Edson Ramirez, autor hit-dokumentarca “Vatreni”, ponovno je u Hrvatskoj! I to odmah nakon što je sjajni film o uspjehu vatrenih na SP-u 1998. oduševio Japance na Yokohama Film Festivalu, gdje je osvojio nagradu Grand-prix koju je primio producent filma Miro Blažević.
– Bilo je nevjerojatno. Japanci su očito pronašli u našem filmu emociju s kojom se mogu poistovjetiti pa je bilo čak i suza. Ali i trenutaka kojih ću se sjećati, susreta s japanskom princezom Masako, kojoj sam poklonio sake u boci s kockicama i kremšnite s kockicama koje su napravile Japanke. Pljesak nakon filma trajao je više od minute – kaže nam je Miro.
Žuti zaslužuje svoj film
Edson je ponovno, kao i prije nekoliko godina, stigao u Hrvatsku da bi istražio mogućnost stvaranja novog filma o hrvatskim sportskim uspjesima, o kojima do sada nije snimljeno ništa ili ne onoliko koliko ti sportaši i njihovi uspjesi zaslužuju. – Volio bih iznad svega napraviti film o Goranu Ivaniševiću. Puno je puta već ispričana priča o njegovoj pobjedi u Wimbledonu, no nigdje nije prikazan on kao osoba i sportaš. Vjerujem da je to nešto što bi moglo ponoviti uspjeh “Vatrenih”. Nevjerojatna je i priča Ive Karlovića, koja se treba ispričati jer je to istinska storija o čovjeku koji ima niz rekorda u tenisu, a rijetko ili nikad nisu ga doživljavali ozbiljno, računali da bi mogao napraviti nešto veliko. Međutim, on i danas igra i velika je zvijezda – govori meksički redatelj. Njegov producent Miro Blažević ističe još jedno ime za koje se bez dvojbe možemo složiti da nije dobilo tretman koji zaslužuje, a filmom bi mu se odužio za ono što je nogometu dosad dao – Robert Prosinečki!
– To je prava priča o velikom nogometašu koji je igrao najbolji nogomet u najvećim klubovima i zaslužuje da se o njemu snimi film – kaže Blažević. Naša je sugestija bila da svakako kvalitetan dokumentarac zaslužuje i generacija košarkaša iz Barcelone ’92.
– Svakako! To bi mogao biti film sličan “Vatrenima”. Bez sumnje. Utakmica koju bih izdvojio u dokumentarcu? Pa protiv Njemačke na EP-u ‘96. u Engleskoj, u kojoj leži dobar dio motivacije za pobjedu na SP-u dvije godine kasnije – kaže meksički redatelj, koji je snimio najbolji dokumentarac o vatrenima dosad.
– Ima uspjeha. Jako je gledan u Južnoj Americi, sada počinje distribucija u Japanu, ali i u Španjolskoj, u kojoj će biti gledan jer je dosta vatrenih tamo igralo. Vidjet ćemo još, za pojedina tržišta prava znaju biti skupa jer je riječ o natjecanju pod okriljem Fife, no ne brinem se, uspjeli smo već sada – zaključuje Ramirez i kaže da je u nekim zemljama film uvršten i u obrazovni program.
– Nije to ništa čudno, neki od 20-ak ambasadora koji su vidjeli film u Japanu govorili su mi kako tek sad dobro razumiju ove prostore, 90-e godine i nas same – kaže Blažević. A sve je počelo kao neka avantura, Edson je u priči o vatrenima vidio daleko više i od nas samih.
Znao sam da će nama reći sve
– Došao sam s prijateljem da vidimo možemo li snimiti takav film. U traženju bilo kakvog kontakta da bismo nekako pokrenuli tu našu priču, u jednoj veseloj noći naišli smo na Miru koji je mog prijatelja s kojim sam došao u Hrvatsku pozvao da sjedne i kaže mu o čemu je riječ. Saslušao je i rekao: “Pa evo, mene to zanima, a ja sam sin trenera koji je to napravio”. I to je bilo to – rekao je Edson Ramirez.
Miru je zaintrigirala mogućnost da sve ono što je izravno gledao i prolazio s ocem u tih mjesec dana u Francuskoj konačno i pokaže na najbolji način.
– Znao sam da možemo od igrača dobiti ono što ne bi mogao nijedan novinar. Jer, znate kako je, neki igrači ne žele uopće komunicirati s novinarima, neki ne razgovaraju s ovim ili onim. A ja sam znao da će nama pred kamerama reći sve ono što ne žele nigdje drugdje. I tako je i bilo. Nitko nije odbio odgovoriti ni na jedno pitanje, a bilo je, jasno, i emocija. Slaven Bilić sjeo je i rekao: “Imate ravno 45 minuta”. No ostao je sat i 15, propustio početak treninga, tražio da neke odgovore ponovi jer su ga emocije svladavale, a želio je da sve bude kako treba – govori Blažević. Snimanje je financirano osobnim sredstvima, kasnije su se pridružili neki sponzori poput HEP-a, HRT je prihvatio pravo prikazivanja u nas i to je bilo to. Sada se Ramirez i Blažević nadaju da će biti drukčije.
– Kada odlučimo što ćemo moći napraviti na ovakav, insajderski način kao i “Vatrene”, krenut ćemo redovitim kanalima prema institucijama, ministarstvima i sponzorima da se zatvori produkcija, koja će trajati oko dvije godine. Sljedeći naš film mora biti barem onoliko kvalitetan koliko su “Vatreni”. I bolji, kaže hrvatsko-meksički dvojac.
