Današnji datum, 13. svibnja, jedan je od najznačajnijih u Dinamovoj povijesti, i to zbog jedne – neodigrane utakmice.
Te sunčane nedjelje 1990. godine, u 33. kolu tadašnje Prve savezne lige, od 18.30 u Maksimiru trebali su se sučeliti Dinamo i Crvena zvezda.
>>>> BBB dobili bitku, na Valentinovo 2000. vraćeno ime Dinamo
Igrači obiju momčad bili su na zagrijavanju kada su počeli zastrašujući navijački neredi.
Zvezdini navijači na južnoj tribini počeli su trgati sjedalice, a nakon što milicija na to nije reagirala, Bad Blue Boysi probili su ogradu na sjevernoj tribini i krenuli preko igrališta prema jugu te se žestoko sukobili s milicijom.
>>> Prošlo je 30 godina od povijesne utakmice na Maksimiru
Epilog te epske maksimirske bitke bio je 76 ozlijeđenih navijača, 39 BBB-a i 37 Delija te 117 milicajaca.
Podnesene su kaznene prijave protiv 20 počinitelja; 15 navijača Zvezde, četvorice BBB-a, te Dinamova kapetana Bobana zbog napada na službenu osobu.
Dražen Boban, Zvonin stariji brat, također je taj dan bio u zapisniku utakmice, s brojem 14 na Dinamovu dresu.
– Što vam prvo prođe kroz glavu kada se sjetite toga događaja? – pitali smo 54-godišnjega Dražena.
– Snažne emocije, jedinstven doživljaj svega što se događalo, iako mi igrači Dinama u tom trenutku nismo bili baš svjesni što se oko nas, na terenu, doista događa. Tek smo kasnije dobili neku sliku o tome i što je to značilo za našu državu, koja zapravo tada još nije postojala – priča Dražen i nastavlja:
– Na terenu, kada smo izišli na zagrijavanje, vidjelo se da je jako uskuhalo, osjećalo se u zraku, a energija se bila prenijela na navijače. Mi, igrači, osjetili smo u toj konfuziji i metežu pozitivnu energiju, da navijači i mi igrači dišemo svi kao jedan.
Dinamovi nogometaši krenuli su, nakon što su počeli neredi, prema svlačionici.
– Zvone se tada u zadnji tren okrenuo i vidio da je milicajac udario navijača. Dok nas je trener Kuže tjerao prema svlačionici, Zvone je, iritiran time što je vidio, reagirao. Počeo je protestirati, pa je dobio udarac po ramenu i bedru, a kada je shvatio koji ga je milicajac lupio, uzvratio mu je. Ja taj njegov čin nisam vidio jer sam bio na pola stuba koje su vodile prema svlačionici. Da sam vidio kako milicajac udara Zvonu, naravno da bih i ja reagirao i zaštitio brata. Dok se Zvone nije bio vratio u svlačionicu, navijači su ga bili okružili i zaštitili ga – nastavlja Dražen.
Draženovi i Zvonini roditelji bili su taj dan na zapadnoj tribini, kao i mlađa sestra Ivanka. Ona je jednom ispričala kako ju je u sveopćem metežu, nakon što je suzavac zapljusnuo zapadnu tribinu, spasio tadašnji igrač Dinama Zoran Mamić (koji nije bio u zapisniku).
A kako je obitelj Boban živjela nakon 13. svibnja 1990.?
– Bila je prisutna određena doza straha budući da su nas bili zivkali doma, radili su pritisak iz tadašnjih ne znam ni ja kojih sve službi. Stalno su nam prijetili, a Zvone je to na svojoj koži osjetio još više. Ipak, kada Zvone i ja nismo bili doma, ne bismo ni znali da nas zovu na telefon pa smo dijelom bili pošteđeni te neugodne psihoze – ističe Dražen.
Vaš brat Zvone bio je tada suspendiran najprije na devet, a potom mu je kazna bila smanjena na četiri mjeseca zabrane igranja. Za čime najviše žalite iz tog razdoblja?
– Svima nam je žao što Zvone nije bio pozvan za Svjetsko prvenstvo u Italiji, jer to je u tom trenutku još bilo moguće. Tadašnji izbornik Ivica Osim, očito pod utjecajem političkih okolnosti, nije se to usudio napraviti – zaključio je Dražen Boban.
Neodigrana utakmica između Dinama i Crvene zvezde u tom trenutku nije imala natjecateljsku važnost. Naime, beogradski klub već je bio osigurao naslov prvaka. Na kraju prvenstva C. zvezda imala je 51 bod, a drugoplasirani Dinamo 40 bodova.
Dinamov trener bio je Josip Kuže i protiv Crvene zvezde nakanio je izvesti ovaj sastav: Ibrahimović, Cupan, Preljević, Panadić, Lipovac, Prskalo, Škrinjar, Mladenović, Šuker, Z. Boban, Peternac. Na klupi su bili pričuvni vratar Miletić, Lesjak, D. Boban, Turković i slavni strijelac Igor Cvitanović, pogreškom zapisničara preimenovan u – Ibrahima.
Uz Kužea su na klupi trebali sjediti njegov pomoćnik Rudi Belin, predstavnik kluba Josip Brezni, liječnik dr. Tugomir Krmpotić i legendarni fizioterapeut Joža Čačković.
Za Crvenu zvezdu, pod vodstvom Dragoslava Šekularca, trebali su nastupiti: Stojanović, Jurić, Marović, Kanatlarovski, Belodedici, Najdoski, Prosinečki, Lukić, Pančev, Stojković, Šabanadžović. Na klupi su bili: Simeunović, Radinović, Bešić, Stošić i Mrkela.
Utakmicu je trebao suditi Adem Fazlagić iz Čapljine, pomoćnici su bili Mirko Simić iz Kruševca i Mato Rupčić iz Vinkovaca, delegat NSJ-a bio je Ljubomir Bracanović iz Podgorice, a specijalni delegat NSJ-a Rudi Zavrl iz Ljubljane.
“Sreća je što su se igrači, koji su bili izašli na teren radi zagrijavanja, na vrijeme povukli u svlačionice, inače bi im, po mojem mišljenju, bili ugroženi čak i životi”, napisao je u svome izvješću delegat Bracanović.
neka živi Dinamo i majka Hrvatska