Marko Popović, bivši košarkaški reprezentativac Hrvatske u intervjuu za T-portal otkrio je razmišljanaj o svojoj karijeri, ali i mnogim karijerama svojih suigrača, vođenju hrvatske repreznetacije, (ne)uspjesima i kritičnom promišljanju hrvatske publike.
- Reprezentacija je bolno iskustvo, ponosno i bolno, s dječačkim grijesima, 'pljucanjem' po igračima, velikim očekivanjima prije svakog velikog natjecanja… Za javnost su uvijek igrači bili krivci. Dandanas su ti igrači ostali krivci. Nitko ne spominje selekcije i način na koji se gubilo. Mene najviše boli to što neki treneri nisu stali iza svojih igrača u svih tih deset godina, koliko sam ja bio svjedokom i akterom događanja. Bilo je i puno nekorektnosti prema Nikoli Vujčiću, Roku Ukiću, Nikši Prkačinu, Zoranu Planiniću, Anti Tomiću... - započeo je svoja promišljanja o reprezentaciji Popović pa dodao:
- I ja sam imao neke frustracije, osjetio sam nekorektnost na svojoj koži. Zaboljelo me to što sam napravio grešku, po svima krucijalnu, ali neću o tome govoriti. Poanta je u tome da nisam dobio nikakvu podršku nakon toga, a bio sam mlad igrač. Danas gledam s ljudske strane što bih ja napravio kao trener, jer ono što je mene zaboljelo, ne bih želio da nekog drugog boli. Kakvi god da smo bili u tom trenutku, uvijek smo bili nadomak polufinala i zapinjali na tim četvrtfinalima. Naša silna 'neuspješna' četvrtfinala uspjeh su u odnosu na današnje stanje u hrvatskoj reprezentaciji. Činjenica je da smo tada igrali protiv najbolje Litve ikada te Francuske, Španjolske i Srbije u najboljim izdanjima. Danas se kvaliteta raspršila na više država i više nema izrazitog favorita, a tada je to bilo puno naglašenije. Žalim za tim uspjehom koji nam svima nedostaje, ali opet, svi ti neuspjesi formirali su me kao čovjeka i ne bih nikad promijenio ništa u svojoj karijeri. Nas su uspoređivali s reprezentacijom koja je harala do 1995., današnju reprezentaciju s nama. Naš je mentalitet čudan. Kod nas je mjerilo takvo da ako smo drugi na Olimpijadi, odmah moramo biti prvi u Europi. Ako nisi prvi, zadnji si. Kada smo uzeli broncu na Svjetskom u Torontu, ljudi nisu baš bili zadovoljni. Nisu bili zadovoljni ni broncom u Ateni 1995. godine. A od tada nismo osvojili ništa.'
