Vrijedilo je vidjeti suze radosnice u hrvatskom rukometu. Iskrene, pobjedničke, nezadržive. Možda je iznenađujuće, a možda i nije, da ih pusti baš trener koji je još prije dvadeset godina donio posljednji klupski eurotrofej i od tada se njegova zvijezda nije gasila, mada je imala svojih uspona i padova. A što je i normalno u karijeri svakog u vrhunskom sportu. Zašto je Ivica Obrvan plakao nakon druge ovosezonske pobjede u Ligi prvaka s dječjim vrtićem PPD Zagreba? Možda da krenemo od onih manjih postotaka... Upravo su ga Vardar i Vujović koštali još tamo 2012. važnog trofeja, ali što je još gore i posla. Na novu priliku predugo je čekao, mada je obogatio nakon toga biografiju radeći u Makedoniji i Francuskoj. Razlog bi mogao biti i taj što rad u najtrofejnijem hrvatskom klubu nosi i priličan pritisak i odgovornost, proporcionalan samo tradiciji i veličini kluba, ne i tretmanu koji on uživa u javnosti, čak i kad je u pravu. Kao ljetos kad je Borko Ristovski kao član političke partije koja iz čiste obijesti jer je u oporbi poziva na bojkot cijepljenja u svojoj zemlji neodgovorno eliminirao Vardar s F4 SEHA lige. I koliko god ovaj Vardar nije onaj iz 2019., mada nije ni onaj iz 2005. kad su ga zagrebaši lako izbacili iz Kupa kupova, ulog bih sada stavio baš na lavovsku težinu pothvata. Nju će razumjeti svi koji su svjesni koliko se rukometni svijet promijenio u odnosu na dvijetisućite.
Kad ne znaju što će, svi klubovi vrate se na istu rečenicu: “Okrećemo se mladima...” Do prvog niza poraza. Onda se uđe u nebulozne kupovine i, još gore, zaduživanja. PPD Zagreb ove je sezone ostao ustrajan u potpori tom mladom sastavu i treneru i na tome treba čestitati, baš kao što čestitke zaslužuje i mladi Jović u Obrvanovu stožeru. Jer mali junak Dino Slavić, koji konstitucijom možda neće nikoga zaplašiti, podsjetio je da za branjenje rukometnih vrata nije dovoljna samo ludost već i inteligencija i svakako tehnika. Ne znam što je Obrvan rekao dečkima prije, a što poslije, ali sa svim njenim predigrama i načinom kako se gradila pobjeda nad prvakom Europe iz 2017. i 2019. podsjetila je na onu Kennedyjevu: “Stići ćemo mi na taj Mjesec. Ne zato što to hoćemo ili možemo, već zato što je to teško.” Kruta je realnost da hrvatski prvak za bilo koju pobjedu u eliti, a što je 20 ili još 10 godina unazad išlo pod normalno, mora nadmašiti samoga sebe. Ali danas je to tako. I zato je hrvatskom rukometu više nego ikad nasušno potrebna svaka pobjeda, kako PPD Zagreba, tako Nexea u razredu niže. Potreban mu je svaki taj Vistorop, Ćavar, Klarica i haubica iz nebeskog skoka Srne koji je sledio golmana, a zagrijao srca podsjetivši na neke stare majstore. S iskusnim je liscima i kupljenim zvijezdama lako, ali mladi igrač mora čuti ono što Obrvan kaže na minus tri: “Ne smije nas energija nositi samo kad vodimo, nego i kad se zaostaje!” Jer, karakter se gradi u preokretima.
Nova lica, igračka, a imamo i nekih trenerskih, dokaz su da nije naš rukomet (toliko) pao koliko su se drugi digli. Pustite Njemačku, pogledajte tko su danas vlasnici klubova u Poljskoj, Mađarskoj ili Makedoniji, raspitajte se kakvi su planovi za daljnja ulaganja u Skandinaviji, gdje su se sve po Europi rastrčali najbolji Španjolci, Francuzi, Južnoamerikanci, i shvatit ćete da je i rukomet postao ozbiljan biznis. A tu smo, znamo, uobičajeno tanki. Već se godinama, i prije nego što je započeo mračni, pod Obrvanom prekinuti ambis od šesto i koliko ono dana bez pobjede, provlači između redova ta priča da će se Hrvatska prije ili poslije “morati pomiriti” s gubitkom mjesta u eliti, pa čak i “topla preporuka” da naš najtrofejniji klub “za svoje dobro” prihvati realnost i spusti se kat niže. Pa kvragu, zar sudbina Cibone i sve ono što se dogodilo hrvatskoj košarci, servilno se u malodušju povlačeći, nisu bile dovoljne opomene? I potvrda da nije umrla samo Jugoslavija već i “regija”! Pa baš zbog onakvih pobjeda protiv Vardara ili Meškova, baš zato što se u zlosretnom nam Montpellieru ni pored svih proračunskih prednosti neće libiti da smicalicama zaustave klince Zagreba, zbog suza trenera i nove mladosti kojoj nitko ne bi smio oduzimati pravo na afirmaciju, pa ako baš hoćete i zbog tradicije koja se izbrisati ne može, hrvatski rukomet mora učiniti sve da se to nikad ne dogodi. Možda na kraju i hoće, ali hajde da vidimo tko će reći “vi ne možete u LP”. Jer, možda Hrvati, kako je to Bjelica jednom rekao, sport zapravo i ne vole. Ali rukomet na svoj pomalo čudan način ipak vole.
