Dobro je poznata povijesna priča prema kojoj su inače nadrkana grčka plemena sva neprijateljstva prekidala tijekom olimpijskih igara antičkog doba.
Pitanje je li nogomet kao najpopularnija igra postantike kadra prekinuti hrvatske ratove koji se proteklih mjeseci vode s više žestine i više podlosti no što su se vodili neki međunarodni sukobi.
Bratoubilaštvo je propulzivna disciplina, pogotovo kada su ulozi egzistencijalno visoki, a kriteriji tako hrvatsko niski. I uza sav mogući optimizam ne vjerujem da nogomet danas može biti do te mjere integrativan da bi zaustavio shizofreniju u kojoj se lijeno valjamo.
Privatna plaćenička armija
Razlog je posve jednostavan; nogomet u Hrvatskoj nema društvenu autonomiju i odavno je mobiliziran u privatnu plaćeničku armiju, ekskluzivno uniformiranu u političke boje jedne stranke. Paradoks stadiona jest: da bi mogao djelovati integrativno, mora biti u opoziciji.
Treba se sjetiti sindroma Dinamo i Tuđmanove fiks ideje pretvaranja jednog kluba u hibridni nacionalni destilat zbog čega je Maksimir postao najrazgovjetnija i najartikuliranija opozicijska govornica svog doba, neponovljena i neponovljiva.
Stadion je tada doista bio opasan za vlast jer joj je bez straha javno urlao sve ono što joj se trebalo reći, ali je na traumatizirano društvo djelovao poput klistira koji je ubrzavao izljeve dobrog dijela sranja koji su ljude tištili.
No, stvari su se nepovratno, korak po korak, kretale u smjeru u kojem nisu ni smjele ni trebale, počevši od poltronskog odnosa prvih ljudi prema politici (Blaževićev odnos prema Tuđmanu), preko grupnog potpisivanja peticije podrške generalima pa do kraja privatizacije hrvatskog nogometa koji sada u svim svojim segmentima stoji na usluzi jednoj šljivarskoj obitelji i njenim vazalima.
Kako graditi kult reprezentacije u situaciji kad nitko više nije siguran radi li se tu još uvijek o najboljima izabranim da predstavljaju naciju ili je nacija samo paravan da bi se zaštitili poslovni interesi poduzeća koje je državu Hrvatsku iskoristilo da bi privatna firma Hrvatska d.o.o mogla na miru poslovati.
Da bi nas nogomet mogao pomiriti, on bi morao nositi auru apsolutno našeg, svačijeg, on bi trebao biti ono što je u ideji, prije no što je postao posao, i bio; narodni sport.
Nacionalizacija nogometa izgleda i više nego utopistički u državi u kojoj se ne možemo dogovoriti ni oko toga kojom bojom počinje grb koji se ljubi nakon postignutog gola, ali nema drugog puta ako bismo doista željeli vidjeti kako za vrijeme velikih nogometnih turnira prestaju bolesni, zamorni procesi svakodnevice.
Osjećaj da sve oko vas stane, da se ulice isprazne, da se s terasa i iz stanova čuju navijanja, uzvici sreće kada se zabije, uzdasi kada se izgubi, sve ono što će nas natjerati da zaboravimo preslagivanja, crne i najcrnije, kaos, izbore bez prava biranja, izgubljeno vrijeme i propuštene prilike, zicere, koje je nemoguće nabrojiti.
Nogomet bi opet morao postati naš da bi stadioni mogli prodisati, da bi prosječan čovjek s tribine mogao vlasti viknuti LOPOVI, što u principu, naravno, jesu, ali zbog političke korektnosti straha to više nije pristojno reći im u lice.
Prvi prijenos na televizorima u boji
No da bi nogomet mogao postati naš, da bi ponovno bio najvažnija sporedna stvar na svijetu i ovoj naciji, a ne najvažnija obiteljsko-politička parainstitucija, nije nužno samo pobjeđivati, treba se ljudima vratiti vjera u nadigravanje, treba navijanju odrediti intonaciju koja je artikulirana emocijom, ne interesom ili podaništvom.
Stariji su mi pričali kako su se nekada, tamo pedesetih godina prošlog stoljeća, mase na ulici okupljale oko zvučnika okačenih na kandelaber ili u neku krošnju da bi grupno slušali radijske prijenose utakmica. Tamo sedamdesetih, čega se i sam dječački sjećam, stajalo se ispred velikih izloga robnih kuća da bi se gledali prvi prijenosi na televizorima u boji.
Pamtim kako mi trava nikada više nije djelovala tako zelenom kao kada sam potpuno opčinjen gledao svoju prvu televizijsku necrnobijelu utakmicu i kako sam oca nasmijao jer sam mu u potpunom zanosu tako čvrsto stisnuo ruku kao da o tome ovisi da nitko ne prekine čistu divotu.
Kada bi nogomet mogao postati ponovno baš to, čvrst i zanesen stisak ruku dviju generacija, strast koja se ulančano prenosi s oca na sina, među ljudima kojima je poraza uvrh glave, koji ne znaju kuda od briga i grča, koji su već posve uvjereni da je normalno da u životu ne mogu računati na pobjede, koji su izgubili i zadnje mrvice samouvjerenosti i koji sve manje vjeruju da išta više ima smisla.
Nacionalizacija nogometa nije pitanje ideologije, nego pedagogije i dobronamjernosti, pitanje je vraćanja vjerodostojnosti entuzijazmu.
Kada bi se to dogodilo, i nogomet bi izgledao kao da je sišao s Olimpa, a ne potonuo u Had, zaustavljao bi ratove, one prave i one u našim glavama i igru bi pretpostavio poslovnim solilokvijima.
Čak i uopće ne bi trebao biti agresivan da cijela država stane zbog njega. Bilo bi dovoljno vratiti nogometnu romantiku pa da nogomet Hrvatsku možda – pokrene.
>>Štimac: Lovren je prevrijedan, taj se incident mogao spriječiti
Gerovac se još uvijek bori protiv Tuđmana..