Među 145 milijuna Rusa i četiri milijuna Hrvata koji s nestrpljenjem iščekuju subotnju četvrtfinalnu utakmicu Svjetskog prvenstva ima i onih koji se neće moći tek tako navijački odrediti.
A jedan od njih je i najveći odbojkaški trener svih vremena Nikolaj Karpolj (80), stručnjak koji u svojoj trofejnoj vitrini ima dva olimpijska zlata i tri srebra, naslov svjetskog prvaka, sedam reprezentativnih i deset klupskih naslova prvaka Europe...
Karpolj je vezan uz Hrvatsku ne samo zato što je tri godine vodio odbojkašice Mladosti i jednu sezonu OK Dubrovnik. Ne zbog toga što je godinama bio savjetnik našem izborniku Ivici Jeliću. Ne samo jer je bio veliki prijatelj s pokojnim Nevenom Baračem. Ne zbog toga što još uvijek ima stan u Zagrebu i vikendicu kod Pule.
Vikao sam samo ciljano
Nikolaj Karpolj je ponosni Rus, ali i veliki štovatelj Hrvatske pa se pomučio (dvaput nas je zvao natrag) da nam što preciznije definira svoj emotivni stav o utakmici koju će gledati s priprema svoje Uraločke. Iz nekog planinskog resorta blizu Ekaterinburgu.
– Prirodno je da ja kao Rus navijam za Rusiju, no toliko sam zavolio Hrvatsku da ću reći da je taj odnos u mom srcu 60:40 za Rusiju. Zbog isprepletenih emocija, pokušat ću gledati utakmicu više kao trener nego kao navijač.
Budući da je iza njega bezbroj četvrtfinalnih bitaka na najvećim natjecanjima, kako gleda na ovu utakmicu sa psihološke strane?
– Za Hrvatsku će ključno biti kako će njeni igrači podnijeti pritisak s tribina. Jest, bit će na stadionu i hrvatskih navijača, no ipak će prevladavati ruski i to će biti prednost za rusku reprezentaciju.
>> Pogledajte što Večernjakovi novinari kažu o našem sljedećem suparniku Rusiji
Kako se pripremiti na takvo što?
– Važno je dobro poznavati igrače ponaosob, znati kakve su čije mogućnosti i na psihološkom planu. Tu će psihologija biti najvažnija.
Koliko će biti važno to kako će hrvatski izbornik Dalić psihološki pripremiti svoju momčad?
– Za razliku od odbojkaških i košarkaških trenera, koji tijekom utakmice mogu biti ekstra igrač svoje ekipe, nogometni trener tijekom utakmice nema pravo na minutu odmora, daleko je od igrača i ne može puno utjecati na razvoj događaja na terenu.
A Nikolaj je itekako utjecao na svoje igračice. Antologijske su bile njegove minute odmora uz puno vike na “djevuške”. Je li to veliki trener vikao na svoje štićenice zato što je to bio dio njegova temperamenta ili je to činio da bi ih razbudio i povratio im izgubljenu koncentraciju?
– Ja sam vikao na one kojima to može pomoći. One druge bih malo pohvalio. Vi kao trener morate znati što kome treba. Kada je neka igračica umorna i više nema kontrolu, treba je mentalno vratiti u igru, a to možete i vikom. S druge strane, kod nekoga to može izazvati paniku pa mu morate pristupiti drugačije. Na Kirilovu nisam vikao, ali sam je u finalu Olimpijskih igara u Seulu izvadio van da se smiri i potom vratio na teren i ona je odigrala fenomenalno, a mi smo protiv Perua preokrenuli utakmicu u kojoj smo gubili 0:2 u setovima i 6:12 u trećem, a tada se set igrao do 15.
Genijalnog trenera koji nas je vratio 30 godina unazad ubrzano smo vratili u današnjicu i priupitali hoće li Hrvatska u subotu, na papiru, biti u prednosti?
– Ja slabo poznajem igrače i jedne i druge strane pa se o tome neću izjašnjavati. Od Hrvata znam Modrića, Ćorluku, Rakitića i Mandžukića, a žalim što za reprezentaciju više ne igra Srna.
Od spomenutih Karpolj je jedno ime izdvojio.
– Jako volim gledati Modrića, to kako na terenu funkcionira njegov mozak. On je dirigent, sjajne tehnike i brzine kretanja s loptom, a i sam si može stvoriti priliku za pogodak. Već ga dugo pratim i uživam u njegovim igrama, a jako mi je teško bilo gledati kada je promašio onaj jedanaesterac protiv Danske. No na koncu je sve ipak sretno završilo.
