Često hvalimo hrvatske vaterpoliste i vaterpolskoj reprezentaciji tepamo da je najuspješnija hrvatska vrsta u svim sportovima. No posrtaj na Europskom prvenstvu u Budimpešti i gubitak, činilo se, već osvojene bronce u dvoboju s Crnogorcima razotkrio je jednu gubitničku raspuklinu kod naših vodometaša. To je njima, naime, bio već peti poraz u šest susreta za broncu od hrvatske samostalnosti. Naravno da je za tu groznu statistiku ponajmanje kriva sadašnja generacija, ali, eto, i ona se uspješno uklopila u taj trend. Podsjetimo, četvrti smo bili u Beču 1995. i Sevilli 1997. (oba puta izbornik je bio Bruno Silić), u Budimpešti 2001. (Neven Kovačević), u Malagi 2008. (Ratko Rudić), a od te sudbine, eto, nije pobjegao ni Ivica Tucak. Nakon što smo mu dali noć da “ohladi glavu” i održi sastanak s igračima, izbornika Tucka morali smo jučer suočiti s nekim pitanjima. Pa, prvo, kako je protekao razgovor s igračima i čime je on urodio?
Otvoren razgovor s igračima
– Imali smo otvoren razgovor, svatko je rekao svoje viđenje, ali zaključak je zapravo taj da nam se ovaj pad u dvije utakmice s Crnogorcima nije dogodio slučajno. Prvi put smo se vratili, u utakmici za broncu nismo i sad moramo vidjeti zbog čega.
Očito je riječ o vrsti psihološke nestabilnosti – mi kad padamo, nezaustavljivo padamo – no krije li se iza nje nedovoljna tjelesna pripremljenost?
– Psihološka stabilnost ili nestabilnost usko je vezana za tjelesnu pripremljenost. E, sad, ja mislim da smo mi u danim uvjetima bili maksimalno fizički pripremljeni. Trebamo biti zahvalni Bogu da imamo Peru Kuterovca, on je uistinu majstor za to. Nisam bio zadovoljan tim elementom kad sam prvi put okupio igrače, ali činilo se da smo nakon Australije na optimalnoj razini. No sad ispada da možda i nismo...
Neki igrači kažu da je problem bio u mentalnoj pripremi, da je psihološka priprema bila manjkava?
– O manjkavoj psihološkoj pripremi dalo bi se govoriti da smo mi odmah na početku utakmice bili loši, ali mi smo dominantno ulazili u utakmicu, funkcionirali smo kao švicarski sat i onda nam se dogodi neobjašnjiv pad...
Možda igrače treba pripremiti i za taj dio?
– Utakmica je kao i život, puna uspona i padova. Samo što se život na kraju gasi, a na utakmici se treba igrati sve bolje i bolje...
Možda smo u stožeru trebali imati psihologa i psihologinju? Suradnja s Renatom Barić bila je uspješna, zašto nije nastavljena?
– Ma, Renata je na neki način ostala u stožeru, ali možda nam je trebala intenzivnija suradnja. Mi u stožeru razmišljamo u tom smjeru.
Razmišljate li o nekim promjenama u sastavu, nama primjerice jako nedostaje Ivan Buljubašić (32), zlatni iz Zagreba, Londona i Budimpešte?
– Buljubašić me zbog obiteljske situacije zamolio da preskoči Euro, ali on nije otpisan. A u Gwangjuu ga nije bilo jer nam je trebao vanjski šut pa sam uvrstio Benića.
Golica nas još jedno jako igračko ime – Nikša Dobud (34), također osvajač olimpijskog zlata iz Londona. Postoji li mogućnost da i on bude pozvan?
– Nama je zanimljiv svaki igrač koji ima hrvatsku putovnicu i sve ih pratimo.
Pripreme za Rotterdam
Očekuju nas, dakle, koncem ožujka i početkom travnja olimpijske kvalifikacije u Rotterdamu. Na papiru su Hrvatska, Crna Gora i Grčka favoriti za ta tri mjesta za Tokio...
– Rotterdam je nama nakon svega ključna akcija i mi već danas počinjemo s pripremama. Kalendar je takav kakav je, vidjet ćemo mogu li nam klubovi izaći u susret, ali mi se za taj turnir svakako moramo dobro pripremiti. Da, spomenute zemlje su favoriti, pa i mi među njima, ali tko može zabraniti Nijemcima, Rusima, Nizozemcima, Kanađanima... da i oni imaju svoje snove. I zato uz dobru pripremu, i ove male korekcije, mislim da ćemo se kvalificirati za Tokio.
I sami ste ovom našem nastupu u Budimpešti dali negativnu ocjenu. U razmatranju uzroka, može li se govoriti o nekom zasićenju, nezadovoljstvu, bojkotu, možda je potrebna neka šok-terapija?
– Ne, toga nema, barem ja ne osjećam takvo što u našim redovima. Osjećam privrženost, ljubav, zajedništvo, nikakvih problema tu nema, mi smo kao jedna obitelj. Javit će se sad puno tzv. znalaca koji će pljuvati po nama, ali istrpjet ćemo to. Neka su i oni dobili svoju minutu u životu. Kiksali jesmo, ali ostajemo podignute glave i idemo ostvariti svoje ciljeve, možda malo zaobilazno.
Možda bi se i našlo mjesta za Buljubašića, Obradovića i Dobuda da se ne mora naći mjesta za Bukića i njegova bratića Miloša. I sad će prije otpasti Fatović ili Vukičević nego njih dvojica.