Velika je vjerojatnost da će na kraju maratonska utrka Dinama i Osijeka završiti na istih desetak koraka razlike, koliko ih je dijelilo i u trenutku kad je Nenad Bjelica zasjeo na klupu rodnoga kluba krenuvši u nešto što se tijekom sezone pretvorilo u otvorenu osvetničku misiju. Pa opet, svesti sve na ono “gdje si bio, što si radio” bilo bi jednako promašeno kao što je bilo i povlačenje paralela sa šampionskom sezonom Rijeke, jer je uz pandemijske okolnosti između te dvije priče još i more nogometnih razlika. Osijek nije igrao bolje od Rijeke kad je postala prvak. Nije imao ni bolju momčad. Dinamo ne da nije bio gori ili u rangu onog Dinama koji je ispustio tu jedinu titulu u posljednjih petnaest godina, već je bio daleko bolji. Čak i kad uvažimo kikseve s početka proljeća. Nadalje, Osijek je stalno lovio zaostatak, dok je 2017. u toj ulozi bio Dinamo. Teško da bi rasplet bio drukčiji čak i da Igor Silva nije prodao onu loptu u Maksimiru koja je dosta toga usmjerila. I to baš Oršiću. Na kraju... Iako je napravio bodovni pomak u odnosu na prošle sezone i riješio brdo malih utakmica na kojima bi prije gubio zarađeno, Osijek nije osvojio ni Maksimir ni Rujevicu ni Goricu. Nijednu veliku utvrdu HNL-a. Poljud to već neko vrijeme nije.
Možda paradoksalno, ali Osijeku nije išlo na ruku ni to što se nije dogodio neki Batinićev “Soudani”. Ili Pajačev “respect”. Očiti poguranac Dinamu koji bi mobilizirao javnost. Naslov čist kao suza!
Na raspletima poput ovog testira se ozbiljnost izazivača. To što već ove sezone neće biti prvi mađarske vlasnike potresa koliko i Maksimir Bjeličina galama. U prijevodu: “Lajte kere Jakobsfelda”. Oni su i tako računali na sljedeću sezonu. Ali, Bjelica već zna da nema ništa pogubnije nego kad postaneš NK Sljedeća sezona. On je to htio odmah, u prvom naletu. I pogubio živce. Događalo se to i Keku, ali ne na taj način. Kad bi u petak urlao na Šikića i suce u Kranjčevićevoj, u subotu bi već govorio o grandioznom rivalu iz Maksimira. Kad je trebalo, pravio se lud. I pripremao stvari tako da vulkan proradi na terenu.
Na kraju je sve došlo na onu Guardiolinu: “Možemo mi treneri trčati, skakati i mahati ručicama kraj terena kao sumanuti, ali ipak su glavni glumci igrači”. Razlika u klasi preočita je u korist prvaka. I zato se nebo plavi. Kažu da je ova sezona i zenit jedne generacije rođene upravo usporedo s dolaskom Bjelice u Maksimir. Vidjet ćemo. Izgubio je od onoga što je sam stvorio. Nije pretjerivanje, sjetite se samo posljednjih mjeseci prije njega. I Skenderbeua.
U sezoni na izmaku odgledali smo i “full monty” trenera koji je danas najveća zvijezda HNL-a, čiji su istupi gledaniji i od Petkovićevih driblinga. I očito toliko škakljivi da se Osijekova stratega prati, potajno snima i onda snimljeno “lifra”, pomalo montira i emitira kao tajne razgovore ministra Špegelja uoči Domovinskog rata. Bjelica je prošao put od uglađenog i na sve strane voljenog stručnjaka s manirama, koji “parla” sedam jezika i baca publiku u trans jer za ručkom ne gleda suprugu, nego u laptop s akcijama do “pi.da vam strinina” trenera. Što je strašno sablaznilo javnost. Zamislite, on psuje! Živimo li mi ono u zemlji u kojoj državni vrh pred kamerama razgovara kao u birtiji? Što bi onda trebalo očekivati od nogometnog trenera? Pravo je pitanje u kojoj je mjeri tu Bjelica sračunat. Kažu da je posrijedi priprema terena za sljedeću sezonu. Hm, onda bi valjalo skupljati potencijalne saveznike, a ne neprijatelje. Uostalom, taj dio igre donosi u konačnici koliko i kaciga vozaču na Tour de Franceu. Deset do 15 sekundi. U nekoj ludoj završnici može značiti, ali... Potrebno je puno više. Za početak u prijelaznom roku. E tu Bjelica kao menadžer kojem se igrači sami nude i s ovlastima na razini Wengera, samo bez te love, već može nešto. I opet će se i Dinamo pitati.
Ne volite Bjelicu? Razočarao vas je kao čovjek? Ne želite ga više slušati? U redu. Vaše pravo. Samo, tko je zanimljiviji? Tko drugi onda toj ligi u ovom trenutku može dati sol, papar, malo čilija i jednu žlicu vegete? Rijeka? Zaboravite dok Mišković ne nađe partnera. Gorica? Čak i da je ostao Dambrauskas, ne bi bilo nikakve garancije. Hajduk? Idealno, ali... Budimo ozbiljni.
Na kraju... Što je Bjelica krivo rekao? Preciznije, što je rekao, a da već nije obrađivano u medijima? I tema o posudbama i priča o korporaciji. Naštetio nije nikome. Potencijalno jest sebi. Jer, ako je 2019. figurirao kao jednoga dana izgledni Dalićev nasljednik, danas već... Dojam je da je više puklo na relaciji s Miškovićem nego s Mamićem. E, da, prekršio je i zlatni zavjet: Ne talasaj! “Ne smeta ništa što je zemlja nova. Mi smo stari.”
" Što je Bjelica krivo rekao? ". O tome možemo raspravljati. Ali kako je to rekao ? Tu nema rasprave : psovački,vulgarno i nedostojno stratega kluba koji želi biti prvakom HNL.