Rukometaši PPD Zagreba doživjeli su još jednu rezultatsku sramotu u elitnoj skupini Lige prvaka. U prva četiri kola uvjerljivo su izgubili od Kiela (minus 10), Veszprema (minus 12) i Barcelone (minus 18). Tek je protiv Aalborga bilo neizvjesno (minus jedan). Ono što smeta običnom navijaču jest način na koji su “plinari” gubili utakmice. Nije bilo one doze borbenosti, pogotovo u obrani, koja bi donijela puno manje poraze, nije bilo ni većeg broja obrana vratara. Tehničke pogreške i promašaji posebna su priča. U četiri utakmice zagrebaši su promašaja i izgubljenih lopti imali ukupno 104, što je po utakmici nevjerojatnih 26. Velik broj promašaja uvjetovao je na kraju jako slab postotak šuta, ispod 50 posto u susretima protiv Kiela (46) i Barcelone (47). Jedina dobra stvar u ove četiri utakmice je napad. Primjerice, protiv Kiela i Barcelone zagrebaši su uputili više udaraca na vrata nego njihovi suparnici.
Vori – ipak pogrešan potez
No pitanje je može li ovosezonski PPD Zagreb išta napraviti u elitnoj skupini Lige prvaka, a pitanje svih pitanja je zašto se dogodio ovako velik rezultatski pad. Odgovor na prvo pitanje znat ćemo sljedeći tjedan kada u Areni gostuje Celje, klub koji je statistički gori od “plinara” u ove četiri utakmice. U susretu sa sebi ravnima PPD Zagreb mora pobijediti ako želi spasiti sezonu. Ne treba zaboraviti da zagrebaši još uvijek nemaju nijednu pobjedu u službenim utakmicama, a ove sezone odigrali su ih ukupno šest, dvije u SEHA Gazprom ligi i četiri u Ligi prvaka.
Što se tiče rezultatskog pada, to se sad čini malo zabrinjavajuće. Jer nisu zagrebaši ni proteklih nekoliko godina imali puno jači sastav, ali nisu doživljavali ovako velike poraze u nizu. E sad, je li krivnja na upravi, treneru ili samim igračima? Reklo bi se na svima podjednako. Možda je ipak bio loš potez stavljanje mladog i neiskusnog trenera (Vorija) na klupu. Na kraju je njegovo smjenjivanje potvrdilo da je to ipak bila pogreška. No ono što je najvažnije od svega je budžet. Nekad davno, kad su zagrebaši dvaput bili prvaci Europe, nije bilo velikih sponzora i privatnika koji su ulagali u rukomet. Nekad davno svaka zemlja mogla je dati samo jedan klub u Kup prvaka. Nekad davno u našim klubovima igrali su najbolji hrvatski igrači ili, kad bismo otišli još dalje, najbolji igrači bivše Jugoslavije. Bjelovarski Partizan, šabačka Metaloplastika i na kraju Zagreb bili su na krovu Europe isključivo s domaćim igračima.
Nitko jak nije stao uz Zagreb
Kako se rukomet počeo razvijati, kako su sponzori počeli nalaziti neke svoje interese i kako su neke lige, ponajprije Njemačka, postale veliki biznis i spektakl koji je dupkom punio dvorane, tako je novca bilo sve više i više. Ali ne i u Hrvatskoj. I dok je mađarska vlada stala iz Veszprema, privatni poduzetnici iza Vardara i Kiela, moćni nogometni klubovi iza Barcelone, jaki sponzori iza PSG-a, Kiela, Flensburga..., iza PPD Zagreba nitko tog kalibra nije stao. Svi bolji hrvatski igrači odlazili su iz Veprinečke zbog puno boljih i izdašnijih ponuda. Zagreb se oslanjao ili na mlade igrače ili igrače srednje kvalitete koji nikako nisu mogli donositi prevagu u jačim europskim utakmicama.
Nekad davno Zagreb je također doveo svjetske klase. Krenimo od Banfre, Stojanovića, Lavrova, Lazarova, Kulinčenka, Gala, a posljednji veliki svjetski igrač koji je došao u klub bio je Ivano Balić 2009. godine. Uostalom, kad je riječ o osvajačima Lige prvaka, posljednji klub koji je to napravio bez velikog sponzora i velikog broja stranaca bio je baš Zagreb. Od 1994. do danas Ligu prvaka osvajali su uglavnom španjolski (14) i njemački klubovi (4). •
Banfro svjetska klasa?!? Ali nastranu to, šteta za klub koji je pao tako nisko. Uvijek i jedino problem je igrački kadar. Ekipa koja sve gubi ima loš kadar za taj rang - LP. I to je početak i kraj.