Veliku krizu Hrvatskog te-kvon-do saveza u ovoj su sportskoj asocijaciji odlučili riješiti promjenom predsjednika. Dosadašnji čelnik prof. dr. Franjo Prot bio je opterećen lošim publicitetom pa se povukao u drugi plan i ustupio svoje mjesto Anti Nobilu (65).
A on nije samo jedan od vodećih domaćih odvjetnika i poznata javna osoba već i istinska legenda ovog sporta. Osim što je jedan od pokretača te-kvon-doa u Hrvatskoj, pripadnik takozvanog nultog naraštaja, Nobilo je i prvi svjetski i europski prvak teške kategorije u borbama, a zlatna odličja ima i s europskih i svjetskih prvenstava u razbijanju.
– Te-kvon-do je nešto što najdulje u životu radim. Počeo sam još kao srednjoškolac, prije no što ću početi studirati pravo, i taj sport me definira dulje nego pravo od kojeg živim. Osim toga, vježbam ga sve do dana današnjeg. Dok nisam preuzeo slučaj Perković u Münchenu, nastojao sam trenirati pet do šest puta tjedno, a sada se to svelo na dva do tri puta tjedno.
Uspijeva li ikako trenirati dok je, preko tjedna, u Münchenu?
– Nažalost ne, jer ondje nemam uvjete. U poslovnom sam hotelu koji je blizu suda i koji nema dvoranu. Centar je grada pa je nezgodno. Štoviše, mogao bih reći da je “slučaj Perković” upropastio moju veteransku karijeru. Prije osam godina bio sam svjetski veteranski prvak, no sada se za natjecanja više nemam vremena spremati. Osim toga, sada imam još jednu zapreku jer iznad 60. godine borbe više nisu dozvoljene, a meni su forme dosadne.
Za nekoga bi njegovih 65 godina doista bilo previše, no on ih nosi s nevjerojatnom lakoćom. I zato i dalje trenira punom snagom kad god je kod kuće.
– Ja sam si doma napravio odličnu dvoranu, koja je bolja od mnogih klupskih. Žao mi je samo što takvo što nisam imao kao mladić. Imam svu opremu koju sam mogao zamisliti, o kakvoj sam sanjao i to mi uštedi vrijeme jer se samo spustim u vlastiti podrum.
U toj se dvorani Toni spremao za nastup na veteranskom Svjetskom prvenstvu, zajedno s kolegama Egonom Majerom i Zoranom Samardžijom, dečkima kojima je tijekom 80-ih bi izbornik.
– Trenirali smo kao u dobra stara vremena, dva puta dnevno, a to Svjetsko prvenstvo u Uzbekistanu bilo je i posljednje natjecanje na kojem sam sudjelovao. Tada sam se jedva uspio progurati da nastupim jer ljudi koji imaju visok majstorski stupanj ne bi se smjeli boriti, a ja imam crni pojas osmi dan. Srećom, tada sam bio dopredsjednik ITF-a pa sam na silu ishodio dozvolu za svoj nastup.
U čemu je, zapravo, bio problem?
– Ni sam to ispočetka nisam shvaćao, no pokazalo se da se ljudi iz najvišeg vrha te-kvon-do hijerarhije pribojavaju mog poraza od kakvog anonimusa, što bi bio veliki udarac korejskom shvaćanju hijerarhije, odnosno hijerarhijskom sustavu svjetskog te-kvon-doa. No, kada su vidjeli kako stvari teku na borilištu, svi su odahnuli.
Nobilo je rođen u Splitu, ali se kao beba preselio s roditeljima u Karlovac gdje je živio do studija prava u Zagrebu.
– Te-kvon-do mi je pružio vitalnost jer ga ja doživljavam kao stil života, a ne samo kao sport. To je nešto što se vježba zauvijek.
Valjda sve dok možete dignuti nogu.
– Ja, srećom, još uvijek mogu dignuti nogu do glave. Zapravo, ne samo dignuti već i udariti i to vrlo ozbiljno. U tehničkom smislu nisam puno lošiji no što sam bio kada sam bio puno mlađi, no najveći je problem oporavak nakon treninga. To ide puno sporije. Možda bih trebao uzimati ovo što je tenisačica Šarapova uzela. Ha, ha...
Zajedno sa svojim reprezentativnim kolegama, kao sportaš imao je priliku upoznati se s Chuckom Norrisom.
– Bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Oklahomi kada sam bio i izbornik i natjecatelj. Chuck Norris je došao na to natjecanje kao specijalni gost i održao je kraći trening gdje smo se i upoznali. Nakon toga, u vrijeme kada nije bilo elektroničke pošte i društvenih mreža, dopisivali smo se na klasičan način. Štoviše, poslao sam mu i svoje knjige jer on je bio majstor te-kvon-doa kojeg je počeo trenirati dok je bio u američkoj vojsci u Južnoj Koreji.
Još uspješniji Nobilo je bio kao trener i izbornik reprezentacije bivše SFRJ.
