Odbojkaši Hrvatske od 16 sati u Ostravi igraju utakmicu osmine finala na Europskom prvenstvu. Suparnik nam je Slovenija, reprezentacija koja je na posljednja tri Europska prvenstva bila dvaput druga. Jedom su izgubili finale od Francuske (2015.), a jednom od Srbije (2019).
Jasno je da je Hrvatska u podređenom položaju, no u jednoj utakmici, na neutralnom parketu, sve je moguće. Pa i veliko iznenađenje. Uostalom, ništa bolja od nas Češka pobijedila ih je u skupini.
Od sedme godine u Zagrebu
Kapetan ove naše nadarene generacije je 32-godišnji Cima Žukovski, igrač koji je rođen u Bjelorusiji, u Minsku, ali koji je prve odbojkaške korake napravio u Zagrebu. S 22 godine uputio se u inozemstvo gdje igra već deset godina. Većinu vremena proveo je u Italiji igrajući za Umri Volley, Gabeca Pallavolo, Ravennu, Molfettu, Lube, Callipo i Perugiu. Imao je dvaput “izlete” u Njemačku gdje je igrao za Unterhaching i Berlin, a od 2020. je tehničar u ruskoj ligi, igrajući za Fakel. Nije tipičan tehničar koji samo diže lopte, već u većini slučajeva zna podvaliti loptu i prevariti suparnički blok. Nije mu strano ni bacanje za loptom u nemogućoj situaciji. Takvom potezu svjedočili smo protiv Estonije.
– Vjerojatno mi je to najveći poen u karijeri. Moram se i ovim putem još jednom ispričati kamermanu jer sam ga malo zakačio u žaru borbe, skoku za loptom. Nadam se da ga nisam ozlijedio, odnosno da mu nije ostala bol iza toga – rekao je Cima.
Sa Slovenijom ste igrali prijateljske utakmice uoči ovog EP-a?
– Da, jednu smo izgubili, jednu smo odigrali 2:2. Ma, sve je danas moguće – istaknuo je Cima.
Sa sedam godina došao je u Zagreb. Oboje roditelja su mu liječnici, te su kao takvi radili i za HAOK Mladost po dolasku u Zagreb.
– Nisam znao ni jezik, ali odmah su me otac i majka upisali redovan razred škole u Zagrebu i tako sam i jezik svladao. Odbojku sam zavolio odlazeći s roditeljima svakodnevno na treninge u dvoranu “Bojan Stranić” – istaknuo je.
Igrao je u Perugii kada se pojavila pandemija, a svi znamo da je Italija prva europska zemlja koju je baš jako zahvatio koronavirus.
– Bilo je teško, nije se igralo, sport više nikoga nije zanimao Srećom da su uz mene bili supruga i sin pa mi je bilo lakše.
Predsjednik Perugie je Gino Sirci koji ima tvrtku Sir Safety koja proizvodi zaštitnu opremu i odjeću. Išao je na svaku utakmicu kluba, a zanimljivo je kako je svim igračima podijelio nadimke. Tako je Žukovski postao...
– Diabolik. To je lik iz stripova, najpoznatiji talijanski, tihi ubojica, natprosječno inteligentan. Dobro sam prošao s nadimkom. Jedan igrač dobio je nadimak Kalašnjikov...
Feniks me svugdje prati
Cima je veliki navijač Cristiana Ronalda. Do sada je zbog njega navijao za Juventus, možda odjednom sada postane navijač Uniteda. Jednom prigodom silno ga je iznenadila Samanta Fabris, kapetanica ženske odbojkaške reprezentacije, kada mu je poklonila Ronaldov dres s njegovim potpisom. Obožava igrati PlayStation, ima istetoviranu pticu Feniks.
– Feniks simbolizira mene jer sam imao dosta padova, a feniks se uvijek vrati još jači i bolji.
Iz Italije u Rusiju, u Moskvu?
– Da, došao sam u strašno jaku ligu i strašno jaku momčad. Živim u Moskvi, a na utakmice putujem u 2500 kilometara udaljen gradić Novi Urengoj. To je jedan od najhladnijih gradova u Rusiji, ako ne i u svijetu. Temperature su minus 50 Celzijevih stupnjeva. Tu zna snijeg pasti ljeti. Jedan od glavnih sponzora nam je Gazprom koji ima sjedište u Novom Urengoju. Odbojka je jedini profesionalni sport koji se odvija u tom sibirskom kraju. Ondje je jako teško živjeti i to mogu samo ljudi koji su tamo cijeli život. Dan traje tri sata, sunca nema i ne znam kako bi tamo profesionalni sportaši mogli živjeti. Na ulicama ima malo ljudi, ako ih ima, svi su maksimalno zabundani. Uglavnom su svi po prijevoznim sredstvima. Zato putujemo svi iz Moskve – istaknuo je Žukovski.
S jezikom niste imali problema?
– Da, odmalena govorim ruski, a kako je bivši trener bio Talijan, a znam jako dobro talijanski, obavljao sam još dodatno i posao prevoditelja – zaključio je kapetan hrvatske reprezentacije.