I ja se sjećam vaše 1998.
Poput rusko-hrvatske odbojkašice Jelene Čebukine dan ranije, i Karpolj je kazao da je ovaj SP jako važan za imidž njegove zemlje.
– U našu je zemlju došlo oko dva milijuna navijača pa su ljudi iz brojnih zemalja svijeta imali priliku bolje upoznati Rusiju i uvidjeti koliko smo mi Rusi normalni ljudi, kakve su naše prometne i logističke mogućnosti i slično.
Prisjetio se Nikolaj i 1998. i svjetske bronce vatrenih.
– Sjećam se kako su Boban i Šuker jako dobro igrali. Baš u to vrijeme bio sam u Zagrebu, u svom stanu na Malešnici, i sjećam se veselja koje je zavladalo na ulicama.
Sjeća se odbojkaška legenda i Ćire Blaževića, no priznaje da nije čuo za aktualnog izbornika Dalića.
– Za njega ne znam, ali znam za Slavena Bilića koji je radio u Rusiji u Lokomotivu. Osobno znam pak jednog trenera koji radi u nogometu, a nije nogometni trener, a to je kondicijski stručnjak Miljenko Rak. On je jako dobar stručnjak koji je radio s mojim unukom Mišom kada je on trenirao tenis.
A Miša je u to vrijeme živio u Hrvatskoj.
– Miša je u Hrvatskoj proveo 15 godina, od svoje četvrte do 19. Bio je teniska perspektiva. Vršnjak je s Čilićem s kojim je i zajedno nastupao za Hrvatsku na Prvenstvima Europe do 14 i 16 godina pa i danas ima hrvatsku putovnicu. Nažalost, nakon dvije godine provedene u jednoj akademiji u Španjolskoj, zbog prevelikog broja treninga na betonu, zadobio je ozljedu koja mu je uništila karijeru.
Unuk Mihail živio je u Hrvatskoj jer je Lijepa Naša njegovu djedu postala druga domovina. A kako se to dogodilo?
– Neven Barač došao je u Rusiju da me nagovara da preuzmem Mladost i ja sam pristao i u tom zagrebačkom klubu proveo tri godine. Osam godina poslije, opet na njegov nagovor, pristao sam i na to da budem trener Dubrovačke banke. U međuvremenu sam pomagao hrvatskoj odbojkaškoj reprezentaciji koju je vodio Ivica Jelić. Kao izbornik ruske reprezentacije dovodio sam svoju ekipu na zajedničke pripreme s Hrvatskom.
>> Pogledajte Večernji pressing s Marijem Stanićem
A ta je Hrvatska dvaput igrala finale Prvenstva Europe upravo protiv Rusije i oba puta je izgubila. No, još zanimljivije je bilo 1991. u finalu Lige prvakinja. Mladost je tada u finalu pobijedila Uraločku, klub u kojem se Karpolj vodi kao trener još od 1969.
– Nikad nisam prestao raditi u Uraločki, a tih godina bio sam na obje strane. Kada sam ja bio u Mladosti, Uraločku je vodio moj pomoćnik.
Karpolj se prisjetio pokojnog nam kolege Srećka Piršla, a potom i pokojnog odbojkaškog mecene Nevena Barača.
– Neven je bio moj prijatelj do posljednjeg dana svog života. Svaki put kada bih dolazio u Hrvatsku, a to se događalo po dva-tri puta godišnje, mi bismo se čuli ili vidjeli. Nažalost, nisam mogao doći na sprovod, ali otišao sam s njegovim sinom Zdeslavom na groblje. Ja sam ga poštovao kao čovjeka, radnika i velikog organizatora. Da nije bilo njega, nikad Hrvatska ne bi bila triput druga na prvenstvima Europe niti bi imala dva naslova klupskog prvaka Europe što su osvojili Mladost i Dubrovačka banka. To je bio čovjek koji je znao naći novac, trenere, igrače, a i nacionalni savez u to je vrijeme jako dobro radio.
A Karpolj je pak trener koji, još uvijek, jako dobro zna upravljati sportašima. Koliko još namjerava s obzirom na to da je 1. svibnja proslavio 80. rođendan?
– Još ovu ću sezonu sigurno raditi, a onda ćemo vidjeti. Tako bih stigao jednog kanadskog hokejskog trenera koji je u jednom klubu proveo 50 godina.
Ovo je mocna slika od Luke. Vidi se zelja i strast ne samo po destikulaciji po ocima.... Osvojili ili ne osvojili vec su pozlatili.