nego to pokušati. Ili ćemo sve pustiti da Sava odnese prema Brodu i da naše misli zajedno s Cibonom odu ili ćemo svi zajedno shvatiti da je ovo jedini put ozdravljenja kluba. No, ne tiče se sve ovo samo Cibone jer ovo je i principijelna bitka za cjelokupni zagrebački sport. Prošla su vremena kada je Grad mogao davati šakom i kapom i vrijeme je da netko preuzme stvari u svoje ruke i da klub više ne živi na gradskim jaslama.
Postoji, ističe Saša, i četvrti krug njihove akcije.
– On je najzahtjevniji, a to je da se navijači vrate u dvorane i to s plaćenom ulaznicom razmjernom kvaliteti momčadi i važnosti kluba za ovaj grad. Na Ciboninim utakmicama znalo je biti i po 200 ljudi, a mene je bilo sram kada smo Dino Rađa i ja 2019. gledali polufinalnu majstoricu Cibone i Splita, dvaju klubova koji su pet puta osvojili naslov prvaka Europe, koju je došlo pogledati 250 ljudi.
Nije Bandić za sve kriv
Koliko je stanju kluba kumovao bivši gradonačelnik Bandić sa svojim stilom vođenja grada, a on je bio taj koji je određivao tko će voditi Cibonu?
– Iako sam ja bio njegov veliki protivnik, ne mogu se složiti da je samo on bio kriv. Ne vjerujem da je on došao na ideju da Cibona sramotno prepusti Zvezdi igranje u Euroligi. To je bio presedan. Ne znam kada se dogodilo da je klub koji se izborio za nastup u najelitnijem klupskom natjecanju tek tako prepustio svoje mjesto konkurentskom klubu. Zvezda tog časa nije bila relevantan faktor u Europi, a Cibona je jedina igrala Euroligu 20 godina uzastopce, a od tog sramotnog trenutka po nas je sve krenulo loše, a po Zvezdu izvrsno.
I dok Saša vizionarski sanjari o Ciboni u Areni, pred 15.000 gledatelja, Aco je trenutačno više usredotočen na sam čin izvlačenja kluba na suho. A oko toga je pun entuzijazma pa njegov partner ističe:
– Bez Ace i njegove energije, Cibona 80-ih a potom, u trenerskom smislu, i 90-ih ne bi postizala takve rezultate. On je svojom energijom donio Ciboni naslov pobjednika Kupa kupova, na temelju njegove energije u klub je došao njegov brat Dražen, on je kao trener prepoznao potencijal američkih bekova Abrama i Atkinsa, on je posljednji osvojio reprezentativnu medalju za Hrvatsku. Koliko god je brz na jeziku i impulzivan kao i svaki Dalmatinac, njegova je ljubav prema Ciboni nevjerojatna.
Još uvijek, Cibonu pokušavaju spasiti i ljudi koji vode klub, kako oni u ostavci (predsjednik Mario Petrović i direktor Mauro Lukić) tako i financijski direktor Ivan Matasić koji se u ponedjeljak vraća iz SAD-a. On je i zastupnik interesa englesko-američkih investitora indijskog podrijetla koji priželjkuju razgovor s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem. A taj susret trebao bi se dogoditi sredinom tjedna kada će već biti poznato i kojim tempom je krenula i Acina i Sašina akcija s velikim brojem malih investitora.
U svakom slučaju, dobro je da se događaju dvije paralelne inicijative, i da jedna drugu sada uvažavaju, pa su tim veći i izgledi da klub velike tradicije, ikona zagrebačkog sporta, i bude spašen. Da Zagrepčani ponovo zapjevaju "heja, heja, cibosi".
Ako se morao spašavatì hajduk koji je 13 god bio blokiran i kome su oprošteni dugovi ne vidim zašto nebi spasili cibonu