Na današnji dan prije 34 godine, 17. listopada 1990., hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu službenu utakmicu pod okriljem Fife: protiv reprezentacije SAD-a u Zagrebu.
Kraj 80-ih i početak 90-ih u Hrvatskoj bilo je romantično razdoblje buđenja, bujanja i naglašenoga iskazivanja nacionalnih osjećaja u svim društvenim sferama. Osim po ozračju na stranačkim skupovima stranaka s nacionalnim predznakom, pamtimo ga i po spektakularnom koncertu Prljavog kazališta 17. listopada 1989. na Trgu bana Jelačića, a još više po nizu događanja vezanih za nogometne utakmice.
Bilo je to vrijeme kada se pjevalo 'Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska...', kada su se Zvone Boban i BBB 13. svibnja 1990. suprotstavili miliciji, odnosno huliganima iz Srbije uoči neodigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde, zatim kada je zagrebačka publika u lipnju 1990. zviždala jugoslavenskoj himni i reprezentaciji na utakmici s Nizozemskom, a vrhunac je svakako bila prijateljska utakmica Hrvatske i SAD-a, odigrana dan nakon postavljanja spomenika banu Jelačiću na središnjem zagrebačkom trgu.
Uoči utakmice Hrvatska – SAD vladala je neizvjesnost tko će se uopće od pozvanih igrača odazvati pozivu izbornika Dražana Jerkovića, tko će se uopće suprotstaviti Amerikancima, tko će biti kapetan, u kakvim će dresovima nastupiti nova reprezentacija, hoće li se izvoditi nacionalne himne, kakav će ona interes izazvati kod publike, hoće li biti televizijskog prijenosa...
Na kraju, Hrvatsku su u toj utakmici predstavljala samo 14-orica protagonista, a izbornik je u nedostatku igrača pozivnice poslao Albancu Shali i Slovencu Židanu. Ova utakmica spada među najznačajnije u povijesti reprezentacije, ne u rezultatskom nego više u društveno-političkom kontekstu zbog specifičnih okolnosti u kojima je ona odigrana. Ona je naime dobila predznak međudržavna, osam mjeseci prije uspostave hrvatske samostalnosti.
Ante Pavlović (1933.-2022.), nekada zlata vrijedni hrvatski nogometni dužnosnik, te 1990. godine obnašao je funkciju glavnoga tajnika Nogometnog saveza Jugoslavije sa sjedištem na beogradskim Terazijama. U intervjuu kojega je 2018. godine dao Večernjem listu, Metkovac Ante Pavlović opisao je kako su odigravanju povijesne utakmice hrvatskog nogometa prethodile dramatične i sretne okolnosti, u kojima je upravo on odigrao ključnu ulogu.
Tako je Pavlović ispričao kako se jednoga dana slučajno zatekao pokraj telefona u prostorijama NSJ-a kada su Amerikanci nazvali telefonom i dramatičnim tonom zatražili povratnu informaciju Jugoslavena.
– Oni su tražili odgovor na njihov dopis koji su čekali tjednima – odobrava li Nogometni savez Jugoslavije utakmicu Hrvatska – SAD? Toga dana istjecao im je zadnji rok da potvrde dolaze li u Zagreb. Taj njihov dopis nikada nije bio došao do mene, vjerojatno je završio u košu za smeće, a ja sam reagirao ekspresno: odmah sam poslao odobrenje Fifi i Amerikancima da se utakmica može igrati, a u roku od nekoliko sati iz SAD-a je teleksom stigla potvrda da njihova reprezentacija dolazi u Zagreb – prisjetio se Pavlović jedne od svojih najvećih dužnosničkih pobjeda.
Naime, nikada u povijesti nogometa jedna država koja još nije bila samostalna i nezavisna, kao 1990. godine Hrvatska, nije igrala prijateljsku utakmicu s jednom članicom Fife, i to sa SAD-om!
Pavlović podsjeća da je reakcija Beograda na igranje susreta Hrvatska – SAD bila gotovo histerična.
– Nogometni savez Srbije, kojim je predsjedao Nemanja Stanković iz Niša, zatražio je zabranu te utakmice, upozoravajući na moju zloporabu funkcije, te sazivanje hitne sjednice predsjedništva NSJ-a. Ona je i održana i na njoj su Srbi doživjeli još jedan poraz, i to nasred Terazija: nisu skupili pet glasova kako bi nadglasali blok koji su činili Hrvatska, Slovenija, Makedonija i BiH – dodao je Pavlović.
Drugi čin drame u organizaciji utakmice Hrvatska – SAD bilo je kako jamčiti sigurnost talijanskim sucima i, naravno, Amerikancima; kako će Pavlović uvjeriti saveznike u predsjedništvu NSJ-a da u organizaciji utakmice neće biti ni najmanje pogreške, jer u suprotnom, sankcije bi snosila reprezentacija Jugoslavije.
– Tada sam sazvao hitni organizacijski sastanak u Zagrebu, na kojemu su bili dogovoreni svi detalji. Ključni ljudi te operacije bili su tadašnji zapovjednik antiterorističke jedinice Lučko Marko Lukić i načelnik PU zagrebačke za red i mir Vjekoslav Brajović. Oni su bili najznačajnije figure u pripremi toga spektakularnog događaja – naglasio je Pavlović.
Za dolazak tako zvučnoga suparnika u Zagreb zaslužan je bio Hrvat iz Toronta John Opačak, koji je tvrdio kako je kod vodstva HNS-a inzistirao da reprezentaciju vodi Dražan Jerković. U njegovu stožeru bili su Ivica Grnja, Zdenko Kobeščak i Vladimir Lukarić, a u zapisniku samo 14 igrača.
Vatreni su pred 30 tisuća gledatelja svladali SAD 2:1 pogocima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića, a igračem utakmice bio je proglašen maestralni Marko Mlinarić.
Evo sastava i klubova u kojima su tada igrali prvi vatreni: Ladić (Dinamo), od 70. Gabrić (Rijeka), Kasalo (Nürnberg), Vulić (Mallorca), Peršon (Dinamo), od 71. Židan (Dinamo), Dražić (Hajduk), Čelić (Hajduk), Asanović (Metz), od 58. Mladenović (Dinamo), Mlinarić (Cannes), Kranjčar (St. Pölten), Shala (Dinamo), Cvjetković (St. Truiden).
A evo i nekoliko zanimljivosti vezanih za aktere utakmice Hrvatska - SAD:
-
Prvi kapetan Hrvatske bio je Zlatko Kranjčar, koji je 14 godina kasnije postao izbornik Hrvatske, a u reprezentaciji je igrao i njegov sin Niko;
-
Izbornik Hrvatske Dražan Jerković bio je u jednoj utakmici i izbornik reprezentacije Jugoslavije (Grčka, 1978.), bio je jugoslavenski (21 nastup) i hrvatski reprezentativac (1), u utakmici s Indonezijom 1956. godine;
-
Zoran Vulić bio je prvi hrvatski reprezentativac čiji je otac Ante također igrao za Hrvatsku, 1956. protiv Indonezije;
-
Hrvati Zvonimir Boban, Robert Jarni, Alen Bokšić, Andrej Panadić i Miroslav Žitnjak bili su toga dana u sastavu mlade reprezentacije Jugoslavije u utakmici finala Europskog prvenstva protiv SSSR-a u Simferopolju;
-
Dražen Ladić i Aljoša Asanović s Hrvatskom su osvojili broncu na SP-u 1998. u Francuskoj.
>> Najbolji strijelci u povijesti Hrvatske