– Bio sam trener momčadi koja je 1984. bila prvak Europe, a četiri godine poslije i prvak svijeta. Tu momčad činili su Majer, Samadržija, braća Fuštin, Toth, Reinić, Strmo, Mirković. U to vrijeme imali smo i pojedinačnih uspjeha pa je Zoran Samardžija bio prvak svijeta, a Egon Majer pojedinačni prvak Europe. Taj sam naraštaj vodio oko deset godina i osvojili smo sve što se osvojiti moglo.
A onda je došlo do raskola na svjetskoj pa na domaćoj tekvondaškoj sceni. Nobilo je ostao uz asocijaciju International Taekwondo Federation, a drugi su se okrenuli prema organizaciji koja se zvala World Taekwondo Federation i koja je bila bliža olimpijskom pokretu.
– ITF je bio razvijeniji sustav i do 80-ih godina WTF je bio marginalan. No, prelaskom Mijačike i Mađarevića taj je tip te-kvon-doa u našoj zemlji ojačao. Dolaskom na Olimpijske igre WTF se potpuno etablirao.
Zanimljiva je priča da je raskol na svjetskoj sceni krenuo iz zemlje matice Koreje.
– Osnivač te-kvon-doa kakav znamo bio je general Choi Hong Hi, general i šef vojne obavještaje službe Južne Koreje. No, kada je u toj zemlji došlo do državnog udara, kada je general Park Chung-hee svrgnuo demokratski izabranog predsjednika Syngmana Rheea, Choi Hong Hi je poslan u Maleziju za veleposlanika. Kada su ga udaljili i s te pozicije, Choi Hong Hi se odlučio maknuti iz politike i osnovati ITF. Zbog političkog sukoba 1972. morao je emigrirati u Kanadu otkud je vodio svoju asocijaciju.
I dok se ITF više bavio te-kvon-doom kao vještinom, WTF se formirao kao svjetska sportska asocijacija.
– General Choi bio je tradicionalist, a s vremenom se pokazalo da je sport vitalnija stvar od borilačke vještine. Jer, upravo su se kroz sportska natjecanja razvile pojačane sposobnosti sportaša koji su pak stvarali nove tehnike. Tako je, uz podršku Južne Koreje kao ekonomskog diva, WTF postao dominantan i danas obuhvaća oko 204 zemlje i tom vrstom te-kvon-doa bave se u svijetu milijuni ljudi.
A Nobilo je danas ponosni predsjednik nacionalnog saveza koji je član WTF-a.
– Ako uzmemo u obzir masovnost sporta u svijetu i kod nas, ali i rezultate naših sportaša na velikim natjecanjima, niti jedan borilački sport u Hrvatskoj nema bolje rezultate od te-kvon-doa. Štoviše, mislim da smo pojedinačni sport broj jedan u našoj zemlji i te-kvon-do mora dobiti mjesto koje mu pripada i upravo će to biti jedna od mojih zadaća.
Prije no što će biti izabran za novog predsjednika na jednom portalu oglasili su se neki branitelji proglasivši njega braniteljem udbaša, ponajprije jer na münchenskom sudu brani bivšeg udbaša Josipa Perkovića. Nobilo ne skriva da mu je otac bio zaposlen u toj službi, no na temu tog poistovjećivanja ističe:
– To je gledište neobrazovanih ljudi, oni identificiraju odvjetnika i branjenika. Zar je onaj koji brani silovatelja i sam silovatelj, ili onaj koji brani ubojicu i sam ubojica? Kod nas se pak to poistovjećivanje najčešće događa u predmetu s političkom težinom. Sada kada branim Perkovića svi “nabrijani” će reći da sam udbaški odvjetnik, a kada sam branio Kutlu, onda mi je ljevica zamjerala da branim desničarskog tajkuna. Isto tako, kada sam branio Nikicu Jelavića, predbacivali su mi da sam mafijaški odvjetnik. To što sam branio Blaškića u Haagu nije značilo da ja osobno branim hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini.
U javnom prostoru imao je Nobilo i drugih problema, proglašen je i obiteljskim nasilnikom.
– Kada si javna osoba, teže je mirno živjeti, posebice u društvu duboko podijeljenom kao što je naše. Po ispitivanju javnog mijenja, ja ili imam snažne pristaše ili snažne protivnike što je obilježje i drugih javnih osoba koje intenzivno istupaju. Međutim, ja se time ne opterećujem. Ja ne živim od javnosti, već u svom profesionalnom krugu. Podilaziti masama, baviti se populizmom, ja nemam za to razloga jer nisam političar.
>> Anto Nobilo novi predsjednik te-kvon-do saveza: Ovim su završeni plemenski ratovi
Nobilo, to je ona junačina koja je mlatila vlastitu ženu, dijete na ulici i starca ispred birtije? Pravi antifašista, idealan lik za pozitivno prikazivanje u smećernjem listu.