Kad smo rušili Nijemce u Lyonu, po nama su skakali i ljubili nas i Francuzi. Valjda nisu u nekoj ljubavi s Nijemcima.
I danas, 20 godina kasnije svi se vraćamo na tu 1998. i čuvenu broncu, na sjajno Svjetsko prvenstvo. Bila su to druga vremena, vremena u kojima se pisalo o nogometu, igri, vremena u kojima je šest ljudi iz Večernjaka bilo u Francuskoj i prenosilo svoje dojmove. I kad se u domovini sjajne hrane i vina još ostvari rezultat iz snova, onda nema ljepše.
Osvetili se Vogtsu
Veselili smo se kad prošli skupinu, pa Rumunjsku, ali neopisivo je bilo nakon 3:0 protiv Njemačke. Zajedno smo sjedili moj tadašnji šef Darko Draženović i kad su Jarni, Vlaović i Šuker rušili Nijemce, moj šef, inače gospodin ‘par exellance’ i ja skakali smo od sreće, veselili se kao mala djeca, a kad su domaćini novinari shvatili da smo iz Hrvatske, skakali su po nama. Hm, valjda se Francuzi i Nijemci nemaju baš rado.
Nije bilo lako doći do naših igrača, rastezali su ih svi svjetski mediji, a nije bilo lako doći ni do nas, telefoni nam se nisu gasili. Zvali su me ljudi s malom djecom u jedan u noći, bili su na Jelačić placu i veselili se sa svima, a za te nisam ni znao da imaju pojma kako se igra Svjetsko prvenstvo, toliko ih je nogomet inače zanimao.
>> Pogledajte Večernji pressing s Ćirom Blaževićem
Osim veselja zbog velike pobjede, dobili smo veliku zadovoljštinu, njemački izbornik Bertie Vogts bio je prije dvije godine u Engleskoj jako bahat nakon pobjede nad Hrvatskom, sad smo s guštom dočekali priliku da mu vratimo. I, s guštom jesmo, nije mu bilo lako ni zbog naših ni zbog pitanja njemačkih novinara.
Francuze na kraju u polufinalu nismo prošli, ali vratili smo se kao pobjednici, dobili smo Nizozemce s 2:1 za broncu na krilima Dražena Ladića. Možda je pomogao i bivši predsjednik, po nekima i bliski suradnik Ćire Blaževića, Franjo Tuđman.
- Nije isto biti četvrti ili treći – rekao je navodno našim igračima nakon poraza od Francuske, a onda je te naše brončane dečke primio nakon slavlja po Zagrebu, onako mokre, znojne, ali protokol taj put nije mario. Bilo je to vrijeme nogometa i nogomet je pisao protokol, pa čak i kad su predsjednički dvori bili u pitanju.
Ćiro je bio majstor
I danas se sjećamo sjajnog Ćirina poteza s kapom francuskog policajca s kojom je kupio svekoliku svjetsku javnost. Znao je majstor kako se to radi, ali i kako se vodi skupinu takvih individualaca i različitih karaktera, nerijetko teških, kakvi su bili u našoj reprezentaciji. Znao je od njih napraviti momčad, a mi se, 20 godina kasnije, možemo nadati da u Zlatku Daliću imamo novog majstora koji će također znati napraviti momčad od svojih igrača.
Danas su druga, profesionalnija vremena, u Francuskoj je još bilo romantike u svemu tome. Uf, kako smo samo znali prigovarati Ćiri jer su se u bazi naših u Vitellu, po hotelu reprezentacije prešetavali prijatelji igrača, svakojaki gosti. A Ćiro je sve to znao balansirati, ponekad je to važnije od samog nogometnog znanja, taktike. Vidjeli smo Ćiru i Dalića na proglašenju naših najboljih igrača, prije odlaska u Rusiju, kako razgovaraju. Nadajmo se da mu je Ćiro dao kalup u kojem se rade odličja. Jer, Ćiro je te 1998. ‘iskovao’ broncu, i nitko mu se više nije približio, na svjetskim prvenstvima niti jedan naš izbornik nije uspješno prošao skupinu. Valjda je, 20 godina kasnije, došlo vrijeme.
🇭🇷🇭🇷🇭🇷🇭🇷Hrvatska iznad svih!🇭🇷🇭🇷🇭🇷🇭🇷