U danima Europskog prvenstva, pričali smo s jednim našim trofejnim boksačem. No, premda je bio europski doprvak (2002.) i osvajač svjetske bronce (2001.), Filip Palić (35) danas nije ni blizu plemenitoj vještini. U Puli smo ga zatekli tamo gdje bivšeg boksača ne bismo očekivali.
Za razliku od tipiziranih poslova za "fajtere" (redarenje, zaštitarstvo, ugostiteljstvo...) Filip se bavi trgovinom. Prodaje ljetnu odjeću i galanteriju. U radnji nadomak Arene sam je svoj gazda, pa je i prodavač, računovođa i komercijalist.
- Da bi mi se isplatio ovaj sezonski posao, zasad moram raditi sam. Srećom, završio sam školu za trgovca i komercijalista.
Kao da mi je 15
Nije mu palo na pamet da se kao pulske boksačke legende bavi ugostiteljstvom (Drviš, Tadić i pokojni Parlov).
- S obzirom da radim sezonski, preostale mjesece mogu razmišljati gdje sam radio pogreške. Čitao sam i puno o poslovnoj psihologiji, pa biografije uspješnih ljudi, ali i filozofe poput Aristotela, Platona, Diogena... Osim toga, i vjernik sam katolik pa odlazim i u crkvu. Zapravo, u potrazi sam za pravim načinom života, a ne za onim kojeg nam nameću mediji. Recimo, nekim proizvodima rastu cijene samo zato što su razvikani u medijima, a oni zapravo ne vrijede toliko.
Ističe da ne želi nikome biti dužan.
- Želim biti likvidan prema dobavljačima, platiti unaprijed ili u najkraćem roku.
S obzirom da zdrav duh treba i zdravo tijelo, i tome se posvetio.
- Posljednjih godina ne pijem ništa gazirano, ne jedem konzerviranu hranu, začine koristim minimalno... Ne izlazim do dugo u noć. Uz sve to, počeo sam se osjećati kao kad sam imao 15 godina. A dok nisam pazio na sve to znao sam se probuditi mrgodan, a da mi nitko ništa nije napravio.
Premda je posljednji meč imao 2010. godine, rukavice još nije okačio o klin.
Nisam još odustao od boksa
- Ja nikad nisam rekao da odustajem od boksa, već sam samo rekao da više neću biti u amaterskom boksu, a profesionalni boks bih htio okušati. Nisam prihvatio neke ponude jer mi nije bio cilj zaraditi od prvih mečeva i na kraju izaći kao gubitnik. Nisam htio to raditi radi preživljavanja, no još uvijek imam želju da se borim. Friške sam glave i imam taj osjećaj da bih mogao pobjeđivati. Cijelu zimu sam trenirao, a u trkačkim dionicama mi je puls znao otići i do 230 otkucaja.
Možda bi se oko toga mogao posavjetovati sa Stjepanom Božićem (40).
- On nije imao sreće s menadžerima. Da je imao Nijemce iza sebe, s takvim boksom bio bi najmanje prvak Europe.
Filip je podrijetlom iz Janjeva, no još kao dijete njegov je otac preselio u Skoplje.
- Otac je imao ljevaonicu i ja sam tamo završio osnovnu školu. U Zagreb sam pak stigao sa 17 godina. Došao sam kod tete, a bratić mi je kazao da u blizini trenira poznati boksač Mavrović pa sam i ja otišao kod trenera Leonarda Pijetraja. Za vrlo kratko vrijeme postao sam prvak Zagreba i juniorski prvak Hrvatske, a 1998. sam otišao služiti vojni rok. Sljedeće godine sam nastupio i na Svjetskim vojnim igrama i osvojio zlatnu medalju. To sam zlato osvojio sa slomljenom šakom koja mi je i danas natečena.
>>Visio iz ringa: Je li ovo najbrutalniji nokaut ove godine?
Jednom borac, uvjek borac;)