S prvom teškom ozljedom u karijeri Marko Arapović (20) suočio se prilično stoički. Štoviše, dok je gledao završnicu utakmice Cedevite i Partizana s nosila Hitne pomoći, izgledao je kao netko tko je uganuo gležanj i tko će se vratiti za šest dana, a ne (najranije) za šest mjeseci.
– Dva napada prije toga zakucao sam preko čovjeka, a onda mi se ovo dogodilo baš u trenucima kada je Shurna već čekao da uđe umjesto mene. No mene od malih nogu uče da se ne smijem samosažalijevati i zato ne namjeravam proklinjati sudbinu, već ću se odmah okrenuti oporavku.
A sve to nije baš tako lako izvesti koliko je lako reći jer scena je izgledala jezivo, čak i njemu:
Janica preporučuje Innsbruck
– U trenutku ozljede čak me i nije previše boljelo jer sam bio u stanju šoka u koji sam dospio vidjevši koliko mi je potkoljenica iskočila iz koljenskog zgloba. Zaboljelo je tek kada sam, uz pomoć dr. Cerovečkog, vraćao koljeno u normalnu poziciju – kazao nam je Marko iz bolničkog kreveta u Traumi i opisao što se dogodilo:
– Htio sam blokirati šut na trici, no kada sam se odrazio, u trenu sam shvatio da se na to koljeno nikako ne smijem dočekati pa sam se refleksno bacio na leđa. Da sam se dočekao na to isto koljeno, meni bi sve puknulo, a ovako su mi prednji križni ligamenti ostali cijeli.
Već istu večer u Traumatološkoj bolnici Marko je imao posjetitelje iz kluba.
– Prvi je stigao trener Veljko Mršić koji se maksimalno uključio u priču, a sutradan je došla cijela momčad i to je jako lijepo od njih. Vidim da su svi zabrinuti više nego ja pa sam ja njih morao više smirivati nego oni mene.
Slično je bilo i s klupskim čelnicima koji su ga posjetili i jučer kako bi se dogovorili o tome kamo će na operaciju.
– Cedevita je gospodski klub i to se vidi i u ovoj situaciji. Oduševljen sam brigom koju su pokazali za mene i dao Bog da uđemo u Euroligu pa da se oporavljen pridružim.
Koliko saznajemo, Cedevita će snositi i troškove ove operacije ma gdje ona bila, a najvjerojatnije će se dogoditi u inozemstvu, jer tražilo se najbolje rješenje između klinika u Rimu, Helsinkiju, Münchenu, Bologni i Innsbrucku, a baš ovu posljednju preporučila mu je Janica Kostelić.
– S obzirom na to da je ovo vrlo rijetka sportska ozljeda i da ni naši vrhunski ortopedi nemaju iskustava s takvim zahvatima, tražilo se optimalno rješenje u inozemstvu. Kako je riječ o ozljedi koja je tipičnija za skijanje nego za košarku, javila mi se Janica Kostelić koja je i sama doživjela takvu ozljedu i preporučila dr. Finka u Innsbrucku. Osim toga, Janica mi je dala i dobre savjete za oporavak, da moram od prvog trena biti čvrst u glavi i u oporavku ići dan po dan, bez dugoročnih planova.
Premda će oporavku prionuti “kostelićevski”, a to ponekad znači i po osam sati vježbanja dnevno, još će Marku preostati dosta praznog hoda.
Franjo je stradao u Turskoj
– Iskoristit ću to vrijeme za učenje, da položim još tih nekoliko predmeta s treće godine i da napravim završni rad i postanem prvostupnik sportskog menadžmenta na Libertasu.
Što će pak koristiti za odmaranje moždanih vijuga?
– Veliki sam fan knjiga o Sherlocku Holmesu pa ću čitati knjige koje sam pokupovao na raznim putovanjima. Imam cijelu kolekciju. Od filmova najviše volim one o superherojima, ponajprije o Batmanu, on je iznad svih.
A videoigrice?
– Kao manji sam ih dosta igrao, no u posljednje vrijeme za njih baš i nemam vremena. No, ako moj suigrač Karlo Žganec želi, može me izazvati da odigramo neki dvoboj na Fifi 2017. Koliko čujem, kupio je Playstation da bi vježbao, no mogu ga pobijediti i iz kreveta, “s jednom nogom”.
Bili su to teški trenuci za sve članove obitelji, mamu, sestru i tatu koji je u karijeri također imao jednu ozljedu te težine:
– Ja sam još bio klinac i čini mi se da mu se to dogodilo dok je igrao u Turskoj. Njemu je tada otišla Ahilova tetiva pa je morao naručiti štake iz SAD-a. Sačuvao ih je pa ću ih ja sada “naslijediti”.
