Pobijede li hrvatski tenisači Argentince u ovogodišnjem finalu Davisova kupa (25. do 27. studenoga) i tako drugi put osvoje “salataru”, bit će to ujedno i najbolja čestitka za jubilej koji nam stiže sljedeće godine. Proslavit ćemo tada 90. obljetnicu od prvog nastupa hrvatskih igrača u Davisovu kupu. Dogodilo se to 1927. godine, istina, pod zastavom tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali udarnu snagu reprezentacije činili su Hrvati.
Prvi susret u Davisovu kupu odigran je u Zagrebu od 20. do 22. svibnja 1927. protiv Indije, i to na igralištu HAŠK-a u Maksimiru. Izbornik je bio Hinko Würth, koji je ujedno – kao osnivač i dugogodišnji predsjednik HAŠK-a – bio i predsjednik Saveza. I ne samo to, Würth je sebe postavio i za igrača, no igrali su Vojvođani Đorđe Dunđerski (inače član HAŠK-a) i Ivan Balaš. I izgubili 0:3.
Godinu dana kasnije ugostili smo Finsku, također u Zagrebu i izgubili 1:4. No, Würth je ovaj put u sastav uveo vrlo darovitog, tada 23-godišnjeg igrača HAŠK-a Franju Schäffera koji je postigao i jedinu našu pobjedu. Sa 6:3, 2:6, 9:7, 7:5 pobijedio je Groteffelta. Bila je to i prva pobjeda jednog hrvatskog tenisača u Davisovu kupu.
Nakon što je Kraljevina SHS 1929. u Ateni izgubila i od Grčke (1:4), više sreće imala je pod novim imenom – Kraljevina Jugoslavija. Godine 1930. u Beogradu smo pobijedili Švedsku s 3:0. Pojedinačne pobjede postigli su Zagrepčani Krešimir Friedrich (dobio Ramberga) i spomenuti Schäffer (svladao Soederströa), a u paru je Schäffer za partnera imao Ivana Radovića, slikara i u ono doba najboljeg beogradskog tenisača.
Te će godine u drugom kolu Jugoslaveni u Zagrebu izgubiti od Španjolaca (1:4), a taj je susret značajan jer se u momčadi prvi put pojavio ljevoruki Zagrepčanin Franjo Kukuljević (rođen 1909.), kasnije veliko ime hrvatskog tenisa.
No tek će nekoliko godina kasnije, kad su se Kukuljeviću pridružili Franjo Punčec (1913.), Josip Palada (1912.) i Dragutin Mitić (1917.), Hrvati postati strah i trepet Davisova kupa. Barem u europskim okvirima. Taj je sastav čak tri puta igrao u finalu europske zone Davisova kupa: 1936., 1938. i 1939. godine kada je na staroj Šalati pobijedio Njemačku s 3:2.
Pisalo se tada da je to najveća pobjeda hrvatskog sporta dotad. Meč je bio iznimno dramatičan: Nijemci su nakon drugog dana poveli s 2:1 i samo ih je bod dijelio od pobjede. No trećega dana Mitić je s 3:0 pobijedio Goepferta, a pobjedonosni bod donio je Punčec strašnom pobjedom nad Henkelom s 10:8, 6:3, 6:0.
U međuzonskom finalu protiv Australije u Bostonu (24.-27. listopada 1939.) naši su mušketiri poraženi, ali je Punčec dokazao svjetsku klasu pobijedivši najboljeg Australca Johna Bromwicha sa 6:2, 8:6, 0:6, 6:2. Australci su poslije u finalu u Philadelphiji pobijedili i SAD s 3:2 te osvojili Davisov pokal za tu godinu.
Hrvati su, dakle, tih godina uz Amerikance i Australce bili najbolji u Davisovu kupu, ali rat je prekinuo njihov uspon. Predosjećajući što će se uskoro dogoditi, Kukuljević se nije ni vratio iz Bostona. Otišao je u Indiju i ondje maharadže učio tenisu, a nakon rata skrasio se u Južnoj Africi.
U vrijeme Drugoga svjetskog rata nije bilo natjecanja u Davisovu kupu (a nisu se igrali ni Grand Slam turniri), a hrvatska teniska priča nastavljena je 1946., tada pod zastavom nove Jugoslavije. Mitić i Palada nastupali su za reprezentaciju NDH (izvan sustava Davisova kupa), ali to im nije zamjereno. I Titovoj je Jugoslaviji trebala sportska legitimacija.
"Dogodilo se to 1927. godine, istina, pod zastavom tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali udarnu snagu reprezentacije činili su Hrvati".... Würth, Dunđerski, Balaš, Schäffer, Friedrich, sve prava Hrvatska autohtona prezimena, mlad Hrvat do Hrvata....